Elita na oproštaju Tonija Petrovića

Neko je, jednostavno, „osuđen” da cijelu karijeru provede „ispod radara”. Da ne bude glavni, da bude često neprimjetan, ali da bez njega tim ne može da se zamisli.

Takav igrač je bio Antonio Toni Petrović, tihi heroj svog Primorca i reprezentacije Crne Gore. Sjajni bek iz Kotora je po mišljenju mnogih stručnjaka najzaslužniji za najveći uspjeh kluba iz drevnog grada - titulu prvaka Evrope 2009. godine u Rijeci, gdje je „udavio” centre Mladosti i Pro Reka i bio najzaslužniji za senzacionalni uspjeh momaka Ranka Čapra Perovića.

Čovjek koji je sa „ajkulama” osvojio tri srebrne medalje večeras će u svom rodnom gradu reći zbogom vaterpolu. Ne na bazenu „Nikša Bućin”, koji ne postoji već bezmalo tri godine, nego na otvorenom bazenu Primorca, gdje će se od 20 časova održati revijalna utakmica.

Zbog Tonija, koji će u septembru proslaviti 37. rođendan, u Kotor će doći elita - na jednoj strani će biti gotovo svi igrači šampionske generacije Primorca, a na drugoj sadašnji i bivši velikani, okupljeni u timu nazvanom jednostavno Prijatelji. Za ekipu Primorac 2009 će, zajedno sa Tonijem, igrati Zdravko Radić, Uglješa Brguljan, Draško Brguljan, Uroš Čučković, Bojan Milošević, Damir Crepulja, Gergelj Kiš, Adam Štajnmec, Nebojša Milić, Dragan Drašković, Vjekoslav Pasković i Juraj Zatovič, dok će kapice Prijatelja nositi Frano Vićan, Dejan Lazović, Damjan Danilović, Ivan Bjelobrković, Veljko Uskoković, Nenad Vukanić, Mlađan Janović, Aleksandar Ivović, Filip Trajković, Filip Klikovac, Marko Gopčević, Uglješa Vukasović, Nikola Dedović, Kozmin Radu i Ivan Krapić.

S obzirom na to da Ranko Perović ima obaveze u Japanu, a da je njegov pomoćnik Vido Lompar sa U17 reprezentacijom na Evropskom prvenstvu u Gruziji, tim koji je prije 10 godina bio šampion Evrope vodiće Emil Nikolić, tada šef stručnog štaba. Na klupi Prijatelja biće Tonijev najdraži stručnjak Zoran Maslovar, koji ga je vodio od početaka do seniorskog tima, u kojem mu je jednom bio glavni, a jednom pomoćni trener.

- Žao mi je što iz te ekipe Primorca neće biti Boris Pavlović, jer ima obaveze sa reprezentacijom Hrvatske u Gruziji, Darko Brguljan je na Malti, a Anđelo Šetka je u posljednjem času otkazao, jer očekuje prinovu. Boris Zloković, Vladimir Gojković i Miloš Šćepanović ne mogu da dođu zbog obaveza, a mnogo mi je drago što će doći i Nikola Janović. Neće igrati, ali mi je bitno što je, kao moj kapiten, našao vremena da zajedno proslavimo - rekao je Petrović za „Vijesti”. Kada je počeo da trenira vaterpolo, imao je samo jedan san - da sa Primorcem bude prvak i pobijedi vječitog rivala, Jadran. Ostvario je mnogo više. - Nisam očekivao da ću imati ovakvu karijeru. Na samim počecima je bilo nagovještaja da ću biti dobar igrač, ali sam razmišljao samo da osvojim prvenstvo i da pobijedim Jadran. Kasnije, kada je počeo da se stvara jaki Primorac, kad smo shvatili da je normalno pobijediti, a ne izgubiti, počeli smo da vjerujemo da možemo da uradimo nešto više. Ipak, nisam ni sanjao da možemo da osvojimo titulu prvaka Evrope, ali nam je mnogo pomoglo što smo sezonu ranije pobijedili Pro Reko u grupnoj fazi i slavili smo kao da smo postali šampioni. Ta utakmica nam je pomogla u mentalnoj pripremi za finala, jer smo vjerovali da možemo da pobijedimo.

Pored svih zvijezda u tadašnjem timu Primorca, stručnjaci su za najboljeg igrača fajnl-fora proglasili Petrovića, koji skromno to komentariše. - U tim pričama je dosta udjela imao Zoran Roje, koji je komentarisao utakmice na HRT-u. Zadovoljan sam kako sam tada igrao, ali bih pustio drugima da govore o meni, jer je nezahvalno da ja to radim - u svom stilu je zaključio Toni.

Ne žalim za zlatom, samo za olimpijskom medaljom

Petrović je sa reprezentacijom Crne Gore dva puta bio vicešampion Evrope, u Ajdhovenu 2012. i Beogradu 2016. godine, a jednom svijeta, u Barseloni 2013. godine. Više od poraza u finalima boli ga što nije osvojio olimpijsku medalju. - Imali smo jaku reprezentaciju, koja je ostvarila dosta, jer smo jako mala država, ali smo svjesni bili i tad i sad da smo mogli više.

Prezadovoljan sam učinkom sa reprezentacijom i klubovima, ali mi je žao što nisam osvojio olimpijsku medalju u Londonu i Riju, više nego što nisam uzeo zlato. Dosta momaka bi se saglasilo sa mnom. Mogu samo da zamislim šta bi bilo da sam još igrao i u Pekingu, jer sam poslije Rija bio potpuno slomljen.

( Nikola Nikolić )