BLOG
Dokle zatvarati oči pred vršnjačkim nasiljem?!
Prema UNICEF-ovom istraživanju iz 2016, svako deseto dijete uzrasta 9−17 godina kaže da se u prethodnoj godini neko makar jednom prema njemu ponašao na uvrjedljiv ili ružan način
Kažu da je najljepše vrijeme školsko doba, ali, da li je to sa svima slučaj? Često mi drug Nikola pominje svoje prijatelje iz škole, međutim, nikad s osmijehom...
- Kao sto znaš, odličan sam đak, možda je to nekome problem…
Posmatram svog dugogodišnjeg prijatelja i ne znam kako da ga posavjetujem. Rijetko simpatičan, sad već više mladić nego dječak. Neobično lijepe i produhovljene crte lica, s prodornim braon očima koje uvijek zrače posebnom energijom. Ono, kad pomislim na genijalca, on mi je na pameti…
- Nikad im se nisam dopadao, makar ne većini. Godinama sviram gitaru, i jedne prilike, znaš već, kada sam je donio u školu zbog priredbe, iščupali su mi žice. Koncert, naravno, nije održan.
Dok smo pili čaj u omiljenom kafiću u kraju, vidjela sam da jedva zadržava suze.
- Zašto me ne vole? Šta to pogrešno radim? Eto, Maja se zaljubila u mene, konačno sam uspio da je osvojim. Čujem da često pred drugaricama pohvali i teme o kojima razgovaramo, to što volim muziku i sviram gitaru, kao i moj drugačiji stil oblačenja. Baš sam srećan zbog toga. Ali, znaš, nastao je problem, jer se ona sviđa i jednom od ovih mangupa iz škole. A posljedice toga i sama možeš da primijetiš… postao sam žrtva nasilja, i psihičkog i fizičkog.
Okrenuo je glavu i uslijedio je šok. Vidjela sam par konaca na lijevoj strani lica.
- Vidiš, ispada da sam kriv i zato što me neko voli i zato što nekoga volim. Ne znam šta više da uradim, a da me prihvate. Vjerovatno ćeš me pitati šta je škola imala da kaže na ovo? Pa ništa, naravno… baš ništa. Dobili su kao neke opomene, međutim, one njima ništa ne znače, a kao da su tu stali i uprava škole i njihovi roditelji, koji su upoznati s cijelom pričom…
Tokom našeg razgovora osjećala sam i nemir i bijes, što sam skoro bespomoćna da riješim Nikolin problem. Nisam ga sažaljevala, ali mi je bilo žao kroz šta prolazi.
I nije on jedini. Mnoga djeca, i to često ona koja su dobri đaci i uspješni u nečemu ili koja su stidljivija, emotivnija, trpe nasilje u školi. Nekad zato i što dolaze iz siromašnih porodica trpe podsmijeh od onih koji imaju i previše, pa postaju obijesni…
Nikola nastavlja:
- Dobio sam stipendiju, u ponedjeljak idem u Pariz, gdje ću nastaviti svoje školovanje u, nadam se, boljem okruženju. Znaš, nekako vjerujem da sam se rodio na pogrešnom mjestu i da me uspjeh i prava prijateljstva tek čekaju…
Kada sam završila razgovor s Nikolom, dugo sam razmišljala o problemu nasilja − i o žrtvama i o nasilnicima. I oni su ti koje sam sažaljevala! Mora da su veoma nesrećni i nesigurni, čim im je potrebna žrtva nad kojom moraju da iskale svoje nezadovoljstvo…
Nažalost, čini mi se da živimo u društvu u kojem se pravi kvaliteti i uspjeh često ne cijene. Nekad je ljubomora samo okidač za nasilje. Nekad jedno nasilje prouzrokuje drugo nasilje.
Ali šta je s odraslima?! Kad misle da se uključe? Kad misle da čuju glas žrtava, koje se povlače jer nemaju nigdje dovoljno zaštite?
Moj drug Nikola otišao je u Francusku. Pitam se koliko djece nema mogućnosti da se skloni od nasilja… bilo da se dešava u školi, u porodici, u društvu.
Prema UNICEF-ovom istraživanju iz 2016, svako deseto dijete uzrasta 9−17 godina kaže da se u prethodnoj godini neko makar jednom prema njemu ponašao na uvrjedljiv ili ružan način. Taj neko je najčešće drugo dijete. Iako se puno priča o nasilju na internetu, većina djece i mladih u Crnoj Gori kaže da je ovakva ponašanja najčešće doživljela u direktnom kontaktu licem u lice.
Zaustavimo nasilje. To je odgovornost svih nas.
Nađa Lalović, 15 godina, mlada reporterka – volonterka UNICEF-a
( Nađa Lalović )