Maestralnost nove „Balkanske carice“

Stojeće ovacije, višeminutni aplauzi i višestruko vraćanje cijelog ansambla na bis, više su nego zaslužena satisfakcija čitavoj ekipi okupljenoj oko predstave „Balkanska carica“ 47 dana i noći mukotrpnog rada do premijenog izvođenja preksinoć na ambijentalnoj sceni u Starom gradu Baru. Reditelj Goran Bjelanović adaptirao je tekst čuvene drame tadašnjeg knjaza crnogorskog Nikole I Petrovića iz 1882, inače najizvođenije i najpoznatije pozorišno djelo crnogorskog suverena, i sudeći prema nepodijeljenim reakcijama sa svih strana, pripremio ga za dugotrajan novi teatarski život.

Ova premijera u produkciji JP Kulturni centar Bar (KCB) i uz podršku generalnog sponzora „Baskethand“ imala je posebnu težinu i za izvođače i za gledaoce, jer Barani i dalje pamte, prepričavaju i veličaju slavnu postavku ovog djela u režiji pokojnog Čeda Dragovića na istom mjestu, tada u sklopu Barskog ljetopisa, prije tačno 30 godina. To je, pokazalo se, bio nepotreban balast: ova „Balkanska carica“ postavila je nove produkcijske standarde kada je riječ o djelima sa potpisom KCB.

Reći da je ovo rimejk kultne predstave iz 1989. sa uglavnom barskim glumcima, bilo bi grijeh i prema pokojnom bardu crnogorskog teatra Dragoviću, i prema reditelju Bjelanoviću koji je posegnuo za širokim arsenalom postupaka kako bi sadašnjici upodobio starovremensku i umnogome hermetičnu naraciju o ljubavi i izdaji na dvoru Crnojevića u Zeti druge polovine XV vijeka.

Originalni stih je razbijen, dopisane su nove scene, uključujući i onu sa ocem Lukom koja je poznatoj srpskoj glumici Danici Maksimović dala prostora da kao Majka bude još više prisutna na sceni. Na zidinama su sada umjesto ondašnjih kopljanika bile operska pjevačica Bojana Pejanović i balerine Radmila Škuletić i Anja Tomović, svjetlo je imalo snažnu funkciju u građenju atmosfere, baš kao i autorska muzika Mione Cvijović koja je sve vrijeme bila sa one strane dramatičnog.

Predstavu je „sa štitom“ iznio glumački ansambl uvjerljiv u svakoj od ukupno 12 pozicija, posebno u slučaju dva najtragičnija karaktera na pozornici. Ivan beg u tumačenju prvaka beogradskog Pozorišta naTerazijama Duška Radovića,bio je odmjeren a opet ekspresivan u iskazu vladarske mudrosti i pogleda izvan horizonta, neophodnim da se na nemirnim balkanskim prostorima preživi u tronu nasljednika Stefana Crnojevića. Svaka njegova poruka sinovima, puna ljubavi i poštovanja, bila je na nivou poslanice, od toga da vladari ne uzimaju žene, „nego tazbine“, do toga da se vojska u ratu mora paziti kao očinji vid. Time je još dublji bio njegov bol kada je sinu Đorđu na pitanje kako da se postupa prema odmetnutom mlađem sinu Stanku u slučaju zarobljavanja, odgovorio, „kao prema izdajniku, pod mač, nego kako“.

Danica u interpretaciji Anje Pavićević koja je prvi put na scenu iskoračila u pozorišnoj glavnoj rioli, bila je slikovita Crnogorka svog vremena, koja daje život za čast i državu, ali ne saginje glavu pred osvajačem, niti oprašta izdaju i pored siline ljubavi. Mada tek studentknija III godine beogradskog FDU, Pavićević je ostavila izuzetno jak utisak: bila je prirodna i u trenucima sreće i u momentima opipljive tuge prilikom ispovijedi jezeru i rijeci, ovom rolom pred sobom u karijeri sada svakako ima lijepo vodeće svijetlo.

Filip Đuretić kao Stanko imao je nezahvalnu ulogu da junaka s početka predstave transformiše u izdajnika i negativca, što mu je sjajno pošlo za rukom, i čime je opravdao sve epitete koji krase njegov talenat. Đorđe u tumačenju Pavla Ilića bio je baš onakav kako ga je i zamislio reditelj, staložen i spreman da naslijedi breme vladarstva, beskomproisan u smutnim vremenima. Jedini u istoj ulozi kao i prije 30 godina-Ibrahim-age- bio je doajen barskog i cnrogorskog glumišta Dragiša Simović koji je i ovog puta demonstrirao kako se glavnim likovima sa lakoćom može „ukrasti“ scena. Kinetiku komadu u svakom pojavljivanju davala je Andrijana Simović kao dvorkinja Marta koja cijelim bićem stoji uz Danicu, i srčana Crnogorka koja s ponosom trpi bol. Iako je ovo u suštini drama sa jakim elementima tragedije, o ljubavi, odanosti i nevjerstvu, publika se nerijetko i smijala tokom nastupa utamničenog Uglješe u tumačenju Vlada Tomovića.

Otac Luka u tumačenju Mira Nikolića bio je duhovnik koji kao da je postojao u originalnom tekstu, a podjednako upečatljiv u prikazu glavara crnogorskih iz tog doba bio je Dragan Račić.

Najkraće rečeno, predstava je bila fluidna, svih 90 minuta nije dozvoljavala gledaocima da bace pogled ni na sat, niti na mobilne telefone, sem fotografisanja zbivanja na pozornici. Scena koja bi u video snepu ovaj komad u najbolje opisala, možda bi bio upravo oro koji je u koreografiji Ivane Cvijović zaista bio „Kolo orlova“, kako ga je uoči premijere opisao Bjelanović. Ambijentalni prostor Starog grada, u koji se odlično uklopila scenografija Darka Musića, izvođenju je dao notu koja će komadu u klasičnom teatarskom ambijentu biti vrlo teško dostižna.

Veliki uspjeh je u scenskom govoru ostvarila dr Dijana Marojevič koja je „slomila“ ekavicu dijela ekipe, pa na sceni nije bilo sudaranja akcenata i dijalekata. Dr Anastazija Miranović dobro se potrudila da kostimima rekonstruiše epohu, asistent režije bio je Milan Vujović, dizajneri svjetla i zvuka Rade Stamenković i Vladan Adamović, scenski pokret potpisuje Vaha Prelić, šminku Mirjana Vuksanović, krojačke radove Vermesa Hasanagić a konsultanti za dijalekat bili su Iija Idžo Radoičić i Marija Radoičić. Predstava je sinoć imala prvu reprizu, a druga je večeras, takođe od 21 sat u Starom gradu.

Pojavili se i glumci iz Dragovićeve postavke

U večeri punoj emocija, poseban štimung dao je izlazak na pozornicu glumaca koji su na ovom mjestu 1989. izveli Dragovićevu postavku „Balkanske carice“: Mirjana Višnjić, Slavica Ivović, Vladimir Cerovič, Milan Vujović, Dragiša Simović i Dušan Čejović, koji su, takođe, bili pozdravljeni dugim aplauzom.

( Radomir Petrić )