Zašto se ponašaju kao da u Crnoj Gori nema književnica?

Potvrđujući iznova svoj ozbiljni, relevantni i elitistički koncept, Književni program “Grada teatra” i ovog ljeta predstavio je i nova ostvarenja autora i naučnika iz različitih disciplina književnog i humanističkog djelovanja, kreatore novih poetika i novih metodologija proučavanja teksta.

Tako je pred publiku Trga pjesnika sa novom knjigom, monografijom “Fragmenti: zapisi o književnosti”, stigla i Dragana Kršenković Brković. Studije jedne od najznačajnijih crnogorskih spisateljica koje se nalaze u ovoj knjizi, nastajale su tokom posljednjih 20 godina, i one propituju različite poetske senzibilitete, ukazuju na bogatstvo metafizičkih misli u ostvarenjima odabranih umjetnika i umjetnica, i istražuju pitanja u vezi sa odnosom prolaznog i vječnog, kao i za arhetipski, fantastični, iracionalni, transcedentni ili onirički sloj izdvojenih umjetničkih djela.

Ovu monografiju objavio je nedavno Otvoreni kulturni forum sa Cetinja, a kako je na početku večeri o Dragani Kršenković Brković istakla Božena Jelušić, spisateljica i profesorka književnosti koja je bila moderator razgovora sa njom, riječ je o autorki čije je promišljanje književnosti duboko prepleteno sa njenim vlastitim spisateljskim traganjima. Autorki, koja kroz različite žanrove preispituje izražajna sredstva koja drugi autori koriste u uspostavljanju onostranog, eteričnog, transcedentnog, iracionalnog, čudesnog i fantastičnog u njihovim djelima.

“Pokazaće se da kategorije vremena u književnom djelu i način na koji se vrijeme ‘hvata’ i prezentira, potom fenomen prolaznosti, predstavljaju jednu višu opštost njenih traganja. Za Draganu Kršenković Brković su posebno provokativne poetske slike ili likovi povezani sa arhetipskom imaginacijom, i osobito sa raznorodnim elementima mitskog, počev od samog jezika, do predstava i narativnih obrazaca koje nosi inercija određenog žanra, na primjer romana ili priče”, rekla je Jelušićeva, ističući da je očito da nju inspirišu književna ili filmska djela u skladu sa njenim vrlo ličnim preferencijama kao autorke romana, pripovjedaka i književnosti za djecu.

Tokom razgovora dvije značajne spisateljice ovdašnje književne scene, koje su na budvanskoj pjaceti priredile vrlo zanimljivo i uzbudljivo veče, otvorena su mnoga važna pitanja - od sumraka književne kritike i hit izdanja koja idu naruku neobrazovanom ukusu, do termina “žensko pismo”, pozicije autorki i angažmana intelektualaca na anomalije društvene stvarnosti.

Kao posebno zanimljiv i značajan esej u knjizi “Fragmenti: zapisi o književnosti”, Božena Jelušić je izdvojila “Feminističku reviziju mitologije”, u kojoj autorka daje kratak pregled onoga što se u okviru tri talasa feminističkog promišljanja i preispitivanja literarnog kanona događalo uglavnom u Americi. Kako je istakla, u tom eseju Dragana Kršenković Brković polazi od svoje očito omiljene pjesnikinje i teoretičarke Ališe Ostrajker i njene knjige “Krađa jezika” u kojoj ona ukazuje kako je jezik glavno sredstvo za izražavanje rodne pristrasnosti, odnosno, da je jezik tako podešen da uvijek izražava divljenje samo djelu iza kojeg stoji autor - muškarac.

Koliko se i u našem diskursu, našem jeziku, osjeća i događa ta “krađa jezika”, i kako se ona, kao autorka, spisateljica i teoretičarka snalazi u tom, uslovno rečeno “ukradenom jeziku”, Dragana Kršenković je odgovorila da je ovim pitanjem otvorena jedna tabu tema.

“To je, u suštini, priča o položaju književnica i o nečemu što se zove savremeni trenutak na crnogorskoj književnoj sceni, a ista matrica postoji i u regionu. Dakle, ta priča ima dvostruki tok - na površini stvari sve je u redu, književnice objavljuju svoje knjige i naučne radove, organizuju se njihove književne večeri, one su gošće na književnim festivalima, stipendistkinje u inostranstvu, i u toj sferi nekog dnevnog dešavanja na crnogorskoj književnoj sceni nema nikakvih problema. Ali kada se zaroni ispod te površine, kad se uđe u odnos prema književnicama, stvar je sasvim drugačija i vrlo složena, a na to niko ne obraća pažnju. Ako, recimo, pogledamo medijsku scenu i broj objavljenih kritika o djelima koje pišu književnici i književnice, vidjećemo veliku nesrazmjeru. Broj antologija u kojima su zastupljeni samo književnici takođe je veliki, kao i broj teoretskih radova o savremenoj književnoj sceni”.

Negdje od 90-tih godina do danas, prema njenim riječima, javilo se nešto što se može nazvati jednim “novim pokretom”, pojavio se jedan novi glas, novi pristup shvatanju u odnosu na broj književnika koji je bio prisutan, ali da u njemu nikada nije bila pomenuta nijedna književnica.

“Slušajući takve priče djeluje kao da žene, književnice u Crnoj Gori nikada nisu bile prisutne, što nije samo naša lokalna priča, nego i regionalna. To ostavlja utisak kao da one pišu samo nekakve kuvare, recepte, čime se šalje poruka da je književnost ozbiljna oblast u kojoj nema mjesta za ženske ‘igrarije’ što je prosto nevjerovatno. Odnos društva prema književnicama može se ilustrovati i na primjerima književnih nagrada. Recimo, ja sam sa ogromnim zaprepašćenjem vidjela na sajtu najstarijeg festivala, Ratkovićevih večeri poezije, gdje postoji spisak dobitnika nagrada, da je samo jedna pjesnikinja do sada postala laureatkinja, i te godine sam to javno saopštila na jednom skupu u Ministarstvu kulture. Iste godine na ovom festivalu dodijeljene su nagrade pjesnikinjama iz Slovenije i Hrvatske, dakle, opet nije nagrađena nijedna književnica iz Crne Gore. Ista je situacija i sa drugim književnim priznanjima, Miroslavljevim jevanđeljem, Njegoševom nagradom koju je do sada dobila samo jedna književnica, pjesnikinja, i jedini skandal koji je napravljen bio je upravo oko nje, i to na vrlo neprimjeren način. Jedina nagrada koja je u Crnoj Gori dodijeljena crnogorskoj književnici je upravo budvanska, ‘Stefan Mitrov Ljubiša’, koju dodjeljuje festival ‘Grad teatar’”, istakla je Dragana Kršenković Brković.

Dio večeri na Trgu pjesnika pripao je i bajkama, eseju Dragane Kršenković Brković o knjizi “Ne kladi se na Princa” Džela Zajpsa, u kojoj on tvrdi da bajka reprodukuje hegemoniju muškarca u procesu civilizovanja, kao i predrasude.

Strastveno posvećena književnosti

Prema riječima Dragane Kršenković Brković osnovni impuls zbog kojeg je ona uopšte ulazila u nešto što se zove ispitivanje sopstvenog osjećanja tuđih radova, odnosno, tuđih književnih i umjetničkih djela (bilo da su to pjesme, romani, film, tumačenje bajki), jeste to što je vrlo strastveno posvećena književnosti, od najranijih godina života, i to najprije kao čitateljka.

“Najbolja sam u čitanju, tako sam i ušla u svijet koji me je odveo u književnost, a onda sam i sama počela da pišem priče koje su mi se nametale u formi, za koje sam osjećala da moraju biti ispričane, bez obzira na žanr. Onda mi se, sasvim prirodno, nametalo da moram da pišem i o onome što sam pročitala. Ova knjiga ‘Fragmenti: zapisi o književnosti’ nastajala je dvije decenije, od prvog teksta koji sam napisala do danas. Ali moram da priznam da, dok sam pisala te tekstove, nijednog trenutka nisam imala u glavi da ću ih jednom objaviti u obliku knjige, jer to nije bio ni moj prvi impuls, ni poriv. Oni su za mene bili neka lična književna laboratorija koja je nastala iz moje radoznalosti, i moj motiv je bio vrlo jednostavan. Intrigiralo me je kako neki, meni dragi autori i autorke, uspijevaju da određena pitanja koja su meni važna, kao što su, recimo, određenje prema prolaznosti, prema prolaznosti i vječnosti, utkivaju u svoje djelo, bez obzira da li se radi o književnosti, o filmu, ili o širokim žanrovima kao što je bajka”, rekla je autorka, ističući da su za nju vrlo važna i pitanja oniričkog i arhetipskog, i da je za onim što su njena lična interesovanja uvijek iscrpno tragala.

( Vuk Lajović )