Masleša u Beranama
Masleša se povezao s Radovanom Zogovićem s kojim se znao iz predratnog Beograda. Zogović je poslije kapitulacije došao u rodni kraj gdje je živio poluilegalno
Salon “Ivangrad” hotela “Berane” sve više postaje žarište kulturnih dešavanja u Beranama. Početkom jula 2019. godine imao sam čast da u Salonu otvorim panel u okviru Dvanaeste škole za mlade diplomate “Gavro Vuković”. Nižu se veoma posjećene manifestacije, najčešće u organizaciji Udruženja građana “Beranda”. A onomad je, pred brojnom publikom, promovisan jedanaesti broj zanimljivog časopisa “Nova Sloboda”, koji od 2016. godine izlazi u Beranama četiri puta godišnje, na trideset strana. Glavni i odgovorni urednik je Saša Radunović, urednik fotografije Adem Ado Softić, tehnički urednik Dejan Ćorac. A u Redakciji, dr Mirko Jakovljević, mr Amer Ramusović, Milija Pajković, Anđela Suvajac, Marko Jelić. Lektor, profesorica Tanja Radunović, kompjuterska obrada Milena Joksimović.
Časopis baštini tradiciju kultnog lista “Sloboda”, koji su 10. oktobra 1941. godine, na planini Konjsko kod Berana, pokrenuli Veselin Masleša i Radovan Zogović.
Ustaničkih dana 1941. pojavio se u Beranama mladi čovjek, razbarušene kose. Rječit i žustar, sistematičan, s poznavanjem francuskog i njemačkog jezika, pokretač NIN-a, pisac studija i eseja, rasprava i polemika, pripadao je onim predratnim intelektualcima, vrsnim analitičarima društvenih zbivanja.
Bio je to Veselin Masleša, sin imućnog banjalučkog trgovca Aleksandra Masleše.
- Svi su se njime oduševljavali. I komunisti i nekomunisti. On ih je osvajao, koliko idejno-političkom zrelošću, toliko i inteligencijom. Zračio je ljepotom karaktera - rekao je Đoko Pajković, istaknuti crnogorski revolucionar.
Crnogorska veza
A davne, 1931. godine, mlada, dvadesetšestogodišnja profesorica istorije, porijeklom iz Rogama, Jelena Vučinić, svoj prvi posao dobila je u Banjaluci.
I: postala supruga Veselina Masleše.
- Djelovala je kroz nastavu na đake, istupala u zaštiti progonjenih đaka i profesora, da bi 1932. bila otpuštena iz državne službe - pričala mi je vaktile Ljiljana Šarenac, Jelenina sestra od tetke. Pred Trinaestojulski ustanak, Veselin i Jelena zajedno su, preko Trebinja i Nikšića, stigli u Rogame kod Podgorice. Smjestili su se u kući Mitra Bajova Vučinića na Duklji. Zatim su otišli u Vasojeviće i u selu Ulotini kod Andrijevice boravili u kući Jeleninog tetka Uroša Vlahovića.
Tu se Veso povezao s Radovanom Zogovićem s kojim se znao još iz predratnog Beograda. Zogović je poslije kapitulacije zemlje došao u rodni kraj đe je živio poluilegalno.
U dolini Lima plamsale su borbe na frontu dugom oko stotinu kilometara, pa je informisanje naroda o događajima u svijetu i borbama u Crnoj Gori bilo nužno. Štampe nije bilo, a okupator je zaplijenio gotovo sve radio-aparate. Imajući u vidu izuzetan značaj informativno-političkog djelovanja, Mjesni komitet KPJ Berana, u saradnji s ostalim organima ustanka, donio je odluku da u Beranama počne izlaziti “Informativni bilten”. Za glavnog i odgovornog urednika ovog ustaničkog glasila imenovan je Veselin Masleša. Imao je veliko žurnalističko i publicističko iskustvo. Kao urednik radio je neumorno. Nije samo uređivao i pisao, nego je redigovao sve ono što se našlo na stranicama “Informativnog biltena”. U redakciji su radili Svetozar Popović i Radivoje Boričić. Savremenici su tvrdili da je to bila prava informativna agencija. U radu na izradi “Informativnog biltena” Masleši je pomagala i supruga Jelena, Jela.
Kreće “Sloboda”
Sekretar Mjesnog komiteta KPJ za srez beranski, Đoko Pajković, svakako je imao uvid u rad Masleše i Zogovića, pa im je s jeseni 1941. povjeren zadatak da pokrenu list koji će, kako je rečeno, donositi najnovije ratne i druge vijesti, kratke komentare, političke članke i književne priloge. Prvi broj izišao je 10. oktobra 1941. na planini Konjsko kod Berana, kad su šume, kako Zogović reče, već zahvaćene plamenom jeseni; to žuto-crveno lišće značilo je da će gore, uskoro da ogole, da nam se zima poizdaleka već prikrada…
Ratna “Sloboda” pojavljuje se u prvoj godini ustanka protiv fašističkog okupatora. Bila je značajan faktor u borbi za slobodu. Radovana Zogovića upoznao sam 1972. godine u Strugi, na Struškim večerima poezije.
- Kad smo stigli na Konjsko, trebalo je, dakle, naći mjesto za šator, postaviti ga i što prije započeti s radom. Na toj strmini šator se mogao postaviti samo ako se za to zakopa i zaravni mjesto. To smo učinili Masleša i ja - sjećao se Radovan Zogović.
- Zemljište je bilo vrlo tvrdo, od alata smo imali samo jednu izjedenu motiku, i jedva smo nešto zaravanka izgrebli i nasuli...
Papira, zaplijenjenog od Italijana, bilo je dovoljno, ali teškoće su stvarali dotrajali hektografi kao i nedostatak baterija za napajanje radio-aparata.
- Hektografi su postali toliko nesigurni i izrupčani da smo morali po nekoliko puta otkucavati istu stranicu, po nekoliko puta praviti negative istog teksta, i ne samo što nijesmo mogli praviti otiske cijelog lista, nego nijesmo nalazili mjesta ni za cijelu straničicu, pa smo otiskivali stubac po stubac - kazuje Radovan Zogović. - U toj muci s umnožavanjem gubili smo, u drugoj polovini boravka na Konjskom, po čitav dan, zaboravljajući čak i na hranu...
Tako je s planine sišla „Sloboda“. U zaglavlju je stajalo: “Bez borbe danas, nema slobode sjutra!” Izlazila je svakog trećeg dana.
Prvi snjegovi
Prvi snjegovi ofranili su padine Bjelasice. Zabijeljelo se Konjsko. Pao je i drugi snijeg. Novine u takvim uslovima nemoguće je praviti i „Sloboda“ je prestala da izlazi...
Izišlo je pet-šest brojeva lista. “Sloboda” nije bila usko-partijska; imala je karakter lista za opštepolitičku i vaspitnu problematiku.
Masleša, zatim, boravi u Mojkovcu, đe često drži predavanja. Kada je krajem 1941. stigao na Gostilje, imenovan je za člana Komisije za agitaciju i propagandu i urednika “Narodne borbe”, organa Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru i Sandžak. Jela je upućena u Bjelopavliće da širi vijesti o borbi, a zatim je, iste godine, pred Treću ofanzivu, otišla na teren Pipera. Zbog neprijateljske ofanzive partizanska štamparija na Gostinju prestala je da radi. Masleša 1942. odlazi za Bosnu. Poginuo je na Sutjesci 14. juna 1943. godine. Na Spomeniku revolucije u Beranama, djelu znamenitog arhitekte i neimara Bogdana Bogdanovića; na vrhu Jasikovca diže se svečana, lakonska kupa od sige. Oko nje, kao na homerovskim agorama, poređani su ukrug monoliti i na njima ispisana istorija Vasojevića. Na jednom piše: U rat krenu i list “Sloboda”.
“Sloboda” je obnovljena 1. novembra 1961. kao organ Socijalističkog saveza opština Ivangrad, Plav i Rožaje i bila istinska hronika ovoga kraja. Izlazila je sve do 2002. godine. U njoj su počela mnoga kasnije veoma poznata žurnalistička imena. Dala je, bez sumnje, značajan doprinos razvoju crnogorskog žurnalizma.
Maslešina supruga Jelena, živjela je i radila poslije rata u Beogradu sa uspomenama na voljenog supruga, bez koga je rano ostala. A te uspomene je, kazala mi je Ljiljana Šarenac, često na papir prenosila kao pjesme.
( Slobodan Vuković )