Za Veru i Darka nema nesavladivih prepreka

Za Pljevljakinju Veru Milošević gubitak vida nije prepreka da normalno živi i radi - svojim primjerom pokazuje šta sve čovjek može da postigne uprkos hendikepu sa kojim se suočava.

Priča da je prije šest godina upoznala Darka, sa kojim je u braku tri godine.

I Darko je vid izgubio kada mu je bilo dva mjeseca. Zbog ljubavi prema Veri, iz Koceljeva se preselio u Pljevlja.

Zajedno brinu o kćerki Neveni koja je nedavno proslavila treći rođendan.

Žive u garsonjeri od 28 kvadrata koju je Vera kupila na kredit kada se zaposlila u građanskom birou Opštine Pljevlja.

Vera ističe da joj vjera u Boga daje snagu da prevaziđe životne teškoće i da je zahvalna na svemu što joj je podario.

Darko i Vera upoznali su se preko Skajpa, kada je sa koleginicom organizovala konferenciju, jer joj je bila potrebna pomoć oko računara.

Darko je programer i zna da koristi nekoliko programskih jezika. Honorarno radi na održavanju nekoliko veb-sajtova.

“Sa šest mjeseci dobila sam očni pritisak. Roditelji su me vodili na mnogobrojne preglede u Beograd. Ni pet operacija koje sam imala u tom periodu nije mi pomoglo da sačuvam vid. Operacije su još više iskomplikovale i sa godinu sam potpuno ostala bez vida. Išla sam u Podgoricu u osnovnu i srednju školu za slabovide osobe. Završila sam pravno-administrativni smjer i vratila se u Pljevlja. Prije deset godina završila sam obuku za samostalno kretanje uz pomoć bijelog štapa. Uvijek sam željela da budem samostalna, da ne moram ni od koga da zavisim”, kaže Vera.

Vera i Darko su dvoje od troje slabovidih osoba u Pljevljima koja se ulicama grada kreću samostalno, uz pomoć bijelog štapa. Apeluju i na na ostale osobe oštećenog vida da se oslobode i počnu sami da se kreću.

Darko svakodnevno ide u kupovinu, plaća račune, a Vera obavlja kućne poslove i vodi kćerku u vrtić.

“Imala sam želju da dobijem dijete, da imam smisao u životu. Rodila sam Nevenu u Podgorici, carskim rezom. Postati majka predivan je osjećaj. Prvih 40 dana pomagala mi je moja majka i babica, kojima sam mnogo zahvalna. Majka je lošeg zdravstvenog stanja i nije više mogla da dolazi, a babica mi je kazala da moram sam da počnem da brinem o Neveni. Plašila sam se u početku kada mi je prvi dan stavila bebu na ruke. Male ručice, noge, kako ću sama, pomislila sam i suze su mi krenule. Onda sam rekla Darku da moramo, pa šta nam Bog da. Nećemo da traćimo pomoć. Bilo je stresno prvo kupanje, hranjenje, presvlačenje, ali je najteže prošlo. Nevena je bila dobra beba i sada je dobra i poslušna. Nikakvih problema nismo imali s njom”, ističe ponosna majka.

Uz pomoć govornog toplomjera, sami mogu da izmjere temperature, a Vera koristi sve tehničke uređaje u stanu.

“Mnogi se čude kako uspijevam sama da uradim sve poslove u kući bez ičije pomoći. Prvo moram da zapamtim dodirom ruku svaki komad odjeće koji kupim da bi znala da odvojim veš kako se ne bi obojio u mašini za pranje. Naučila sam da kuvam dok sam živjela kod roditelja. Pomislila sam - šta ću jednog dana kada majke više ne bude, pa sam riješila da naučim. Majka mi je prvo donijela da gulim kantu punu krompira. Teško je bilo, po pola krompira bih bacila sa korom, ali vremenom sam naučila. Zatim me naučila hljeb da zakuvam i ispečem. Danas uživam u spremanju hrane za Nevenu i Darka. Najviše volim čorbice Neveni da pripremam“.

Priča da je u početku Nevenu taksijem vodila do vrtića, a kasnije - pješke.

“Problem nam predstavlja često prekopavanje ulica i nepropisno parkirani automobile na trotoaru. Taman kada pomislimo da smo put savladali, ulice se prekopaju i ostanu velike rupe, što nama otežava kretanje. Stalno strepimo za kćerku koja može da se povrijedi jer je još mala da bi nam mogla pokazivati put”.

Vera i Darko ističu da svojoj mezimici priušte sve što je u njihovoj moći.

Nedavno su posjetili Koceljevo, a nekoliko dana su boravili i na moru.

( Goran Malidžan )