Lokacija jednakosti

Nejednakost je glavni politički i ekonomski problem današnje epohe, ali diskusije o toj temi odavno pate od određenih nepreciznosti. Na primjer, standardni pokazatelj nejednakosti - tzv. Džini koeficijent - uprošćava sistem raspodjele dohotka u zemlji do cifre koja se kreće u okvirima od nula do jedan i zato je krajnje apstraktan. Ili, bez obzira na rast nejednakosti u mnogim zemljama svijeta, ne postoji jednostavna korelacija između tog trenda i socijalnog nezadovoljstva i nereda. U Francuskoj je nivo nejednakosti mnogo niži nego u SAD, ali tamo imamo isti ili čak viši nivo društvene polarizacije.

Današnje debate o nejednakosti su, u suštini, počele 2013. godine, kada je izašla knjiga francuskog ekonomiste Tome Piketija “Kapital u XXI vijeku”. U njoj autor tvrdi da tempo rasta dohotka ima tendenciju da pretekne tempo rasta ekonomije, što vremenom dovodi do povećanja nejednakosti. Jednim dijelom, povećanje cijena nekretnina izgleda kao ključni pokretač rasta nejednakosti. Ipak, mi ćemo ovdje ukazati na izvjesnu nepreciznost. Riječ je o tome da nekretnina nije neki homogeni proizvod jer njena cijena, kao što je poznato, zavisi od “lokacije, lokacije i još jednom lokacije” na kojoj se nalazi. Postoje elegantni dvorci koji sada koštaju manje od malih stanova u velikim gradovima. Bogatstvo izaziva najviše nesporazuma tamo gdje se ono najviše vidi - na primjer kada se fizički prostor pretvara u statusnu robu: šefov kabinet (takozvani corner office) predstavlja predmet želja upravo zato što ga drugi ne mogu imati. Ako govorimo šire, veliki gradovi pretvorili su se u magnet za globalnu elitu i sve su manje dostupni kancelarijskim službenicima, policajcima, prosvjetnim radnicima, medicinskim sestrama itd. Ti su ljudi prinuđeni da trpe dugačke, zamorne vožnje do posla, dok istovremeno elita koristi globalne gradove kako joj se prohtje, često se premještajući iz jednog mjesta u drugo. U značajnom dijelu Pariza i Londona zastrašujuće su noću neosvijetljene kuće, a na Menhetnu je prazno skoro 250.000 stanova.

Uvijek kada su nasilje i revolucije gutale društva koja su se odlikovala nejednakošću, nekretnine su bile u centru nezadovoljstva. Poljednjih godina Zapadnog Rimskog Carstva ogromna imanja su opsluživala isključivo bogatu elitu. U poznatoj propovijedi Ambrozije Milanski podsjeća na starozavjetnu priču o vinogradaru Navuteju i krivi rimsku elitu da čini “sve kako bi istisnula sirotinju sa njihovih malih zemljišnih parcela i prognala one koji su u potrebi za poljima naslijeđenim od predaka”. A kako piše francuski istoričar društva Mark Fero, 1917. godine mnogi ruski građani su pošli za boljševicima ne iz ideološkog poriva već zato što se ispostavilo da su stari režim i nove stranke nesposobni da im obezbijede hranu i stan. Za vrijeme Prvog svjetskog rata u Petrogradu je nikla ogromna vojna industrija u kojoj su bili zaposleni seljaci mobilisani iz sela i otpravljeni u fabike. Međutim, strategija proizvodnje ignorisala je pitanje gdje će ti radnici živjeti, pa su 1917. radnički komiteti (“sovjeti”) predložili svoj odgovor: konfiskovati stanove od aristokratije i buržoazije.

Istovjetna situacija bila je i u drugim gradovima, u kojima je u toku bila brza, loše planirana industrijalizacija u ratno vrijeme (Budimpešta, Minhen, Turin). Savremeni pandani tih gradova postali su centri nove ekonomije, na primjer Silikonska dolina i njene visokotehnološke imitacije u Evropi i Aziji. Ti gradovi stvaraju mnogo radnih mjesta, ali apsolutno nisu uspjeli da prime ljude koji realno tamo žive. Kao rezultat toga imamo da su čak i profesionalci iz srednje klase prinuđeni da žive u automobilima, kombijima i prikolicama.

Ta anomalija nije ograničena samo na globalne gradove. Podrška Bregzitu u jugoistočnoj Engleskoj dijelom se objašnjava mišljenjem tamošnjih ljudi da su London i njegova najbliža predgrađa postali finansijski nedostupni zbog prevelike migracije, međunarodne finansijske aktivnosti i turizma - drugim riječima, zbog globalizacije.

Treba li govoriti da politički odgovor na problem nekretnina ostaje neadekvatan i čak kontraproduktivan. Neki veliki evropski gradovi počinju da uvode kontrolu zakupa stanova bez obzira na lošu reputaciju takvih mjera. Kada su u XX vijeku tu politiku pokušali da sprovedu u Njujorku, otvoreno tržište je nestalo, a sve nekretnine su dospjele na crno tržište gdje su se transakcije obavljale sa maržom. Kada je Velika Britanija predložila budžetske subvencije onima koji prvi put kupuju sebi kuću, cijene su porasle na odgovarajući način, poništavajući bilo kakve potencijalne pogodnosti tog programa.

Ukidanje poreskih olakšica - kako je nedavno učinjeno u SAD uspostavljanjem limita od 10.000 dolara za odbitke na lokalne i državne takse - izgleda kao malo bolji pristup. Ali, on ne rješava osnovni problem ponude stanova. Ne čudi što su počeli da se javljaju radikalni - čak boljševički po stilu - predlozi. Na primjer, u Berlinu je popularna ideja podruštvljavanja imovine krupnih vlasnika stanova (onih koji upravljaju sa više od 3.000 stanova).

Očigledno rješenje problema ponude, prirodno, jeste izgradnja više stambenih objekata. Ali nova gradnja može se kositi sa normama zaštite ekologije i arhitektonskog nasljeđa grada. Osim toga, takvoj gradnji često se protive postojeći vlasnici nekretnina zato što ne žele da padne cijena njihove imovine. Nekada nove građevine pomažu da se formiraju alternativni urbani centri, kao u španskom gradu Bilbao koji se promijenio zahvaljujući podizanju muzeja Gugenhajm, kojeg je projektovao Frenk Geri. Ali mnogi propadajući industrijski gradovi već su to probali i samo su neki od njih uspjeli. Gradovi u kojima to nije funkcionisalo i dalje propadaju a sada imaju i dodatno breme - neophodnost održavanja nove umjetničke infrastrukture.

Vremenom gradovi i gradske zone, koji formiraju osnovnu masu stvaranja novog bogatstva, provociraju obrnut proces. Ako gradovi one koji malo zarađuju pritiskaju visokim cijenama ili na neki drugi način, onda će morati da žrtvuju otvorenost koja ih je nekada ranije i učinila privlačnim. I zato, ako žele da prežive i napreduju u savremenoj egalitarnoj političkoj klimi, gradovi moraju pribjegavati smjelijim rješenjima.

U prethodnom periodu urbanističkog dinamizma - početkom XVI vijeka - bogate trgovačke porodice pravile su stanove sa niskim stanarinama koje su sirormašni kasnije dijelili. Jedan od takvih projekata - kompleks “Fugeraj” u njemačkom Augsburgu - i danas nudi socijalne stanove sa niskim kirijama. Ako ne bude bilo moguće obezbijediti dovoljnu količinu sličnih nekretnina, može li onda lutrija dodjeljivanja državnih stanova ograničiti agresivnu homogenost globalnih gradova? Svakako vrijedi pokušati.

Autor je profesor istorije i međunarodnih poslova na Univerzitetu Prinston Copyright: Project Syndicate, 2019.

( Harold James )