Okvir za dokazivanje mitomanije

Eno tabela kaže da je Univerzitet u Sarajevu pao na svjetskoj rang-listi univerziteta za cijelih 951 mjesto. Ja bih rekao, mašala. Dobro smo mogli. Ne znamo kakva su predviđanja i kvote bile na kladionicama tim povodom, onim koje su najmanje kilometar obavezane biti udaljene od obrazovnih institucija, ali eto statistika nam, očito je, ne ide u prilog. Neko bi rekao, dobro, šta je 951 mjesto niže za čuveni bosanski inat, iliti šta oni znaju šta je naše obrazovanje. I istina, očigledno je da ne znaju. Kad bi se kako izmjerio jedinstven zbir našeg obrazovnog pada u posljednje dvije decenije, tačnije kada bi ti istraživači što rangiraju mogli malo podrobnije da se pozabave našim obrazovnim sistemom, došli bi do kudikamo gorih podataka nego što je ovaj trenutni pad. Tako da, dobro je, dubina propadanja nikad nije konačna, uvijek može gore. U vrijeme naše tranzicije, koja je pokazala svu nemogućnost da se nakon krvavog rata i zločina suočimo sa vlastitim licem u slupanom ogledalu, da barem pokušamo dokučiti šta nam se to i zašto dogodilo, ruiniranje obrazovnog sistema, tačnije njegova puna etno-nacionalna ideologizacija i klerikalizacija, udarilo je završni pečat na sve naše procese i bilo kakvu iskru utopijske želje o nekoj drugačijoj budućnosti.

Umjesto da je naše poslijeratno obrazovanje bilo, prije svega, usmjereno na školovanje mladih ljudi koji će misliti jedan bolji, humaniji i slobodniji svijet oko sebe, te uspjeti dokučiti neke zaključke iz grešaka prethodnih generacija, ono je pretvoreno u mehanizam nacionalnih stranaka putem kojeg se nastavljaju proizvoditi nacionalistička retorika i homogeno nacionalno glasačko tijelo. Svi postulati nauke, univerziteta kao mjesta iz kojeg dolazi ozbiljna kritika i korekcija društvenih i kulturnih anomalija, jer univerzitet je neodvojiv od društvene i kulturne stvarnosti u kojoj postoji, iznevjereni su, a visokoobrazovne institucije, kao uostalom i sve one druge institucije obrazovanja, svedene su na laboratorije u kojima se izvode pokusi ideologije krvi i tla. Tačnije, nauka je postala siguran okvir za dokazivanje nacionalističke mitomanije, znanje je pretvoreno ne u oružje propitivanja, kritičke revalorizacije i sumnje, odnosno izgradnju pojedinca koji misli vlastitom glavom i vjeruje svojim očima, već u slijepog sljedbenika u službi partije i velikog vođe. Što će reći da je podobnost zamijenila sposobnost i da je nacionalno odnijelo prevagu nad racionalnim. Sve ono što je te mlade ljude trebalo upozoriti na zablude i užase koji su proizvedeni u prošlosti i potaći ih da misle bolju i pravedniju egzistenciju danas i ovdje, zapravo nije učinjeno. Svim silama se nastojalo u okvirima znanja i nauke betonirati ratnu retoriku i onemogućiti otvaranje prostora samosvijesti, oslobođenog od mitova o nacionu i laži patriotizma.

U svojoj knjizi “Akademsko šarlatanstvo” profesor i književnik Nenad Veličković pokazao je nedavno, na primjeru Odsjeka za književnosti naroda BiH na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, šta zapravo, posmatrano iz neposredne unutrašnje, profesorske, perspektive, znači kada partitokratska nacionalistička kulturinžinjerija preuzme rukovođenje znanjem i naukom. Pored toga što je ona etno-ideologiju uzdigla na pijedestal kao neprikosnovenu univerzitetsku vrijednost, nastojeći time revnosno izvršavati naloge o kreiranju društva i kulture koje ne generira izvrsnost i znanje, već partijsku i nacionalnu pripadnost, ona je od univerziteta napravila i mjesto nenauke, birokratizacije znanja i njegovog iznevjeravanja kao platforme za izgradnju drugačijeg i uspješnijeg društva. Ono što Veličković pokazuje u svojoj knjizi, iako se bavi samo jednim odsjekom, lako je primjenjivo i na sve druge odsjeke svih naših univerziteta. Ova knjiga, akribično i dosljedno složena, sa obiljem podataka i dokumenata, jasno i nedvojbeno pokazuje koliko smo u pogledu obrazovanja nisko pali. Te koliko je, već sada, učinjena šteta nemjerljiva. Zakinuti smo prije svega za znanje, ono koje potiče čovjeka da misli van uskih okulara ideologizirane svijesti.

Dakako, Veličkovićeva knjiga, kao ni pad rejtinga univerziteta, koji je samo vrh ledenog brijega cjelokupnog stanja u obrazovanju kod nas, nisu i neće izazvati nikakvu širu društvenu i političku uzbunu. To nikoga, ama baš nikoga previše ne zanima. Etnička partitokratija je mirna, ona je na univerzitete instalirala svoje hobotnice koje rukovode svim procesima i nesmetano nastavlja obrazovnu indoktrinaciju putem njih. Ono malo građanske svijesti je zabavljeno svojim jadima, pa se ni tu neće razviti nikakva šira polemika o tome zašto je to, što je to, da prostite, obrazovanje u BiH. Važnije od toga je šta je Kolinda jutros doručkovala i hoće li, ako joj želudac ne bude dobro vario, izbaciti još neku svoju političko-huškačku na ovu zemlju. Jeste, treba se braniti od svih komšijskih nastraja, ali šta ćemo sa onim unutrašnjim koje sami potičemo i koji nas guše, dave i razgrađuju? Čekati?

Oslobođenje

( Đorđe Krajišnik )