Uz novu knjigu Branke Bogavac: Umjela je da pita

Reče mi davno Dušan Matić: “Knjiga je sveta stvar!”

Pred nama je novo djelo Branke Bogavac, mudro naslovljena knjiga “Susret je najveći dar”. Pjevao je Radonja Vešović: “Magdje da se probudim, magdje da usnim, kroza san mi šumi Lim”. I Branka, decenijama živeći na ljupkoj Seni; osvajala Pariz, da bi osvojila svoj prag, svoj upret u rodnom gnijezdu; sanjala Lim; a gospođica Sena, zabrađena kejovima pariškim, tiho teče, ne šumi, ne pušta glasa; nije kao nemirni, raspjevani, goropadni, muški Lim, koji žurno grabi k moru i svijetu…

Sumorno djetinjstvo

Darivala nam je Branka Bogavac svoj “Susret”; značajno memoarsko štivo; da doteče, da se ne zaboravi… Na početku ove tople, poštene, ispovijedne, hrabre knjige, kaže: “Pišem da ne zaboravim odakle sam!” Ona, nekada začuđena ratna djevojčica iz bihorskih zabiti, za koju je tada najveći grad koji je viđela, bio Ivangrad; bilježi, slaže knjigu po knjigu; svjedoči o onom vremenu i o ovom koje protiče. Slikovito opisuje svoje djetinjstvo u bihorskom selu Boru, udaljenom dvadesetsedam kilometara od Ivangrada/Berana, đe se moglo doći samo pješice ili na konju. Ali, moralo se proći i kroz šumu zvanu Popča; tamnu, tajanstvenu. Prolazeći vaktile tuda, začula je, odjednom, pucketanje granja, osjetila opasnost i sakrila se iza jednog stabla. Pojavio se međed! Razmišljala je da se pripne na drvo, ali se sjetila da i međed može lako da se popenje. Gotovo bez daha, mirovala, a međed je produžio, nekim samo njemu znanim putevima.

“Medvjed me sigurno osjetio”, zapisala je Branka, “ali vjerovatno nije bio gladan…”

…Rat, zbjegovi, gladne godine; guka kačamaka i šolja varenike privilegija.

Život na selu; mukotrpan; otac nestao u ratnom vihoru, majka, udovica, naumila da školuje svo petoro đece; kosidba, plasidba, žetva, vršidba, čuvanje stoke…

Dobri komšija Mujo Mehović

Pa ipak, selo Bor vazda u lijepim snovima Brankinim; u proljeće, veli, potpuno zaraste u zelenilo: prekrivaju ga mlada žita, ječam i ovas, okićeno tu i tamo crvenim bulkama makova. I: podsjećanje na dobrog komšiju Muja Mehovića, na njegovu divnu đecu, s kojom je, kaže, odrasla u najvećoj ljubavi i poštovanju…

A jednog ljetnjeg dana majka je poslala da sa izvora navrne malo više vode; prebacila je motiku preko ramena i bosonoga, veselo pjevušeći, krenula ka izvoru. Odjednom, osjetila je na stopalu jak bol! Ugledala je tri ranice iz kojih je tekla krv; zmija šarka oko njenih nogu; dokrajčila je motikom i brže-bolje, koristeći školsko znanje iz biologije, skinula pojas s haljinice i vješto podvezala rane. Nije mogla ni stići do doktora koji se nalazio daleko u gradu. Ubrzo su joj rane prošle.

Gimnazija u Ivangradu, čuvena “Beranska Sorbona”; stanovanje u Budimlji, Haremima, Pešcima… Imala je dvanaest godina kada se dočepala knjige “Život zemlje” od nekog Francuza… U mislima na svoga oca, obrazovanog bihorskog učitelja, koji je znao i volio francuski, katkad svirao violinu, pisao drame… Beograd; život u Studentskom gradu; francuski na Filozofskom…

Pariz i samo Pariz

Pariz i samo Pariz. Posrećilo joj se da, poslije završenih studija, dobije stipendiju za usavršavanje francusikog jezika. A Pariz nije samo Luvr; otkrio joj bogatstvo biblioteka, prepunih knjiga o kojima je maštala.

Pa ipak, uvijek u mislima povratak domovini. A onda, jednog dana, zadivljen njenom urođenom otmjenošću, ugledao ju je u metrou mladi plavooki inženjer Žan Le Kont, rođeni Parižanin. Ostala je u Gradu svjetlosti.

Vezu s Crnom Gorom nije prekidala. Crna Gora joj, veli, grije dušu. I: stalno leti, ovamo i tamo; živi između dva neba.

Nije propustila čuvene studentske majske demonstracije 1968. godine u Parizu. Tada su mnoga značajna pariška mjesta pretvorena u danonoćne tribine i debate đe je svako mogao da govori. Još svježi izdanak socijalističke zemlje, iako nikada nije pripadala nekoj partiji, nije mogla da odoli, isprsila se i počela da ubjeđuje demonstrante da idu putem jugoslovenskog samoupravljanja đe su ljudi jednaki. Nagrađena je aplauzom.

Pomno pisala o kulturnim dešavanjima u Parizu. Neke od tih tekstova, dok sam bio glavni i odgovorni urednik “Pobjede”, sa zadovoljstvom sam puštao.

Samotni vuk

Piše u novoj knjizi i o nezaobilaznim, kultnim pariškim kafeima, “Madrigalu” na Jelisejskim poljima, zatim i o “Bulmišu” u Latinskom kvartu, đe je često divanila s Vasojevićem iz Potkomlja, piscem i književnim kritičarem, Jezdimirom Radenovićem, boemom, noćnim, samotnim vukom, kako ga je zvala, koji je pripadao ljudima naročitih sudbina.

“…Nije se znalo od čega je živio, nije bio zaposlen. Možda je nekad zarađivao za tekstove koje je pisao o nekom. To su bile tajne koje je zadržao za sebe… Onda bi on nestajao neko vrijeme, pa se opet pojavljivao… Mnogo mi je značio u stranom svijetu. Proveli smo nebrojeno puta u razgovoru i nikada nam nije bilo dovoljno. Uvijek smo imali o čemu da pričamo, bilo je to nešto nepresušno. Vjerujem da je to bila velika potreba za našim jezikom. To nam je zamjenjivalo zemlju” - zapisala je Branka u knjizi ”Susret je najveći dar”.

S jeseni 2004. godine, dok sam bio glavni i odgovorni urednik Tanjuga, organizovali smo u u Kulturnom centru Srbije i Crne Gore u Parizu izložbu povodom šezdesetogodišnjice Tanjuga. Direktorica Centra bila je Branka Bogavac. Sjutradan sam na istom mjestu predstavio svoju knjigu reportaža o crnogorskim iseljenicima “Proljeće u Bronksu”. Promovišući knjigu, Jezdimir Radenović je zaključio: “Slobodan Vuković je opisao iseljenički život mnogo bolje nego što bi mi iseljenici to uradili ”.

Lijepo priznanje.

Branka podsjeća da joj je Jezdimir Radenović često spominjao dnevnik koji piše o svojim doživljajima. I hoće da vjeruje da zaista neđe postoji… Pridružio bih se rado inicijativi da se pronađe Jezdimirov dnevnik.

Susreti s velikanima

Od tridesetak novinarskih žanrova, tj. načina žurnalističkog izražavanja, najteži su intervju i reportaža. Za reportažu, pored obrazovanja i visoke kulture, potreban je talenat. A da bi se napravio valjan intervju, treba se dobro pripremiti; mukotrpno gacati za sagovornicima… Napravio sam stotine intervjua i znam kako je to.

Branka Bogavac je majstor intervjua. Umjela je da pita. Reče jedaman Danilo Kiš: “Kao i uvijek, Branka postavlja kratka, ali vrlo teška pitanja…”

U Pariz su rado dolazili mnogi prononsirani svjetski pisci, umjetnici, pogotovo u znameniti Kolež de Frans, da drže predavanja; Branka je svojom bogatom duhovnom energijom izvlačila pune mreže bisera, praveći antologijske intervjue. Njeni sagovornici bili su i Horhe Luis Borhes, Jonesko, Margerit Diras, Ismail Kadare, Mario Vargas Ljosa, Umberto Eko… Znala je da otputuje u druge svjetske centre da bi da bi intervjuisala nekog istaknutog umjetnika.

A veliki, široki svijet, umije da cijeni uspjeh.

Brankinu zlatom izvezenu crnogorsku košulju krasi Orden viteza umjetnosti i književnosti. Odlikovali su je Francuzi za njen diplomatski rad kao direktorice Kulturnog centra Srbije i Crne Gore u Parizu, i za tekstove koji su objavljivani u našoj zemlji.

Od naših, imaju ga samo Dado i Kiš.

Knjiga “Susret je najveći dar” je ispovijedna; i dokumentarna; svojevrsna hronika; značajan doprinos crnogorskoj književnosti.

(Promocija knjige Branke Bogavac “Susret je najveći dar”, 2. avgusta 2019. godine, Berane)

( Slobodan Vuković )