Mile o ratu, Bakir o saharinu

I to smo dočekali: nesvakidašnji obrat na domaćoj političkoj sceni, sa sve glavnim likovima, i to u času kada se (u)činilo da ulazimo u najnoviji krug prijetnji. Majstor inaćenja, ratoborni lider SNSD-a i srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik u redovnom monologu na RTRS-u manje-više je citirao sam sebe (Bosna i Hercegovina je nepotrebna zemlja, napravljena na bazi tempiranih laži, 8.000 ubijenih u Srebrenici su izmišljeni), ponavljajući kako ima gotove planove ukoliko njegove želje ne budu ispunjene i dodajući tek da je dio pripremljenih rješenja (uspostava međuentitetske linije razgraničenja, zabrana SIPA rad na cijeloj teritoriji zemlje, ukidanje tokom jedne noći svih odluka visokog predstavnika u BiH, pozivanje policije da izađe na ulice) ukidanje PDV-a.

Vodeći računa da ne pomene otcjepljenje i da narod tješi kako neće biti rata argumentima da neće Srbi pucati u Srbe, niti Hrvati u Hrvate, vidno nervozan Dodik otkrio je vlastitu strategiju - on testira granice strpljenja međunarodnih garanata Dejtonskog sporazuma, uvodeći u opticaj jednu po jednu (kažnjivu) kategoriju. Kao primjer je naveo referendum, koji je prije bio atomska bomba kad se spomene, a sada je “svima logično da kad se steknu globalni uslovi srpski narod odluči o svome statusu”: Republika Srpska funkcioniše kao država, samo nema stolicu u UN-u, i sav međunarodni intervencionizam nije uspio da ovdje nametne kosmopolitizam i liberalizam koji je i u svijetu prevaziđen (objašnjenje M.D.). On je taj koji neće ANP, ne spori da to nije ulazak u NATO, ali on neće ni rano opredjeljenje za NATO, jer Srbi u Srbiji pamte stradanje od NATO-a.

Mirko Šarović radi protiv Srba zato što sada govori o problemu Trgovske gore, a on - Dodik - je taj koji je predlagao da se svi problemi sa Hrvatskom stave zajedno i da se rješavaju. Šarović nema pravo da govori o Trgovskoj gori, zato što je on još ranije sa Srebrenkom Golić govorio o tom problemu?! Kada je počeo da govori o Šaroviću, i ko nije htio morao je shvatiti da je upravo novoizabrani lider SDS-a Dodikov trn u oku: zamjerio mu je čak i četvorogodišnju suradnju s Evropskom unijom, a u najveće grijehe upisao mu je nastupe za federalne medije i BNTV. BiH je na nešto i ličila “dok sam ja to vodio”, a evo sad “stvaraju probleme sa gospođom Kolindom Grabar- Kitarović, koja je imala osnova za svoje izjave jer iako sviBošnjaci muslimani nisu teroristi, sve terorističke napade u BiH počinili su muslimani, to političko Sarajevo je ušlo u dramatične odnose i sa Hrvatskom i sa Srbijom, Bakir Izetbegović samo lupeta...”

Te iste noći, Izetbegović je na BHRT-u izazvao značajnu pozornost: pozvao je Dodika da u skladu sa ranije usvojenim zakonskim rješenjima prihvati “redukovani ANP” i da se zajedničkim snagama posvete izgradnji bolje Bosne i Hercegovine za sve. U poplavi reakcija na Dodikov nastup skoro da se izgubio jasno artikuliran SDA stav da su najveći iskoraci države i postignuti zahvaljujući lideru SNSD-a (već pominjani NATO put, prenos nadležnosti s entiteta na više nivoe, mehanizam koordinacije). Zato je Izetbegovićevo vikend-gostovanje na BNTV-u uistinu pokazalo drugačiju SDA i spremnost njezina lidera da istupi iz zadanih matrica i napravi korak naprijed.

Iako duboko vjerujem da je aktivacija MAP-a najsigurniji put za BiH, moram priznati da je Izetbegovićeva spremnost da gledateljstvu RS-a - gdje je BNTV neprikosnovena - obeća da odluke o NATO putu neće biti bez konsenzusa u ovom entitetu, veliki politički iskorak. Tako smo saznali i šta u Izetbegovićevom svijetu znači “redukovani ANP”: minimum koji će zadovoljiti Bruxelles, od čega je, kako je rekao, mnogo važnije da se postigne konsenzus u Bosni i Hercegovini o zajedničkom angažmanu na većim penzijama i plaćama, boljem standardu, privlačenju investitora, razvoju koji će zadržati djecu u zemlji iz koje bježe ne obazirući se na entitetske adrese. Izetbegović je s BNTV-a bacio Dodiku rukavicu u lice pozivajući ga da - ako može - napravi Vijeće ministara bez SDA, niti jednog časa ne dovodeći u pitanje parlamentarizam i strogo vodeći računa da ne dođe u iskušenje da na Dodikove uvrede odgovori Dodikovim vokabularom. Rizikujući da na nož bude dočekan baš sa svih strana, što se i dogodilo(?!), javno se prisjetio svih onih Dodikovih poteza na kojima mu je SDA zahvalna, ne libeći se priznati da je i sam, iako esdeaovac, bio protiv Prudskog sporazuma koji je Dodik dogovorio s njegovim prethodnikom Sulejmanom Tihićem, a koji je zapravo od BiH pravio četiri regije brišući faktički entitetske granice.

U srijedu je ravno 10 mjeseci od izbora. Šta se to dogodilo u međuvremenu pa slavodobitni Dodik ne uspijeva sakriti nervozu, a Izetbegović najavljuje državničke iskorake? Nakon izbora koaliciona kapacitiranost SDA je bila na najnižem nivou što pokazuje i okupljanje šestorke u Sarajevskom kantonu gdje je vlast oformljena bez pojedinačno najjače partije. Odijum spram SDA je bio toliki da su SDP i Naša stranka bacili pod noge volju vlastitih birača i odbili da BH blok bude četvrti stub vlasti. Dodik i lider HDZ-a BiH Dragan Čović upravo su na tom odijumu gradili vlastite planove, no lider SNSD-a nije izdržao, već je sebi dao oduška u prekomjernom bahaćenju kojim je praktično svoje koalicijske kapacitete isključivo vezao za HDZBiH paleći sve mostove spram stranaka koje imaju iole bosansku orijentaciju.

U RS-u još odranije vodi rat sa svim Srbima koji ne misle kao on i mada se činilo da je najveću žabu progutao kada mu je o srpskom jedinstvu lekciju očitao Aleksandar Vučić sa ove iste BNTV, danas postaje jasno da je Dodik sam sebe doveo pred zid: ako zaista hoće Vijeće ministara, može ili prihvatiti Izetbegovićev “redukovani ANP” ili ući u pregovore s ostalim strankama da ga pravi bez SDA. Što je realno teška opcija, s obzirom na njegov odnos prema BiH. Zapravo je od Bakira Izetbegovića dobio ponudu koja se ne odbija. Sad je do njega. Da ostane saharin koji sladi, a ne hrani.

P.S. Izetbegović je i Čoviću poslao jasnu poruku, reagirajući na njegove teze o tobožnjem čekanju Vijeća ministara da prođe Kongres SDA. Svjestan da protukandidata naprosto nema, pa samim tim ni razloga za čekanje, vratio mu je lopticu tamo gdje najviše boli, opaskom da valjda zna zašto je izabrao da ode na proslavu 9. januara i ne dođe u Srebrenicu 11. jula. Zaista, je li to izbor kojim se Čović može ponositi?

Oslobođenje

( Vildana Selimbegović )