Selo Jabuka: Ni "mirisnijeg" naziva za selo, ni goreg puta do njega
"Put je u izuzetno lošem stanju, a selo kao selo je potpuno zapušteno. Preko zime ovdje su četiri ognjišta i devet mještana, od kojih je pet neženja i jedna đevojka"
Ni „mirisnijeg“ naziva za selo, ni goreg puta do njega, ekipa „Vijesti“ odavno nije vidjela. Riječ je o selu Jabuke, tridesetak kilometara udaljenom od Nikšića, a makadamski put od Brestica do sela, tih 12 kilometara, prošli smo vozeći se na karoseriji „tamića“ i tako doživjeli, ali i „osjetili“ svu „draž“ makadama. Posebno na djelovima gdje su usponi.
„Put je u izuzetno lošem stanju, a selo kao selo je potpuno zapušteno. Preko zime ovdje su četiri ognjišta i devet mještana, od kojih je pet neženja i jedna đevojka. Preko ljeta bi bilo dosta njih koji bi došli da obrade imovinu, jer nije daleko od grada, ali ne mogu zbog puta. Odustaju izreda, jer da bi došli malim kolima imaju veći trošak da ulože u auto, koje će zbog puta slomiti, nego što bi imali korist od toga što bi uradili na imanju. Gledajući kakav je put, prinuđeni smo uzeti konja i sedlo, ili pješke. Kao nekada”, priča šezdesetšestogodišnji Branko Bigović koji sa suprugom Radmilom, od kada je u penziju u Nikšić dolazi samo kada je neka potreba i kada treba primiti penziju.
Branku je makadamski put dobro poznat jer ga godinama prolazi pješke. Poznaje, maltene, svaki kamen. A njih je dosta.
“Pješke dolazim, nemam svojih kola i nekako sam navikao pješačeći dok sam radio u Boksite. Od kuće do magistrale treba mi oko sat i 45 minuta, a ne mogu izaći ispod dva sata. Ne idem sad od kad sam u penziju često, mjesečno da primim penziju i kad su neke potrebe ili saučešća”.
Bigovići drže stado od 80 koza, jaradi, ovaca, jagnjadi, tri konja, dok dva brata Krivokapića, obojica neoženjeni, imaju, kaže Branko, skoro duplo toliko.
“Koja će doći u selo koja je zvecnula štiklom o asfalt. Neće nijedna. Ne tražimo mi da se cijeli put asfaltira. Samo ovi glavni usponi, to je oko dva i po kilometra, a da se ostatak naspe i dobro uvalja. Ovaj put je najbliži za cetinjsku opštinu. Cetinjani su dosta uradili za njihovo stanovništvo. Ovi naši su stopirali, a zašto i kako ne znam. Posjećivali su nas oni bezborj puta, dosta je obećanja bilo, a nije ispunjeno nijedno. Sjete se kad su izbori. Tada se grće snijeg, trče tamo, trče ovamo. Prođu izbori i gotovo”, zaključi Branko uz napomenu da je selo bezvodno i da postoje “dvije zajedničke vode” koje su davno njihovi preci uradili.
Mještani, kao i oni koji često dolaze u selo i obrađuju imanja, a koji su sačekali ekipu “Vijesti”, kazali su da su se lokalnoj upravi Nikšića poslednji put obratili u maju, a da zadnjih pet godina ništa nije urađeno na sanaciji puta.
“Mislim da je sad najgore stanje. Put je nikakav, ne može se njim. To je zlo. Niti možeš doći kući, niti kada neko umre možeš doći na sahranu. Imam ‘golfa 2’ kome je 30 godina. Jedino on može ovaj put izdržati. Drugo nijedno ne može, zakačiće 20 puta.. Skoro mi je bio jedna rođak, probio karter, haos napravio. Da je bolji put dolazio bih svaki drugi dan, ovako samo vikendom. Jeste da sam ostarao pa ne mogu puno da radim, ali imam troje odrasle djece i oni svi vole da dođu ovdje, ali zaludu. Ne može se doći”, jada se Slobodan Perović.
Marko Dragićević, koji takođe često dolazi u selo, dodaje da se svaki put kući vrati „kratkih rukava“ zbog pričinjene štete na automobilu.
„Juče sam napravio štete na autu sigurno sto eura. Skoro sam jednu gumu, kad sam sijeno gonio, izbucao i morao sam novu platiti 65 eura. Više štete nego koristi. A imam lijepu imovinu, bih da je koristim, da posijem ponešto. Kad je kiša ne može se izaći – to su jame, lokve, zašlajfuješ, ne možeš nikuda mrdnuti. Ne možeš izaći uz ove strane a da ne izbucaš gume. Niko ne vodi računa oko ovoga puta. Išao sam u Opštinu, molio i kumio da se put naspe. Kažu radiće se nešto, obećaju, ali ništa od toga. To da je sreće nijesu neke pare da se ovo popuni. Kada je struja rađena, '95.godine obećali su da će put završiti. Jedan dio je bio pripremljen i za asfalt pa su stali. Zašto i kako ne znam“, kazao je Dragićević.
Jabuke su nekada bile katuni grahovskih begova, zatim Dakovića i Vujačića, a danas u selu stalno ili povremeno (uglavnom vikendom), žive Bulajići, Krivokapići, po jedna kuća Bigovića, Simovića, Dragićevića i Banićevića. Škola je zatvorena sredinom osamdesetih godina prošlog vijeka, a mještani i oni koji imaju imanja u selu koje je dobilo ime po divljim jabukama plaše se da će uskoro biti stavljen “katanac” i na njihove kuće pa put, ako se uopšte popravi, neće više trebati nikome.
Iz Opštine su “Vijestima” kazali da je sekretar Sekretarijata za komunalne poslove i saobraćaj na godišnjem odmoru i da će informaciju koja se tiče sanacije puta naknadno dostaviti.
( Svetlana Mandić )