Bolan susret ljubavi, mržnje, kajanja i žaljenja

Među najuspješnijim ostvarenjima koje smo ovog ljeta imali priliku da gledamo na 33. Gradu teatru, svakako bi mogla da se izdvoji predstava “Susret” Nine Mitrović, jedne od najprovokativnijih i najradikalnijih zagrebačkih dramaturškinja, koja se prvi put potpisuje i kao rediteljka.

Produkcija Teatra Exit iz Zagreba, intimistička porodična drama sa Sinišom Popovićem (prvakom HNK-a), i Filipom Križanom (prvakom “Gavelinog” ansambla) u likovima glavnih junaka, izvedena je prošle sedmice pred prepunim gledalištem crkve Santa Marija, koje je predstavu ispratila ovacijama.

Ova dirljiva, bolna, iskrena, ogoljena i na momente gorko duhovita priča, koja kroz odnos oca i sina govori o našim porodičnim odnosima - o ljubavi i mržnji, kajanju i žaljenju, prošlosti koja se više ne može ispraviti i neuspjelom roditeljstvu, zapravo postavlja suštinsko pitanje što da radimo ako nam naši roditelji ne mogu ili ne znaju dati ljubav. U snažnoj i briljantnoj jednočasovnoj igri, na gotovo ogoljenoj sceni (mali sto, dvije stolice, lampa, mala fotelja), Siniša Popović i Filip Križan dočarali su nam skrivene emocije između oca i sina koje nikada ne mogu biti izrečene, ili je već toliko kasno za njih da one više nemaju nikakvu važnost (osim što su ostavile tragične posljedice za sve članove porodice, a više nema vremena ni za razumijevanje i praštanje), koje u mnogim momentima prepoznajemo i kao vlastita iskustva.

Za lik hladnog, dominantnog, egoističnog oca koji je naizgled jak, koji je uvijek u pravu, sve radi najbolje, i o ženama, po onoj mačo matrici misli veoma ružno, Siniša Popović dobio je nagradu za najbolje glumačko ostvarenje “Filip Šovagović” na Festivalu glumca, i nagradu “Slobodne Dalmacije” na Marulićevim danima, a kako je izjavio nakon izvođenja “Susreta” u Budvi, publika jednako dobro reaguje gdje god igraju ovu predstavu.

“Mi smo stigli na Grad teatar pravo sa Splitskog ljeta, gdje smo ovu predstavu igrali u Podrumima Dioklecijanove palače, i imali smo identičan prijem gledališta, kao i ovdje, jer se ljudi naprosto prepoznaju u ovoj drami. Ona jeste jedna surova i tragična slika naših promašenih života u sopstvenim porodicama, onaj preteški prtljag koji od djetinjstva nosimo od svojih roditelja, prtljag kojeg je jako teško zbaciti, i koji vrlo često prenosimo na sopstvenu djecu, jer drugačije i ne umijemo”, kaže Popović.

Njegov junak, kako ga objašnjava, postupnim ogoljavanjem postaje ono što, zapravo, jeste - čovjek iza čije se navodne snage krije jedan slab karakter, zajedljivost, nesposobnost za pokazivanje emocija, razumjevanje drugih, i kukavičluk prema čitavom životu.

“Tu je i jedan nama vrlo prepoznatljivi, tipični balkanski mačo obrazac - muškarac koji ne umije da pokaže nježnost, ljubav i poštovanje prema ženi, i čije replike dobro poznajemo. On o majci svoje djece, koju je varao s drugim ženama i s kojom se na kraju i rastao, govori vrlo ružno čak i poslije njene smrti, kaže da mu nije ni žao što je preminula. Tu istu hladnoću pokazuje i prema sopstvenoj djeci, po onom modelu ‘htio sam od tebe napraviti čovjeka’. Mislim da je najveća snaga ove predstave upravo u tome što u njoj prepoznajemo i neka sopstvena iskustva iz vlastitih porodica, ali i u tome što skreće pažnju na važnost naših intimnih života, i naših međuljudskih odnosa, jer je naša svakidašnjica zatrovana političkim i društvenim temama ne samo u medijima, nego i u teatru, kao da lična drama pojedinca više nikome nije bitna”, ističe Popović.

Za ulogu duboko nesigurnog sina, koji nije ispunio očeva očekivanja, i koji životari uvjeren da može bolje i drugačije, ali se karakterom sve više pretvara u oca, Filip Križan je takođe dobio nagradu “Filip Šovagović”, a proglašen je i najboljim glumcem u protekloj sezoni. “Obrasci ponašanja su isti, kao da se prenose ‘s koljena na koljeno’ - taj sin čeka dijete sa ženom prema kojoj se ponaša kao i njegov otac prema njegovoj majci, iako je očigledno da on ima topline i ljubavi u sebi, ali ne umije da ih izrazi, jer ga tome niko nije naučio. Kao što to ne umije ni njegova sestra, koja nije prisutna u predstavi, ali se o njoj govori, pa na sceni vidimo jedan začarani krug promašenih života koji se više ne mogu popraviti”, kaže Križan.

Na sceni u Londonu

Ova duboka i potresna psihološka “studija” Nine Mitrović, koja nemilosrdno detektuje kako nam roditelji u svom neznanju i strahu od emocija mogu uništiti živote, doživjela je koncertno čitanje na festivalu novog pisma LabFest u Londonu 2013, gdje je i izvedena kao jedini tekst nenapisan u originalu na engleskom jeziku, u režiji Džoša Roša (koprodukcija Theatre 503 i Fat Git Theatre), a praizvedbu je imala u SNG u Novoj Gorici, u režiji Primoža Beblera.

Identiteti koje svako poznaje: svi smo sinovi, kćeri, očevi...

Križan je istakao da je on tek kasnije ušao u projekat ove predstave, a kaže da se nakon čitanja teksta osjećao kao da ga je “neko zgrabio za srce”...

“Nina Mitrović i Siniša Popović su već bili duboko u procesu rada kad su me pozvali, a kad sam pročitao tekst imao sam osjećaj kao da me je neko zgrabio za srce, iako su moji roditelji bili potpuno drugačiji, i moje porodično iskustvo nema nikakve sličnosti sa junakom koga igram. Jer, to su ipak neki identiteti koje svako od nas poznaje, svi smo mi sinovi, kćeri, očevi, i nije se teško ogledati u tome. A najveća snaga teksta upravo je u tim neizgovorenim rečenicama između oca i sina, koje se oni ne usude da kažu, i to je veoma tužno. Mislim, međutim, da taj mačo otac koga vidimo u predstavi pripada onoj starijoj generaciji naših balkanskih muškaraca i očeva, i da se danas taj obrazac mijenja. Mlađi ljudi moje generacije ipak su drugačiji, govorim iz sopstvenog iskustva, jer sam i ja postao otac, mnogo više poštuju ženu i otvoreno pokazuju ljubav prema porodici”, kaže Križan.

( Vuk Lajović )