Panta rei!

Prije izvjesnog vremena, nazva me moj stari poznanik (urednik u “Vijestima”):

“Mijo, zamolio bih te, ako možeš, i kad budeš raspoložen... Volio bih da nešto napišeš na temu kako se nekada živjelo, u ono vrijeme... Kakav je onda bio sport, kakvi su bili ljudi, kakva je bila Podgorica? Pa, uporediti sa ovim vremenom danas... Bilo bi zanimljivo pročitati tvoje viđenje... Pa, ako nađeš vremena...” Obećah čovjeku...

Poslije dugo, dugo godina, jednog od ovih vrelih avgustovskih dana, sa svojim kumom Vaskom Markušem odoh na plažu “Labud”na Morači.

Evo, sunce i ovog avgusta isto onako prži... Morača isto onako teče, i jednako je hladna... Šta da upoređujem? Vrijeme? Kako je nekada bilo, a kako je danas?...

“Sjećaš li se, Vale, “Momiške” (stijena visoka 7-8 metara), koliko smo skakali sa nje? Ja je sada ne vidim, trebalo bi da je ovdje, naspram nas”.

“Eno je tu, nego se ne vidi, prekrilo je ono drveće i žbunje”, reče on.

“E, greote... Pa da, više niko ne skače sa nje. A, kakva je gužva ovdje nekad bila... Sad je sramota ako se kupaš u Moraču, to je “ispod nivoa”... Kako se sve promijenilo”, sjetno rekoh.

Sjedjeli smo na peškirima prostrtim preko oblutaka koji čine plažu “Labud”, gledali zelenu plahovitu površinu bistre Morače, i evocirali uspomene koje su nagrnule nošene njenim brzacima.

“E, koliko smo se puta spuštali niz ove bukove... A, bogami nije bilo lako, ko nije bio vješt mogao je da se nagrdi na ove pećine (stijene). Sjećam se jednom, pođe sa nama Ranko Žuti, a njemu to bijaše prvi put da se spušta... Ti znaš da se prilikom spuštanja niz bukove, noge moraju držati visoko - uz površinu, a on spuštio noge, pa kad je naišao na stijene - jado moj, čitave je noge izudarao i izgrebao... A, spuštali smo se sve do naše plaže (preko puta Sportskog centra)”, ispriča Vasko.

“Najljepša je bila naša plaža... Imali smo nekoliko pećina različite visine za skakanje, a kad preplivamo sa druge strane - lijepa plaža za sunčanje. Mada sam ja (ti znaš) najviše volio da ronim, i lovim ribu. A, onda je bogami bilo dosta pastrmke... Tada je svaka pećina na Morači imala svoje ime, sjećam se imena nekih naših: Dugačka, Suljanica, Magarac, Priganica, Runjata...”, uzvratih, svojim sjećanjem.

“Ne mogu da vjerujem, da je prošlo 45 godina... Čitav jedan život! A, mi bi još da skačemo sa moračkih pećina”, pa počesmo da se smijemo sami sebi...

Ovaj “izlet” na Moraču, i uspomene koje nam je probudila, uvedoše me u razmišljanje na temu, prolaznosti vremena, i novinama koje ono donosi.

“Bože, koliko se sve promijenilo! Ovo je neki drugi svijet, drugi ljudi... Moram reći onu otrcanu frazu... a, u stvari ne - nego čistu, veliku istinu: “Onda je sve bilo mnogo ljepše - neuporedivo ljepše!”

Ne radi se tu o žalu zbog mladosti koja je prošla, o njenim čarima, o gubitku moći, o svim nestalim privilegijama koje nam je obezbjeđivala. Radi se o uočljivoj promjeni u ljudima, u mentalitetu, u atmosferi koja sada vlada, a koju svi osjećamo kao lošu i mučnu. I svi se žalimo što smo ovakvi, što je ovakvo stanje, što smo prestali da se družimo, što više gotovo da nema iskrenih prijateljstava, što u svemu i svima caruje interes. Izgubile su se neke univerzalne moralne vrijednosti, nema više osjećanja mjere, malo je međusobnog uvažavanja, poštovanja. A mi stariji, još dodatno žalimo za prošlim vremenima, jer nam sada fali toliko toga što nas je podsjećalo na njih. Pa, ne znajući na koga, i na šta da uperimo prst kao uzročnika tog stanja i osjećanja, optužujemo “njih” i “one”...

“Viđe li što uradiše, nema više bifea “Korzo”, knjižare “Kultura”, srušeni kino “Kultura”, hotel “Crna Gora”... ne osta ništa od one ljepote grada iz naše mladosti... - čuo bih često od nekog drugara iz naše generacije, kada bi se poveo razgovor na temu: nekad i sad... Nekad... Nekad je sve bilo drugačije.

A, kako opisati to “drugačije”, kad u riječi ne može da stane? Kako da shvate i povjeruju današnje mlade generacije, da je u to vrijeme ogroman uspjeh (za bilo kojeg sportistu ili klub) bio, biti među najboljima u Jugoslaviji. A, izuzetan, fantastičan uspjeh je bio, ako neko osvoji titulu prvaka Jugoslavije, ili postane reprezentativac. To je automatski značilo postati popularan, priznat i cijenjen u Podgorici, i Crnoj Gori. O uspjehu u inostranstvu, nije se ni razmišljalo. Na primjer: znalo se za sve velike svjetske sportiste - šampione. Ali, to su jednostavno bili ljudi iz dalekog svijeta, nedostižni, gotovo nestvarni... Ali, mi smo imali svoj svijet! Mnogo draži, veći i bliži su nam bili: Tonko Miročević, Guzo Vujović, Bajica Martinović... nego fudbalske zvijezde Evrope i svijeta; jer bili su naši, bliski, dostupni, opipljivi, a veliki majstori fudbala...

Kako da shvate, sa kolikim poštovanjem i bojaznošću smo mi klinci - početnici, gledali u starije boksere, prvotimce “Budućnosti”? Koliko smo bili počastvovani ako neko od njih obrati pažnju na nas - omladince, a tek ako nas nešto pita, ili nam da neki savjet u vezi s treningom. Našoj sreći i ushićenju nije bilo kraja! Treninge smo obavljali služeći se starim, pocijepanim rukavicama, koje su prvotimci rashodovali. A bili smo po rezultatima najbolja juniorska ekipa u Jugoslaviji! O današnjim uslovima i odnosima na tom nivou, neću pričati... Neću pričati o mnogo čemu drugom, što zapažam, čemu smo svi svjedoci, npr. o svijetu koji je postao globalno selo, i o svemu što nam je takav svijet donio i uzeo... No, kao što rekoh: sunce i dalje onako prži, Morača isto onako teče...

- Panta rei!

( Miodrag Perunović )