Srbija i Crna Gora - zajednica crvenih

U beogradskim medijima nedavno je slavodobitno obznanjeno da je bivša predsjednica Tajlanda Jingluk Šinavatra postala najbogatija Srpkinja (mogu joj i posrbiti ime - Jaglika - ime se davalo ukoliko je kuća u žalosti, ali u konkretnom slučaju radost je u pitanju).

Predstavila je svoje enormno bogatstvo stečeno korupcijom i drugim radnjama, kako stoji u optužnici tajlandskog suda. U Srbiji, u koju je doletjela na krilima međunarodne crvene potjernice, dobila je državljanstvo, uz ugovor da će uložiti dio svojih novaca (prljavih?) u razvoj nove domovine.

Ne bih se miješao u unutrašnje stvari druge države da me to ne podsjeti na sličnost sa slučajem moje države. Naime, na isti način, njen brat Taksin Šinavatra (paziti da se ne zamijene slova a-o), takođe bivši šef Tajlanda, takođe optužen u svojoj zemlji za enormno bogatstvo stečeno korupcijom i drugim nelegalnim radnjama, takođe doletio u Crnu Goru na krilima crvene potjernice, takođe po dolasku u Crnu Goru ekspresno dobio državljanstvo, uz obećanje, takođe, da će uložiti dio svojih novaca (prljavih?) u razvoj nove domovine. Nije objavljeno da li je gospodin Šinavatra nabogatiji Crnogorac.

I jedna i druga pridošlica istovjetno kažu da su primljeni u svojim novim domovinama toliko dobro da se osjećaju kao kod svoje kuće.

Biće od njihovog ulaganja, svakako, koristi, kažu u obje države. Koristi, ali kolike i koristi, ali za koga sve.

Pomislih, koja je država bolje prošla sa pridošlicama. Pa, za nijansu - Srbija. Makar u ljepoti. Asocijacija ode na onu narodnu: „... Zar ne vidiš sine Mitre da te žena vara... Ako, majke, barem je ubava“. A ko sa Šinavatrama koga vara u Srbiji i Crnoj Gori, džaba vam je da provjeravate. Može se samo ustvrditi da je ovo sa državljanstvom bogatih stranaca dio sistema u kojemu je prst po prst nacionalnog imetka i obraza na rasprodaji. Iako je, zna se, kroz istoriju, najsvetija zakletva u Crnogoraca bila obraz. „Obraza mi moga“, pa još prstom dodirni obraz, da ne bude zabune.

Ne treba robovati istoriji, kaže se jezikom moderne istorije. Jer, u ovom tranzicijskom vremenu, sve je tržište i na tržištu. Kao u marketu: ako nemaš da platiš, ne uzimaj robu, kako se god ta roba zvala.

Prethodna kategorija prognanika uz potjernice podsjeti me na prognanike, izbjeglice druge vrste, na one koji su našli utočište u Crnoj Gori, bježeći, ili budući protjerani sa zaraćenih ex yu prostora. Ti izbjegli su među nama više od dvije decenije. Na tu vrstu gostoprimstva građani Crne Gore s razlogom su ponosni. Ali, ovi prognanici nemaju novca da kupe državlajnstvo (ili, makar dvojno), pa jedan dio njih čeka ta rješenja više od dvije decenije.

Tako u njima, umjesto zahvalnosti i privrženosti Crnoj Gori, stvaramo nepovoljno raspoloženje, najblaže rečeno.

Ali, sve se danas svodi na surovi zakon tržišne ekonomije koja, u najvulgarnijem obliku, nastoji da produži trajanje posljednje faze kapitalizma. Taj kraj neminovno dolazi, ali istorija je spora, teško ga je dočekati. Naročito teško je čekati onim „prezrenim na svijetu“ kojima nije lako ustati. Još teže živjeti u preziru.

( Pero Radović )