Moje prve slike Njemačke su prizori iz Nirnberga. U njega sam stigao jeseni 1991. Tada je grad bio pun života. Raskošne kafanice nad zelenom vodom Pegnica. Sivocrvenkasti kamen tvrđave. Metro u gradu od pola miliona ljudi. Čak su i besplatni reklamni časopisi i razglednice koje su čekale posjetioce kafića na štandu pred vratima toaleta izgledali kao elitni časopisi u Jugoslaviji na izdisaju. Vratio sam se poslije desetak dana u moj svijet koji je bio na ivici katastrofe, a onda, u proljeće 1992. u Beogradu sjeo na autobus za Nirnberg. Ovaj put je to bila karta u jednom smjeru.

Bračna fontana

Živio sam u glavnom gradu franačkog dijela Bavarske, nadomak centra. Stanica metroa se zvala Vajser Turm - Bela kula. Kažu da je sagrađena oko 1250. i da su je u prvo vrijeme krečili u bijelo. Lokalni zajedljivci tvrde da kula nije više bijela zato što su za njeno krečenje po predanju zadužene gradske djevice. Ispod kule sam svako jutro prolazio kraj „Bračne fontane“. Gradske vlasti su 1984. angažovale skulptora Jirgena Vebera da u tvrdu materiju pretoči pjesmu najčuvenijeg gradskog pjesnika i obućara Hansa Zaksa.

Zaks je živio u XVI vijeku, pisao je pjesme, izreke, basne, pokladne igre, tragedije i komedije. On je imao satiričan otklon od stvarnosti. Pa i od one bračne. Napisao je pjesmu „Gorkoslatki bračni život“ i nju posvetio bračnoj drugarici Kunigundi koja mu je rodila sedmoro djece i s kojom je živio preko četiri decenije u braku:

Žena mi je prijatelj verni/a često i moj dušman zverni/mila je često sušta dobrota/a često nalik na ljutog skota/ona je moja vrlina i mana/i moj zavoj i moja rana/ona je mome srcu dom/a ipak ostareh, pobeleh s njom.

Neke stvari su, izgleda, vječne. Tako je mislio i vajar Veber, pa je bračni pakao i raj ovaplotio u bronzi. Optuživali su ga za „neobarokni senzualizam“, ali je vrijeme pokazalo da je ova fontana postala jedna od gradskih atrakcija.

Četvrt vijeka poslije mog odlaska iz Nirnberga opet sam posjetio grad. Odmah sam se uputio prema Bijeloj kuli i „Bračnoj fontani“. Sve je bilo na svom mjestu. S nešto više patine. Ta misao je utješna. Mi smo trošan materijal, ali gradovi su od tvrđe građe.

Carska tvrđava

Grad se ne može posvojiti, pretvoriti u veliku sliku, ukoliko ga ne obujmite pogledom sa neke uzvišice. Makar živjeli u njemu, ako ga tako ne premjerite, on će ostati fragmentarna zbrka, mozaik od slučajnih slika, dana, doživljaja, razgovora koje sjećanje s mukom drži na okupu.

U Nirnbergu je kota sa koje se pogledom grli cijeli grad - Carska tvrđava. Odavde se pruža pogled preko krovova do dalekih oboda grada.

Utvrđeno uzvišenje preturilo je preko glave više od hiljadu godina istorije. Od početka XII do kraja XVI vijeka svaki njemački car je boravio u Nirnbergu, neki i više od 20 puta. U tridesetogodišnjem ratu grad nije osvojen, poslije toga je ostao većinski protestantski.

Postojale su i tamne strane života srednjovjekovne varoši. U više pogroma ubijeno je na stotine Jevreja, najčešće u smutnim vremenima, kada se tražio krivac za nevolje.

Nirnberg, koji je do Napoleonove epohe bio slobodan carski grad, bi bio pripojen Pruskoj da nije bio prezadužen, pa ga je Berlin odbacio kao trulu jabuku. Bavarski kraljevi su iskoristili priliku, preuzeli dugove i tako zadržali franačku oblast unutar bavarskih granica.

Sva ta istorija je sada nalickana za turiste iz cijelog svijeta. Ipak, pogled sa tvrđave spada u stvari koje čovjek ne bi trebalo da propusti.

Direrov grad

Albreht Direr, čovjek bez kojega je nezamisliva svjetska istorija umjetnosti - njegovi bakrorezi, drvorezi, njegovi radovi iz matematike zasnovali su slavu renesansnog genija - odrastao je upravo tu, ispod tvrđave, u kući svog oca, zlatara, koji je u Nirnberg došao iz mađarskog grada Đula. Sada je njegova rodna kuća, naravno, muzej. A do muzeja je i restoran koji se zove „Kod Kuće Albrehta Direra“.

Nirnberg ima najveći broj muzeja po glavi stanovnika od njemačkih velikih gradova. I to je jedno od mjerila koja Nirnberg redovno svrstavaju u sam vrh svjetske liste gradova sa kvalitetnim životom. Franačka prestonica sa švedskim Stokholmom dijeli ove godine 23. mjesto. Nirnberg je davne 1662. osnovao akademiju likovnih umjetnosti, najstariju u Njemačkoj, a prva gimnazija je pokrenuta skoro vijek prije toga. Sada ima jedan univerzitet koji dijeli sa obližnjim Erlangenom, dva umjetnička fakulteta i dva studijska centra za studiranje na daljinu. Ali tu se stvar ne završava. Za 2025. je planirano otvaranje Tehničkog univerziteta kao desetog bavarskog univerziteta.

Šetnja od Tvrđave prema rijeci kroz jezgro grada dovede vas prije ili kasnije na Glavni trg, na kojem vas čeka raskošna gotička fontana „Lijepi bunar“ - „Der schöne Brunnen“. Postavljen je krajem XIV vijeka i više puta obnavljan. 40 figura predstavljaju Sveto rimsko carstvo njemačkog naroda: filozofija i sedam slobodnih umjetnosti, četiri jevanđeliste, četiri crkvena oca, sedam izbornih kneževa, devet dostojanstvenika - od trojanskog Hektora do Karla Velikog - i sedam proroka.

Vreme razaranja, vreme obnove

Poslije Drugog svjetskog rata grad je bio u ruševinama. Čak su postojale ideje da se odustane od obnove i da se grad ponovo podigne na drugom mjestu. Ipak, za današnje vrijeme nezamislivom upornošću obnovljena su skoro sva zdanja koja čine identitet ovog mjesta. Protestantska crkva Svetog Lorenca kao i cijela Carska tvrđava su primjeri volje da se grad vrati svom prejašnjem izgledu.

Nacističko razdoblje je ostavilo dubok trag u percepciji cijelog svijeta. Nirnberški partijski kongresi su se uz veliku propagandnu pompu 30-ih godina prošlog vijeka odvijali baš u ovom gradu. Leni Rifenštal je cijelu filmsku trilogiju sa najpoznatijim drugim dijelom „Trijumf volje“ posvetila nirnberškim masovnim skupovima nacista. Time je pokazala šta nastaje kada se ukrste genijalnost i zlo. I upravo ti filmovi, kao i propagandno insistiranje nacista na Nirnbergu doveli su do simboličkog usijanja ove tačke Trećeg rajha. Između ostalog, i zato je grad nemilice sravljen sa zemljom. Pritom malo ko zna činjenicu da nacisti ama baš nikada nisu pobijedili na gradskim izborima niti su imali šansu da se - osim silom - domogu većine u gradskoj vijećnici.

Poslijeratni Nirnberg je postao pozornica za suđenje nacističkim ratnim zločincima. Grad je izvukao pouku iz prošlosti i postavio spomen-park posvećen ljudskim pravima. Iza kapije nad kojom stoji „Opšta deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih nacija“ nalaze se stubovi na kojima su na raznim jezicima sveta ispisana osnovna ljudska prava. „Svi ljudi su rođeni slobodni i sa jednakim dostojanstvom i pravima“. Ne bi bilo loše da svako od nas ovaj prvi član Deklaracije ponekad ponovi, makar u sebi. A bivši kompleks sa arenom koju su izgradili nacisti pretvoren je u memorijalni centar. U njemu se, u to sam se lično uvjerio, nemilosrdno prikazuju fakti nacističke strahovlade. Ovdje važi parola drugačijeg, zdravijeg patriotizma: volim Njemačku, govorim istinu.

Najbolji njemački roštilj

Oni koji nisu jeli nirnberške roštiljske kobasice u Nirnbergu ostaju zakinuti za iskustvo koje se može porediti jedino sa sarajevskim roštiljem na kojem cvrči ćevap. Za razliku od ostalih vrsta njemačkih kobasica koje znaju biti pozamašne, ove kobasice nisu duže od čovečijeg najdužeg prsta. Ta dužina od 7 do 9 centimetara, uz propisanu težinu regulisna je još početkom XIV vijeka, kada je u gradskim hronikama zabilježena i prva kobasičarnica „Roštiljska kobasica Zvonce“. Neke od današnjih radnji stare su i po nekoliko stotina godina. Jedinstveni ukus ova kobasica vjerovatno može da zahvali začinima, prije svega mažuranu, jer je Nirnberg oduvijek bio na raskršću trgovačkih puteva kojima su se sa juga prema sjeveru transportovale sve vrste luksuzne robe. A možda su manji obim i dužina kobasice doprinijeli njenoj lakšoj i bržoj roštiljskoj obradi. Na lokalnom dijalektu se hljepćići ili zemičke nazivaju „weckla“ - i svako ko pronađe fonetsku sličnost sa našim izrazom „vekna“ biće u pravu. Samo što u Austriji i na jugu Njemačke, za razliku od franačkog područja „Wecken“ označava cijeli hljeb.

Među bavarskim Francima je omiljeno najmanje hljepče sa tri nirnberške kobaje pečene na roštilju sa drvetom - vidim da sam počeo da upotrebljavam izraze od milja, ali kako da se ne tepa ovoj hrani kada je sjajna? Putniku namjerniku se preporučuje uz to i pšenično pivo sa kvascem - „bijelo pivo“ - po mogućnosti iz okoline Nirnberga. Primjer za to je pčenično pivo iz „Pivare Jagnje“ (Lammsbräu) iz Nojmarkta, varoši koja je na nekih pedesetak kilometara od Nirnberga prema Regenzburgu. Mada su u međuvremenu neki veliki pivski koncerni iz Njemačke plasirali svoja pjenušava pšenična piva i u srpske i u regionalne kafane, ovo pivo, u poređenju sa njima, jeste za znalce čisti aristokratski napitak. Osim toga, ova njemačka pivara proizvodi stoprocentno ekološki čisto i biološki kontrolisano pivo, što je i u Njemačkoj rijetkost.

Gdje ono bješe…?

Poslije toliko vremena neke stvari koje tražite naprosto nisu tu. Nisam pronašao lokal koji je radio cijelu noć - u njega sam odlazio na piće kada nisam mogao da spavam, unezvijeren lošim vijestima iz zemlje iz koje sam otišao. Kafe u kojem sam radio kao kuhinjski pomoćnik promijenio je ime. A kafe u kojem je jedne vrele ljetnje noći 1992. u anketi među obijesnim muškim gostima jedna jugoslovenska rukometašica koja je igrala za lokalni tim proglašena za ženu „sa najlepšim nogama u Nirnbergu“ više nije na glavnom trgu. Obradovalo me da je kultni kafe sa umjetničkim bioskopom „Meisengeige“ preživio. Nisam otišao ni u kvart Verd, do vještačkog jezera oko kojeg sam nedjeljom šetao. Niti sam sjeo da ručam u restoranu Opatija, koji je, kao što vidjeh u prolazu, živ i zdrav. Nisam vam pričao ni o trpkim franačkim vinima koja svakako zaslužuju pažnju.

Trebalo je fotografisati taj moj Nirnberg iz 1991. Lijep je i ovaj grad iz 2019. Samo što više nije moj.

( Dragoslav Dedović (DW Beograd) )