Bratstvo i jedinstvo budala

Tenk pred Marakanom i traktor pred Maksimirom nijesu samo morbidne dosjetke. Ta mehanizacija je podsjetnik da mnogi Srbi i mnogi Hrvati i dalje biraju da svoje najveće padove slave kao najveće pobjede, smatra Nemanja Rujević.

Tenk kod Zvezdinog stadiona je, kako čujemo, „maketa“, pribavljen sa leskovačkog otpada i ne smeta ni državnim organima ni Uefi. Oklopno vozilo je pak bilo pravo – njime su se po Beogradu provozali fudbaleri ponovnog učesnika Lige šampiona poslije velikog uspjeha.

A ako srpske komšije ne vole u nečemu da zaostanu, to su zloba i kancerogeni smisao za humor. Nije dugo trebalo da navijači zagrebačkog Dinama – i oni opet u Ligi šampiona – pred stadion parkiraju traktor.

Tako je krenula nova runda prepucavanja u kojoj su junačke srpske i hrvatske grudi poplavjele od busanja. Pristojniji svijet se stidi, a oni koji bi da ispadnu baš pametni i iznad situacije kažu da su to, eto, samo dosjetke, da se ne valja uzbuđivati.

Mnogi Srbi i mnogi Hrvati i dalje biraju da svoje najveće padove slave kao najveće pobjede. Oni su braća u tom posrnuću, jedni bez drugih ne postoje ili se makar dozlaboga dosađuju. Valja samo zaći na neki posećeni portal i pogledati komentare – tamo vlada bratstvo i jedinstvo budala.

Ako se, osim krvožednih, neko i obradovao novoj epizodi večitog nacionalističkog derbija, onda su to vladajući. Ko bi još pričao o bilo čemu drugom nego o ovim „opasnim provokacijama“ – naravno, krivi su uvijek oni drugi.

Valja biti konstruktivan i iskoristiti spomeničku pomamu koja od Srbije pravi memorijalni centar starim vladarima, a od Hrvatske livnicu za Tuđmanove biste. Predlog je recimo da se tenk i traktor masovno prave u bronzi i postave u svako srpsko i hrvatsko mjesto. Da, mnogo godine posle Vukovara i „Oluje“, podsjete one što čekaju na spakovanim koferima iz kakvih država i danas beže.

Luda bi bila igra bubnja ako spoji Zvezdu i Dinamo u istu grupu. Pa da, dok na travi plešu Marko Marin i Dani Olmo, ovi sa tenkom i ovi sa traktorom konačno između sebe riješe ono što su počeli na Maksimiru u maju 1990. godine.

Mada, trideset godina, nekoliko ratova i nekoliko desetina hiljada mrtvih kasnije, postoje dvije škole mišljenja. Jedna kaže da raspoloženje za nove klanice očigledno postoji, ali je takozvane objektivne okolnosti ne dozvoljavaju. Druga kaže da bi ovi što se danas busaju ipak bili na bezbjednoj razdaljini osim ako u igri nije kakva bijela tehnika.

Kad se ispod ove epizode podvuče crta, vidjeće se da je više ljudi reagovalo zgroženo na tenkovsko-traktorsku simboliku. To je dobro. To jeste napredak. Nevolja je što ovi drugi i dalje diktiraju tempo, što su glasniji. I što su na vlasti.

( Deutsche Welle )