Državni udar na pjeni od mora

Pokušaj reprize državnog udara zadesio je Crnu Goru usred avgusta, dok je državni aparat okupirao Adu Bojanu i Žabljak. Kao i oktobra 2016. godine, na državu su krenule zavjereničke grupe iz Srbije, ali Rusi ovog puta nijesu bili zainteresovani.

Uoči avgustovskog državnog udara, Cetinjski tajnovidac nije bio na vezi sa nebesima, a na opasnost nije upozoravao ni Prvosveštenik zauzet čitanjem mišljenja Venecijanske komisije.

Nije bilo Paje, Sinđe, kriptovanih telefona ni oružja bačenog na dno jezera - ovog puta su zavjerenici bili naoružani muzičkim instrumentima. Državni udar zatresao je Crnu Goru sa pjene od mora, na krilima elegične pjesme i baršunastog Barbinog glasa.

Kada je majstor lakih nota dohvatio mikrofon i zapjevao na Trgu od ćirilice, Srbija je jednom nogom već zagazila u crnogorsko more a hiljadugodišnja državnost se ustalasala. Tek što je spriječen da ruši državu sa Nikšićkog bedema, Barba se vratio da pjesmom spaja Crnu Goru i Srbiju, skraćuje Majsku zoru i širi želju za ujedinjenjem.

Za razliku od nikšićkih glavara koji mu nijesu dali ni da priđe mikrofonu, čuvari crnogorskog identiteta spavali su dok je Barba pjevao na Kanli kuli i skupljali snagu za vraćanje manastira državi. Kunjala je i crnogorska tajna služba i specijalno policijsko odjeljenje koje vode penzioneri i ponosni đedovi, dok se Herceg Novi selio u Srbiju.

Da su državni žbiri revnosno obilazili koncerte na primorju kao što su zimus šetali po građanskim protestima, autor pop balada bio bi udaljen sa scene prije nego su Andrija i Bato sjeli u prvi red a Ivana Žigon završila recital o Kosovu.

Samo nekoliko mjeseci nakon što je Suzana u jednom dahu pročitala presudu a potencijalni papa krenuo u lov na marketinške stručnjake, nadležni su već zaboravljali da vitezovi Fronta ne spavaju niti jedu već sanjaju državne udare. Da su brinuli o državi kao prije tri godine, Frontu bi propao još jedan pokušaj rušenja države a Barba bi pjevao tamo daleko na beogradskim splavovima.

Da je đavo odnio šalu a Srbi ponovo udarili na državu, bilo je jasno tek kada je balada o Prvom svjetskom ratu usijala medije i društvene mreže. Dok su dva oka u glavi gledala kako u Herceg Novom gore navijačke baklje, crnogorska administracija je nevoljno prekidala ferragosto i sa pola snage branila nokautiranu državnost.

Kralj i prestolonasljednik nijesu marili za limun žut, zaokupljeni pripremama za odsudni obračun u novembru, pa je u avgustovsku bitku gurnut bivši gradonačelnik i novopečeni ministar. Bez podrške partijske teške artiljerije i kraljevih pisara, cetinjski ministar je ispod glasa prijetio krivičnim prijavama i lamentirao nad napadima na crnogorsku kulturu.

Dok je Barba ministru savjetovao da traži ozbiljnu ljekarsku pomoć, vječiti čuvari Montenegra tražili su od Ivice da reaguje prije nego pođe u penziju. Ivica je bio na odmoru, i kada je ministar zaprijetio kaznama zbog Skenderbegove zastave na Cijevni. Državnost je bila ponovo na ispitu kada su vječito odani koalicioni partneri zaprijetili izlaskom iz vlasti i podsjetili da orlovi nikom nijesu smetali 2006.

Da nije bez destruktivne moći, nacionalni melos pokazao je u Budvi, gdje je srpska truba zamalo srušila opozicionu vlast kao zidove Jerihona. Samo zahvaljujući lokalnim čuvarima državnosti, sklonim pobjedama a ne podjelama, vitezovi Fronta nijesu po Jazu postrojavali trubače kao vojvoda Stepa vojsku na Kolubari.

Uz trubačku verziju Kalašnjikova i Marša na Drinu, crnogorska državnost bi se rušila kao kula od karata a 1918. vraćala na velika vrata. Miris leskovačkog roštilja zbrisao bi vjekovnu tradiciju škampa i gradela, a srpske političke snage osvajale bi redom gradove po Crnoj Gori. Ko ne vjeruje, neka se sjeti da su prasići na ražnju i užičko kolo bili uvod u napad Fronta na zgradu parlamenta.

Zbog toga bi crnogorski glavari već na jesen trebalo konačno da formiraju patriotsku policiju. Da širom Crne Gore šalju čete probranih partijskih vojnika koji su državu voljeli i prije vječne 2006. godine.

Grupe požrtvovanih vitezova koji će biti budni i kada tajne službe spavaju. Kadrih da dežuraju po stadionima i koncertima i osluškuju subverzivne note. A kada pročiste javne skupove od sumnjivih pjesama i zastava, mogli bi puniti budžet i čuvanjem države po svadbama i slavama. Da pišu kaznu kada svatovi pomiješaju pića pa se istanji granica između kralja na umoru i mladog majora. Kada i mnogi glavar, ponešen veseljem, umije da zapjeva Vidovdan i začudi se živoj vatri iznad Kraljeva. Lokalni funkcioner pjesmom da spoji Prizren, Ulcinj i Skadar a ministar zaplače nad nizamskim rastankom.

Nakon uspješne borbe protiv terorizma, organizovanog kriminala i korupcije, vrijeme je da je se država konačno zaštiti i od sumnjivih pjevača, pjesnika i gradonačelnika. Kada se riješe i te pošasti, čuvari Montenegra mogu u miru da nastave da dijele funkcije, stanove i otpremnine samo onima koji iskreno vole državu. Ostali neka se snalaze kako znaju.

( Samir Kajošević )