Vrijeme je ključni faktor: Autizam zna da zbuni i roditelje i ljekare

Autizam je pervazivni razvojni poremećaj koji se karakteriše trijadom oštećenja: oštećenjem socijalnih interakcija, oštećenjem komunikacije (verbalne i neverbalne) i prisustvom ponavljajućih stereotipnih radnji i oskudnim repertoarom interesovanja i aktivnosti.

U Crnoj Gori još uvijek nije poznat tačan broj oboljelih od autizma, osim da je kroz Centar za autizam u posljednje dvije godine prošlo oko 80 mališana kojima je postavljena ova dijagnoza.

Defektolog Marina Radošević smatra da je taj broj mnogo veći, jer autizam kod mnoge djece još uvijek nije potvrđen postavljanjem dijagnoze.

“Takva situacija nije tipična samo za naše područje, već se dešava u cijelom svijetu. Jer, autizam je vrlo zbunjujuć za roditelje, a često i za ljekare. Roditelji, i kada primjete da sa djetetom nešto nije u redu, odlažu odlazak kod ljekara i laički zaključuju da su to ‘faze u razvoju’ koje će proći i da se isto dešavalo tamo nekom drugom djetetu, pa je sada sve u redu. Ovakvo ponašanje je nedopustivo, jer je rana stimulacija kod autistične djece ključna, sudbonosna. Sa druge strane, i postavljanje dijagnoze traje dosta dugo - u nekim slučajevima do zvanične dijagnoze prođe i više godina, tokom kojih se dijete posmatra i testira na razne načine. A vrijeme se gubi, jer je za postizanje veće funkcionalnosti ključno da se sa tretmanom djeteta koje ima autizam krene što ranije, a preporuka je do pete godine”, kaže Radošević.

Obratite pažnju na simptome

“Prvi simptomi autizma mogu da se primjete na veoma ranom uzrastu. Najčešće do 18. mjeseca života mogu da se uoče određena odstupanja u razvoju djeteta, a prema nekim autorima, čak i ranije. Recimo, kod djece se već oko prvog rođendana pojavljuje prva riječ sa značenjem, zatim dijete počinje da u interakciji sa socijalnim okruženjem bogati rječnik. Govor i motorna aktivnost, kao i kontakt sa ljudima iz okruženja veliki su pokazatelji adekvatnog ili neadekvatnog razvoja djeteta. Zato roditelji u ovom periodu moraju dobro otvoriti oči.

Ukoliko primjetite da vaše dijete ne ostvaruje kontakt sa drugima, povlači se u sebe, ne gleda vas u oči, ne odaziva se na poziv po imenu, vezuje se za određene predmete, bira istovjetnu hranu, treperi ručicama, hoda na prstima, razvija govor koji nije razumljiv i nema značenja ili ga uopše ne razvija, ne pokazuje prstom predmet koji želi već vas vuče za ruku do njega - vrijeme je da se što prije javite na pregled kod logopeda, psihologa ili dječjeg psihijatra.

Uz to, vrlo su bitna i sledeća ponašanja: dijete ima odbojnost ka nekoj vrsti materijala (recimo, prema sapunu ili plišu), ne prija mu fizički kontakt, gleda u svjetlo, unosi prste u vidno polje, često širi i skuplja šake, namjerno i često ritmično jako udara glavom (o pod, zid, krevet...), pokazuje zbunjenost, glasno plače i vrišti nekontrolisano (ne prestaje čak iako mu pružite ono što traži), često se dugo igra tako što presipa piće iz jedne čaše u drugu, ujeda i manifestuje različite agresivne impulse, ne reaguje na pitanja roditelja i često ih ne posluša ako nešto traže od njega (da sjedne, da se smiri, prestane da gleda televiziju.

U uzrastu od dvije godine roditelji obično prepoznaju usporen govorno-jezički razvoj ili izostanak govora, što predstavlja povod za obraćanje pedijatru i službama mentalnog zdravlja, ali izostanak govora, ako postoji kao samostalan i jedini problem, ne mora značiti autizam. Djeca sa autizmom kasnije progovaraju, a njihov govor, ukoliko se razvije, prolazi kroz slične faze kao i kod djece tipičnog razvoja. Ipak, često se razvoj govora zaustavi na nekom nivou. Nakon toga, govor je najčešće agramatičan, a rječnik siromašan”, objašnjava naša sagovornica.

Rutina daje sigurnost

Osobe sa autizmom, između ostalog, imaju smetnje u percepciji, često su preosjetljivi, kaže Marina Radošević. Moždane vijuge im nisu optimalno povezane i to dovodi do problema sa efikasnom i korektnom funkcijom moždanih ćelija, što se ispoljava na različite načine kod svakog autističnog djeteta, zavisno od toga koliko je svaki dio zahvaćen.

“Rigidnost se može ispoljiti tako što dijete svaki dan mora da ima istu jutarnju rutinu, ili tako što mora da zna dan ili dva unaprijed šta će se u toku dana dogoditi, pa nema prostora za iznenađenja. Dijete može da ređa igračke u red ili da vrti jednu istu igračku satima. Kasnije se to može ispoljiti kao specifično intenzivno interesovanje, na primjer, dijete koje obožava automobile, provodi veći dio slobodnog vremena čitajući i učeći o njima i znajući sve o raznim modelima i godinama proizvodnje. Deficiti u socijalnoj interakciji postoje, na primjer, kod male djece kada ne reaguju na dozivanje svog imena, ne traže pomoć ili pažnju roditelja, ne pokazuju prstom ili ne gledaju kada im se pokaže nešto interesantno, i često kasno progovore. Kada odraste, može da se dogodi da ovakva osoba ne umije da razumije sarkazam, ne prepoznaje namjere drugih ljudi, ne zna kako da se ponaša u društvu ili tumači to što drugi kažu bukvalno. Veći dio istraživanja oko autizma je rađen na muškarcima, jer se dugo vjerovalo da je to isključivo muška bolest. Kasnije se ispostavilo da i ženske osobe imaju autizam, a potrebno je da žena ima mnogo teži oblik autizma da bi dobila dijagnozu. Najnovija istraživanja ukazuju na to da je odnos muškaraca i žena sa autizmom oko dva prema jedan. Djevojčice i žene biološki posjeduju bolje socijalne kapacitete, i zbog toga je kod njih teže prepoznati tipične autistične simptome. Kod žena nije rijetko da se godinama liječe od anoreksije, depresije i anksioznosti, i da se kasnije, kada su terapije bezuspješne, ispostavi da se radi o autizmu ili nekom drugom poremećaju iz autističnog spektra. Mnogi naučnici vjeruju da vrsta autizma ima toliko koliko ima autističnih ljudi. Dakle, svaki pacijent je priča za sebe i ne može se sasvim staviti u neki okvir”, pojašnjava Radošević.

Teškoće u komunikaciji

“Većina novorođenčadi koji kasnije pokazuju znake autizma guču i brbljaju tokom prvih nekoliko mjeseci života, ali tokom vremena prestanu. S druge strane, kod neke djece govor se može razviti tek između pete i devete godine života. Djeca sa autizmom koja govore, često koriste jezik na specifičan način. Djeluje kao da nisu u stanju da spoje riječi u smislenu rečenicu. Mogu da govore kao roboti, bez promjene intonacije, ali i da koriste povišen ton. Neka djeca izgovaraju samo pojedinačne riječi, dok druga ponavljaju često istu frazu, riječ ili rečenicu uglavnom bez razumijevanja, što se naziva eholalija. Pojedina djeca koja ispoljavaju tek blage simptome autizma i razviju govor mogu da koriste neobično širok rječnik, ali ipak imaju teškoća u započinjanju ili održavanju razgovora.

Imaju teškoće u praćenju dužeg toka razgovora, ali često mogu da drže monolog na neku omiljenu temu, ostavljajući drugima malo prilike za komentar. Još jedna česta teškoća jeste nemogućnost razumijevanja gestova, tona ili intonacije i shvatanja ‘govornih fraza’. Drugim ljudima može biti teško da shvate šta djeca sa autizmom hoće da kažu, kao i šta njihov govor tijela znači. Izrazi lica, pokreti i gestovi mogu da ne odgovaraju onome što govore. Zbog teškoća u komunikaciji može se desiti da na neadekvatan način saopštavaju svoje potrebe - vrište ili grabe ono što žele”, objašnjava naša sagovornica.

Repetitivno ponašanje

“Iako se djeca sa autizmom najčešće fizički ne razlikuju od druge djece, neobični repetitivni (ponavljajući) pokreti ih izdvajaju. Takvo ponašanje može biti ekstremno i vrlo očigledno ili nešto suptilnije. Pojedina djeca, ali i stariji pojedinci sa autizmom često lepršaju rukama ili hodaju na prstima. Djeca sa autizmom mogu da provedu sate ređajući automobilčiće ili vagone vozića na određeni način, umjesto da ih koriste za funkcionalnu igru. Ukoliko neko pomjeri jednu od igračaka, mogu postati izuzetno uznemireni. Većina djece sa autizmom ne voli promjene u okruženju. Najmanja promjena rutine u svakodnevnim situacijama kao što je uzimanje obroka, oblačenje, kupanje i odlazak u školu u određeno vrijeme ili određenim putem, može biti izuzetno stresna.

Repetitivno ponašanje ponekad ima oblik istrajne, snažne preokupacije. Ta izražena interesovanja mogu biti neobična zbog sadržaja (npr. ventilatori ili presipanje vode iz čaše u čašu, vrtenje predmeta ili djelova predmeta) ili zbog intenziteta interesovanja (npr. djeca sa autizmom mogu biti opsjednuta idejom da nauče sve o usisivačima, planetama, automobilima). Često su ovi mališani veoma zainteresovani za brojeve/slova, simbole, reklame, datume”, kaže Radošević.

Poremećaj senzorne integracije

“Veliki broj djece sa autizmom doživljava neobične reakcije na čulne stimulacije, odnosno nadražaje. Te se reakcije javljaju zbog teškoća u obradi i integrisanju čulnih informacija. Mogu biti pogođeni vid, sluh, dodir, miris, ukus, osjećaj kretanja (vestibularni sistem) i osjećaj za položaj (propriocepcija). To znači da, iako se informacija normalno prima, percepcija te informacije može biti drugačija. Ponekad nadražaji koji djeluju normalno drugima, mogu biti bolni, neprijatni ili zbunjujući djetetu sa disfunkcijom senzorne integracije.

Poremećaji uključuju hipersenzitivnost ili hiposenzitivnost. Dakle, ovo je uopštena klinička slika autizma, ali u okviru nje svaki slučaj je poseban, svako dijete funkcioniše za sebe, pojedini simptomi se ne javljaju uopšte ili nisu istog intenziteta. Zato je adekvatna stručna procjena, dijagnostika problema i prilagođen individualni terapijski program od presudnog značaja za dalje usvajanje vještina i napredovanja djeteta”, objašnjava defektolog.

Šta još može biti u sklopu autizma?

- Gastrointestinalne smetnje - poremećaji sna - poremećaji hranjenja - promjene na eeg-u - 31% djece s autizmom ima intelektualni invaliditet ([IQ] 85).

Glavni znaci autizma

- Nedostatak kontakta pogledom - Neodazivanje na ime - Kratka pažnja ili pretjerana fokusiranost na samo određene aktivnosti ili sadržaje - Neprimjereno igranje sa igračkama (okretanje točkova automobila, stereotipno ređanje igračaka u niz…) - Nefunkcionalno vrtenje i manipulisanje objektima - Povišena ili snižena osjetljivost na zvuk, osvjetljenje, dodir… - Visoka tolerancija na bol - Česte promjene raspoloženja (neprimjeren smijeh ili plakanje) - Hiperaktivnost ili pasivnost - Neprilagođeno ponašanje - Neobična vezanost za predmete (plišane igračke, kockice, autići….) - Nerazvijen govor ili odložen početak govora - Nedostatak svijesti o opasnosti (istrčavanje na ulicu, nesvjesnost opasnosti u saobraćaju, utrčavanje u vodu…) Kod starije djece: - Dijete ne pokazuje interesovanje za vršnjačke aktivnosti - Dijete ima poteškoća da stekne prijatelje i uglavnom nema ni jednog najboljeg druga - Dijete ne inicira komunikaciju sa drugima, uglavnom pasivno stoji pored druge djece - Dijete se ne igra igre pretvaranja i ne igra društvene igre - Djetetov govor djeluje kao da govori robot, jezičke konstrukcije su neobične - Preokupacije određenim predmetima, njihovom teksturom, mirisom i slično - Stalno insistiranje na istim stvarima, rituali oko hrane, kupanja - Druge ljude doživljavaju kao stvari ili kao “alat” za zadovoljenje svojih potreba

Muzika kao lijek

“Ono što kod osoba sa autizmom može da unaprijedi njihovo ponašanje i socijalnu interakciju, da ojača usredsređenost i pažnju i poveća komunikacione pokušaje (verbalizaciju, vokalizaciju, gestove i rječnički fond), svakako je muzika. Muzikoterapijom kod osoba sa autizmom smanjuje se anksioznost i poboljšava svijest o tijelu i koordinacija pokreta, a istraživački radovi iz oblasti psihologije muzike, muzikoterapije i muzičkog obrazovanja dokazuju da muzika zauzima izuzetno važno mjesto u njihovim životima, bez obzira na starosnu dob i trenutne sposobnosti. Djeca sa autizmom vole muziku i muzikoterapija je jako popularna u radu sa njima. Oni, iako ne mogu da komuniciraju društveno prihvatljivo sa ostalima, jako vole da pjevaju. Kroz pjesme mogu da obogate rječnik, mogu da pjevaju u horu i da se tako polako socijalizuju i nesvjesno navikavaju na grupne aktivnosti”, kaže Marina Radošević.

Dijagnoza i liječenje

“Danas ne postoji specifičan medicinski test za otkrivanje ili dijagnozu autizma. Dijagnoza se zasniva na posmatranju ponašanja djeteta u određenim situacijama, psihološkom testiranju i procjeni razvoja, pedijatrijskom i neurološkom pregledu, uz primjenu strukturisanih razgovora sa roditeljima. Tim za dijagnozu ovog poremećaja čine dječiji psihijatar, pedijatar, neurolog, psiholog i defektolog-logoped. Veoma je važno reći da je dječiji psihijatar neophodan u procesu postavljanja prave dijagnoze i zato roditelji treba da se uvijek prvo njemu jave kada postoji bilo kakva sumnja o poteškoćama u razvoju govora i jezika, socijane interakcije i/ili komunikacije”, kaže naša sagovornica.

Što se tiče liječenja, ono se, kaže, zasniva na igri.

“Zabavne aktivnosti mogu da pozitivno utiču na moždane funkcije djeteta sa autizmom. Djeca vole da se igraju i zato su zajedničke igre, kao vrsta socijalne aktivnosti, jedan od najefikasnijih načina da dijete nešto nauči. Mnoga istraživanja su pokazala kako razne aktivnosti koje podstiču učestvovanje u socijalnim aktivnostima, pomažu da se mozak djece sa autizmom normalno razvija. Istraživači su se fokusirali na stimulisanje one aktivnosti mozga koja se tiče opažanja i prepoznavanja socijalnih informacija i jezika, jer je karakteristika djece sa autizmom da se fokusiraju na objekte i stvari, a ne na lica i ljude. Djeca sa autizmom kroz igru najbolje mogu da nauče i neke elementarne, dnevne rutine, poput odlaska u wc ili pranja ruku i zuba. Sve što treba da terapeut uradi da bi ih to naučio je da im to na što jednostavniji način objasni, odnosno da kada god je u mogućnosti, koristimo vizuelni prikaz, sliku za svaki pokret ponaosob. Upotreba vizuelnih pomagala, strategija i rasporeda za osobe sa autizmom je neprocjenjiv alat za komunikaciju i pomoć u razumijevanju. Mnoge osobe sa autizmom uče i razumiju lakše ukoliko im se stvari predstavlje vizuelno, bilo predmetom, slikom ili crtežom. Ove opcije mogu se koristiti i sa djecom i sa odraslima iz spektra autizma. Te strategije su često jednostavne i prenosive i mogu se koristiti kod kuće, u učionici ili u nekom drugom okruženju. Zato u radu sa djecom koja imaju hiperkinetski poremećaj, moramo uvijek imati na umu specifičnosti koje prate ovaj poremećaj da bismo svoj rad prilagodili i na najbolji i najlakši način postigli ono što nam je važno”, naglašava defektolog.

“Djeca sa određenim stanjima, kao što je autizam ili poremećaji pažnje, obično dobro reaguju na disciplinovanje na osnovu toga da tačno znaju šta će se sljedeće desiti. Tako da je savjet za roditelje da pokušaju da se drže iste rutine svaki dan. A kada shvate da se dijete prilagodilo, i da pojedine aktivnosti obavlja bez podsjetnika, znaće da je postalo sigurno u sebe. Zato vjerujte svom djetetu i igrajte u istom timu”, savjetuje Radošević.

( Jovana Majić )