Mreža

Zajedno sa snažnim toplotnim udarom, ovih dana je objavljena (djelimična) lista funkcionera koji su po povoljnim uslovima dobili stanove i kredite, ali i podatak da svaki drugi mladi čovjek želi da napusti Crnu Goru. Ta dva podatka su povezana brojnim vezama. Jer, da bi naši funkcioneri bez stida uzimali od voljene države, mladi moraju da odu. I to ne bilo koji, svakako ne njihova djeca ni oni koji manirima i držanjem „citiraju“ dizajnere ovakve društvene stvarnosti. Oni koji odlaze su najhrabriji, najspremniji da rizikuju, preduzetni i voljni da izađu na bilo koje tržište rada.

I dok zapisujem ove redove, kaže mi jedno blisko mlado biće: „Ne mogu da vjerujem da ti vjeruješ da izražavanje ogorčenja zaista može nešto da promijeni. Pa lista dobitnika je objavljena zato što je za prosječnog glasača ova informacija samo znak svemoći DPS-a i razlog da mu se priključe. Neće valjda ulaziti u URA-u ako im treba stan.“ Logično je, ali ja ipak nastavljam da „vezem“.

Vertikalna pokretljivost građana je bila jedna od važnih tekovina socijalizma. Ako bi se školovali, pojedinci iz radničkih i seljačkih porodica, lako bi napredovali na društvenoj ljestvici. Za razliku od današnjeg “divljeg kapitalizma”, socijalne razlike nisu bile ni odveć vidne ni prevelike, iako je i tada postojala „crvena buržoazija“. Oni koji i danas vladaju ovom državom, tu su „buržoaziju“ demonizovali kao „jagnjeće brigade“. Obučeni u skromne džempere, u posljednjem talasu vertikalne pokretljivosti, munjevito su napredovali na društvenoj ljestvici. Danas mirno uvećavaju imovinu dok država „broji“ treću milijardu duga. U međuvremenu je značajno premašena stotina hiljada mladih koji su otišli, a od onih koji su još uvijek u Crnoj Gori svaki drugi želi da ode.

Odavno u zemljama regiona zamire vertikalna pokretljivost građana, a ona je preduslov napretka svakog društva. I na globalnom planu je mit o “američkom snu” svojevrsna predsrasuda, u koju ponajviše vjeruju u polufeudalnim sredinama. Međutim, u liberalnim državama još uvijek postoji značajniji udio vertikalne pokretljivosti i to će svakako biti zaloga oporavka od neoliberalnog orgijanja. U Sloverniji, na primjer, oštri propisi koji se tiču konflikta interesa, izloženost sudu javnosti i niža primanja političara, doprinose da ljudi ne žele da budu na funkcijama. Nedavno se čak čula šala da će se, ako ovakvo stanje potraje, funkcionier birati iz telefonskog imenika.

Međutim, u našoj mikro-državi najviši sloj je već zamrznut u toksičnom horizontalnom ljuljuškanju. Mirno se samoreprodukuje, čvrsto povezan brojnim konfliktima interesa i samo izuzetno „venitilira“ provjerenim poslušnikom/com. U ovakvom kontekstu, obnarodovana lista „srećnih dobitnika“ dva miliona i šesto hiljada stambenih povoljnosti postaje prilog za „sveopštu istoriju beščašća“. Jer, ovi „dobitnici“ nisu na funkcije stigli iz nižih društvenih slojeva niti zahvaljujući ličnim sposobnostima i znanjima. Niko od njih nije „kretao sa ledine” već iz toplog krila darežljive „majčice Partije“. Izvjesno je da ih iseljavanje mladih ni najmanje ne dotiče. Jasno im je da odlaze oni koji bi možda imali najviše snage i hrabrosti za pobunu. Srećom po njih, takvi nisu pristupili ni opozicionim partijama, savršeno svjesni da ni „tu ‘leba nema“. Zato nam se i događaju, na jednoj strani „Koverta“, na drugoj njen odraz u ogledalu u vidu vulgarnih opozicionih prepucavanja.

I kad pomislite da od nas nema gorih, saznate da su u opustošenoj Bosni i Hercegovini naknade poslanika (sve tri nacionalnosti iz svih entiteta) gotovo dvostruko veće od ovdašnjih - oko tri hiljade eura mjesečno. Iako su za šest mjeseci održali samo konstitutivni sastanak, uredno su primili naknade. Zato tu zemlju ne može niko „sašiti“ i obnoviti, jer oni koji je vode hoće samo svoje tri hiljadice, a ne prosperitetnu BiH. Kao što i ovi naši hoće svoje privilegije, stanove i kredite, sa ratama višestruko manjim od one koju moraju da za stančić izdvoje sve siromašniji građani.

„Dobro“, kaže djevojka, „ima smisla pozivati na savjest, konflikt interesa i odgovornost. Ali to suštinski ništa ne može da promijeni. A ne može ni ako sve dekonstruišeš“, kaže pomirljivo.

Onda ponavljam nešto što sam već ovdje zapisala, o tome kako stvari izgledaju u svijetu životinja. Naime, jedno istraživanja neurologa sa Univerziteta u Čikagu je potvrdilo da čak i pacovi između čokolade i pomoći drugom pacovu, biraju da pomognu drugu u nevolji. Slobodni pacov koji je mogao da vidi svog zarobljenog druga kako pati, bio je mnogo uzrujaniji nago inače. Ukoliko bi uz njega bilo parče čokolade, slobodni pacov bi probao malo, ali bi onda oslobodio svog druga i dozvolio mu da pojede ostatak. Zaključak naučnika je bio nedvosmislen: kada postupamo bezosjećajno, ponašamo se protiv prirode.

I dok se spremam da poentiram „čokoladom“, djevojka kaže: „A možda bi bolje bilo da neko napravi dobru vizuelizaciju društvene mreže moći u Crnoj Gori. Ona će jasno pokazati da je u pitanju još jedno lažno obećanje DPS-a. Ljudi će shvatiti da je mreža takva da nemaju šanse da dobiju stan, jer će ga uvijek dobiti neko bliži centru koji se samoreprodukuje. Jedino što mogu da dobiju je i dalje novac za ličnu kartu, ali i njoj će opadati cijena. Kada glasači to shvate, možda će dekonsturisati i sliku moći.“

( Božena Jelušić )