Ahen, grad nevidljivih voda

Ovim gradom ne zvrndaju tramvaji. A prisustvo tramvaja je za mene pouzdan znak da se na tom mjestu možete zaustaviti ili čak ostati. Rijeka i tramvaji. Tako sam mislio sve dok nisam došao u Ahen. Jer duh ovog mjesta jeste poput duboke i brze vode. Zavodljiviji je od svake tramvajske piruete na okretnici, od svake rječne okuke. Mada se to ne vidi, Ahen bukvalno leži na vodi. Splet hladnih brdskih potočića je tokom gradske istorije podveden pod zemlju. A još stari Rimljani su koristili nekoliko žila termalnih izvora čija voda ima temperaturu i do 70 stepeni.

Slatkast štimung slanih izvora

Kada dođete na željezničku stanicu možete od obližnjeg Marširtora (Marševske kule iz 13 veka) okrenuti dolje, prema starom gradu, ili gore, uzvisinom preko željezničkog mosta. To je strm, ali kratak uspon ka gradskom dijelu koji se zove Burtšajd. On je star koliko i Ahen.

Čuvao je svoju nezavisnost od carskog grada sve do kraja 19. vijeka kada je naprosto pripojen. Kada se čovjek popne na brijeg sa kojeg iza sebe vidi kružnu strukturu Ahena, njegove preostale kule sa kapijama i katedralu, pa baci pogled napred, niz strmu ulicu koja vodi u Burtšajd, shvata zašto su ovo bila dva grada. Na dnu ulice koja se zove Glavna izdiže se barokna kupola crkve posvećene Jovanu Krstitelju. Za vrijeme Drugog svjetskog rata crkva je bila srušena i u poslijeratnim godinama brižljivo obnovljena. Njena jarkocrvena pojava na kasnopopodnevnom suncu može nepripremljenog posmatrača navesti na misao da se nalazi negdje u Italiji.

Ulice koje vode lijevo i desno od crkve brzo će odati sadašnju suštinu ovog dijela grada: preko 20 izvora slane, vruće vode napravile su od Burtšajda centar medicinskog turizma. U kafeima ispod drvoreda preovladava bijelo-siva boja kose starijih posetilaca. U ponekom kafeu sa šarmom iz šezdesetih još uvijek su aktuelni njemački šlageri sa svojom uredno aranžiranom vedrinom.

Pješice kroz dvije-tri zemlje

Ko god poželi da u istom danu obiđe nekoliko zemalja uputiće se prema zapadu. Tih pet-šest kilometara, do ahenskog predgrađa koje je u isto vrijeme gradić u Holandiji po imenu Vals (Vaals) najbolja je vežba iz primenjene istorije. Ahen (Aachen) u svom imenu ima dva „a“ kao i Vals, uostalom, kao i mnogi holandski nazivi. Kada stanovnici s ove i s one strane granice govore jezikom koji su učili u školi onda je njemačko-holandska komunikacija puna šumova. Progovore li dijalekt „plat“ onda im ne treba prevodilac.

Građani iz Ahena prošetaju do Valsa, naročito nedjeljom, jer tamo, iza granice, rade sve radnje. Na mjestu bivše kontrolne kućice je Eurokiosk sa suvenirima, a tabla koja pokazuje da je čovjek upravo iz Holandije ušao u Njemačku oblijepljena je najrazličitijim naljepnicama. Granica nije više mjesto drhtanja, čekanja i ustezanja. Prema njoj više ne postoji strahopoštovanje jer je izgubila svoj režeći smisao. Od rata do 1953. u ovom pograničnom kraju je sa njemačke strane poginulo četrdesetak švercera kafe. Sada je to kao ružan san. Granica je ovdje folkloristička prošlost.

Ko ima vremena može da se popne na 323 metra, do najvišeg brda u Holandiji. Vrh šumovitog brijega je tromeđa između Belgije, Holandije i Nemačke. Okolni zabavni parkovi za djecu, kafei ali i livada pored šume su napravili od ove tačke omiljeno izletište na koje ljudi dolaze iz sva tri pravca.

U crkvi od pruća

U Ahen se može spustiti stazom kroz Gradsku šumu, koja je neka vrsta stoletnog gradskog parka. Na jednom raskršću šumskih staza na kamenu su urezani stihovi protestantskog sveštenika Ditriha Bonhefera:

Nad nama bdiju sve dobre moći

čekamo mirno, šta god nosi sutra

Bog je sa nama obdan i u noći

I sasvim sigurno savakog novog jutra

Taj čovjek je ovo napisao uoči sopstvenog pogubljenja. Nacisti su ga poslali u koncentracioni logor i ubili jer im se, pobunjene savjesti, usprotivio. Kada sam 1997. šetao istom tom stazom i pročitao ove stihove, počeo sam da proučavam biografiju ovog izuzetnog čoveka. Zapisao sam odgovor na njegove stihove:

tako je on pevao i tren pre smaknuća

pa mu se sva vera stvrdnula u kamen

koji žari tamo u crkvi od pruća

a njegov bog ćuti, a on kaže amen

Ahen će vas u svim svojim kvartovima iznenaditi spomenicima. Njih su poklanjali građani, ili ih je naručivala gradska uprava. Izdvojiću onaj koji se zove „Krvotok novca“. Četiri ljudske figure predstavljaju škrtost, pohlepu, širokogrudost i prosjačenje. Dok jedan otac objašnjava djetetu kako treba sa parama.

Poraženi separatizam

Manje je poznato da su Rajnlanđani pod belgijskom i francuskom okupacijom posle Prvog svetskog rata u više gradova, među njima i u Ahenu, pokušali da osnuju Rajnsku republiku. Na kraju su pobedile proberlinske snage, a glavni separatisti su pobjegli iz zemlje.

Ahen je mnogo bliži rijeci koju na francuskom zovu Mez, od čega je nastala naša oznaka Meza, dok se na holandskom zove Mas, nego Rajni. Udaljen je svega četrdesetak kilometara od holandskog Mastrihta, a pedesetak od belgijskog Liježa, gradova koji su na Mezi, dok udaljenost od Kelna, pa time i do Rajne, iznosi nepunih osamdeset kilometara. Ipak, ljudi ovde na sličan način slave karneval kao u cijelom Porajnju, jezik im je slično obojen, a mentalitet – površna, vickasta vedrina – je gotovo istovjetan. Zato ljude iz ovih krajeva ubrajaju u Rajnlanđane.

Ono što je osobenost građana Ahena jeste njihova otvorenost i pozitivna strana, vrsta veoma ugodne građanske ljubaznosti.

Kada sam se 1996. selio iz jednog u drugi stan u Ahenu, transportno vozilo je blokiralo dobar dio trotoara na uzbrdici. U Ahenu sam živio svega godinu dana, prije toga sam proveo nekoliko godina na bavarskom jugu, gdje bi ljudi u ovakvim situacijama glasno negodovali ili čak psovali. Starija gospođa mi je prišla tog jutra, rekla sa osmjehom na licu da se ona posljednji put selila pre pola vijeka i da je samo da mi poželi sreću, ma gdje mi bio novi dom.

Leskovačko-lebanska kopča

Uputi li se čovjek pravo prema katedrali, približavajući joj se, činiće se sebi sve sićušnijim. Za posjetioce iz pravoslavnih zemalja bi možda vrijedjelo napomenuti da postoji jasna veza između leskovačko-lebanskog kraja i najreprezentativnije crkve karolinške obnove iz vremena Karla Velikog.

Kopča je Justinijan, koji se prije više od 15 vjekova rodio nadomak Skoplja, da bi kod Lebana podigao grad Justinijana prima. Kažu da se tako odužio svom rodnom kraju. E, taj Justinijan, kojeg se i srpski pravoslavci sjećaju kao sveca, bio je odgovoran za izgradnju dvije ključne vizantijske crkve - Aja Sofije u Carigradu i najznačajnije vizantijske crkve na zapadu - Bazilike svetog Vitalija u Raveni.

Baš ovaj makedonsko-lebansko-leskovački vizantijski obnovitelj Rimskog carstva, car Justinijan je na taj način poslužio kao uzor Karlu Velikom kad je riješio da sjedište franačkog carstva smjesti u podnožje pobrežja Ajfel, u blizini ljekovitih termalnih izvora, u Ahen. Njegova dvorska kapela ne krije svoje rođaštvo sa vizantijskim istokom. I zaista, kada uđete u Dvorsku kapelu Karla Velikog, koja je danas dio Ahenske katedrale, vidite istočnorimski graditeljski rukopis koji je od Carigrada preko Ravene do Ahena putovao skoro tri vijeka.

Oduvijek sam volio ovu crkvu, njene blistave ornamente, osmougaonu bazu kupole, galerije, njen drevni mir. Prijesto i kovčeg Karla Velikog kao i činjenica da je baš tu poslije njega krunisano trideset nemačkih kraljeva, načinili su od tog mjesta evropski i nemački istorijski čvor.

Valja podsjetiti da nisu samo Nemci svoj istorijski narativ i identitet gradili oko lika Karla Velikog. Na francuskom se Ahen zove Eks-la-šapel, a Karl Veliki je Šarlemanj i njegova se statua na konju nalazi u dvorištu Bogorodične crkve u Parizu. Romanizovani galski etnički supstrat je u susretu sa germanskim Francima proizveo nacionalno ime - Francuzi.

Medenjaci

Printe - riječ ima veze sa štampom, odnosno kalupom za tijesto - je medenjak zaštićenog geografskog porijekla. Ahenski medenjaci su se na početku sastojalo od brašna, vode i soka šećerne repe, ali začini su mu davali onu jedinstvenu slatko-gorku notu. Nnaročito u jesen i zimu grad miriše na cimet, anis, kadamon, karanfilić, kadamon, korijander, najgvirc koji drugi zovu piment ili jamajčanski karanfil-biber. Miriše i kandirana kora seviljske pomorandže, limuna, i naposljetku đumbir.

Nije li ova konditorska alhemija već u samom bogatstvu ideje veličanstvena? Kako god, lokalni konditor Lamberc je krajem devetnaestog vijeka bio lični dobavljač medenjaka za tri dvora - holandski, belgijski i pruski. Sada se medenjaci šepure po izlozima pekara i usred ljeta - turistička navala je od sezonskog peciva napravila trajni hit.

Grad znanja i uživanja

Kada pijete kafu u rano ljetnje jutro na glavnom trgu ispred vjećnice i fontane sa statuom Karla Velikog pogled vam hvata živost i smirenost u isti mah. Bezbroj uličica i malih trgova. Moje omiljeno mjesto je Hof - na kojima rimska antika, gotika, barok i sadašnji trenutak upredaju svoje znakove u doživljaj prostora. Ljudi vole da sjede po baštama.

Ukoliko prošetate duž Pontštrase koja se od većnice najpre spušta pa uzdiže ka drugoj kuli sa kapijom iz 14 veka koja se zove Pontor proći ćete kroz ulicu gastronomskih iskušenja i studentske vreve.

U tom dijelu grada nalazi se i ultramoderna zgrada Univerziteta Super C, primjer izuzetno uspjelog arhitektonskog rješenja za servisni centar Rajnsko-vestfalijske tehničke Visoke škole (RWTH) kako glasi pun naziv univerziteta. On spada u jedan od 11 njemačkih univerziteta koji smiju da nose epitet „ekselentan“ - elitni.

Mnogo toga nisam spomenuo - od prvih njemačkih poslijeratnih novina Ahenskih novosti, do činjenice da su saveznici ušli u razoreni grad još 1944. ili da je izvor tople vode u samom centru - Elizenbrunen - od 1820. okružen monumentalnom halom sa dorskim stubovima, koja je rušena pa obnavljana, i u kojoj ljubitelji latinoameričkih ritmova nedjeljom satima igraju - i to bez starosnog ograničenja.

Čuvaj se „potočnog goveda“

Nisam spomenuo ni da je simbol grada - mali prst desne ruke „Klenkes“. Zašto? Radnici u tekstilnoj industriji, najčešće djeca, odvajali su loše igle malim prstom. Beskonačno ponavljanje pokreta je dovodilo do čvornovate deformacije po kojoj su se ljudi rođeni u Ahenu i bez riječi prepoznavali u svijetu. Nisam vas odveo na breg Lousberg gdje se nalazi toranj sa restoranom koji se okreće oko svoje ose. A trebalo bi.

Još samo da vas upozorim. Ako pretjerate sa pićem ili odete u Antoniusštrase, ulicu sa prostitutkama u izlozima, koja se kao i u svakom urednom gradu nalazi nadomak katedrale, ne pretjerujte. Starosjedioci kažu, kada pripite lole teturaju kući, umije da ih zaskoči Bakauf, mitska zvijer, čiji naziv uz nešto slobode može da se prevede kao „potočno govedo“. Tom biću je usred grada podignut spomenik. Ukoliko vas ova kreatura sa zubima pantera, repom gmizavca i krljušti ipak zaskoči, nemojte da kukate i molite, biće sve teže. Urlajte i psujte do kuće. Kažu,to pomaže.

DEUTSCHE WELLE

( Dragoslav Dedović (DW Beograd) )