Do ulaska u EU godišnje smo "kratki" 200 miliona

Crna Gora ostaje “kratka” za 200 miliona eura za svaku godinu odlaganja prijema u Evropsku uniju (EU).

To se može zaključiti grubom računicom na osnovu iskustva Hrvatske i država članica iz velikog proširenja 2004. koje su, iako ne sve u istoj mjeri i na najbolji način, iskoristile evropske fondove kojima države dobijaju pristup po prijemu u članstvo.

Sve to ukazuje da je kovanica koja se često čuje od crnogorskih zvaničnika da je bitan kvalitet pregovora, a ne brzina - upitna. Iako se to često naglašava, put jedne države ka EU nije samo usvajanje evropskih vrijednosti i usklađivanje zakona sa zakonodavstvom EU i njihova primjena, već se u taj dugi i iscrpljujući proces kreće i zbog novca. I to velikog novca, koji bi maloj državi poput Crne Gore, bez razvijene privrede, sa zanemarljivim izvozom i relativno velikim dugom, donio veliku finansijsku korist.

Iako su i pretpristupni fondovi EU veliki i značajni, pravi novac stiže tek nakon što se i zvanično uđe u društvo najrazvijenijih evropskih zemalja.

Da bi se smanjio jaz u razvoju između bogatijih i siromašnijih država članica i regiona, kakav je bio slučaj sa Hrvatskom i članicama iz skoro svih skorijih proširenja, EU ima takozvani Kohezioni fond preko kojeg osigurava sredstva za nerazvijene regione sufinansiranjem projekata u saobraćaju, očuvanju životne sredine, malog i srednjeg preduzetništa, obrazovanja. Jednostavno – poboljšava život i standard građana. Korisnice sredstava iz tog fonda su države članice čiji BDP iznosi manje od 90 odsto prosjeka EU, a ranije su ga obilato koristile, između ostalih, Irska, Španija, Grčka, Slovenija.

Da je vrlo bitno i kada će Crna Gora ući u EU, jasno ukazuje i primjer Hrvatske, koja je u prvih pet godina članstva u EU privukla nešto manje od dvije milijarde eura. Ipak, EU ne dijeli taj novac tek tako, pa je Hrvatska od toga u posljednjih pet godina uspjela da “povuče” nešto ispod dvije milijarde. Najviše novca, prema dostupnim podacima, “povukli” su hrvatski preduzetnici, a dobar dio se slio i za politiku konkuretnosti.

I Crna Gora bi ulaskom u EU postala korisnik evropskih strukturnih i investiconih fondova, između ostalog i Kohezionog. Iz kancelarije glavnog pregovača sa EU Aleksandra Drljevića, ranije su za “Evropski puls” kazali da se još ne zna koliko će novca Crnoj Gori biti dostupno kroz Kohezioni fond.

“U okviru procesa pregovora za poglavlje 22 – Regionalna politika i koordinacija strukturnih instrumenata, Crna Gora pregovara s EU o zakonodavnom okviru, strukturama i procedurama za korišćenje Evropskih strukturnih i investicionih fondova (ESI fondovi). Iznos koji će Crnoj Gori nakon članstva u EU biti na raspolaganju iz ovih fondova nije predmet pregovora u ovom poglavlju, već se o iznosu podrške pregovara na samom kraju pregovaračkog procesa u okviru poglavlja 33 – Finansijske i budžetske odredbe“, pojašnjavaju iz kancelariije glavnog pregovarača.

Pregovaranje o iznosu podrške iz ESI fondova, dodaju, dio je dijaloga sa EU o ukupnim izdvajanjima Crne Gore.

“Praksa država iz prethodnih ciklusa proširenja EU pokazuje da je ovaj iznos obično šest do osam puta veći u odnosu na raspoloživa sredstva iz pretpristupnih fondova. Konačna cifra se dobija kompleksnim postupkom obračuna koji uzima u obzir bruto domaći proizvod države koja pristupa EU, stopu inflacije, stopu ekonomskog rasta i iznose kamatnih stopa“, navode iz kancelarije glavnog pregovarača odgovarajući na pitanje da li smatraju da svaka godina na putu ka EU, odnosno neulaska i kašnjenja na tom putu, znači finansijski gubitak za Crnu Goru i njene građane.

“Period koji predstoji do dana pristupanja EU koristimo za sprovođenje pripremnih aktivnosti za korišćenje ovih fondova – uspostavljanje struktura, pravila i procedura, kao i jačanje kapaciteta administracije za ovaj izazovni zadatak. Upravo iz ovog razloga ne smatramo da period do pristupanja EU znači finansijski gubitak za Crnu Goru i njene građane. Naprotiv, znači da ćemo ulazak u EU dočekati spremniji da efikasnije i bolje iskoristimo dostupna sredstva za projekte koji će biti na dobrobit svih građana Crne Gore“, kažu iz kancelarije glavnog pregovarača.

Dodatno, kada je u pitanju Zapadnobalkanski investicioni okvir, od 1. jula 2017. godine, Crnoj Gori je, kako kažu iz kancelarije glavnog pregovarača, odobreno sedam projekata za pripremu projekata u ukupnom iznosu od 12 miliona eura.

“Tokom istog perioda, Crnoj Gori su odobrena četiri infrastrukturna projekta ukupne vrijednosti 68,6 miliona eura. Sumarno, ukupna vrijednost projekata odobrenih kroz Zapadnobalkanski investicioni okvir od 1. jula 2017. godine iznosi 80,6 miliona eura”. Dodaju da, pored odobrenih 163,5 miliona eura, treba imati u vidu da su u pomenutom periodu odobreni projekti u okviru četiri bilateralna programa (sa Srbijom, Albanijom, Kosovom i Bosnom i Hercegovinom) gdje crnogorskim partnerima, zajedno sa partnerima iz pomenutih država, stoji na raspolaganju 8,8 miliona eura.

Predsjednik Milo Đukanović ranije je u više navrata poručivao da je članstvo u EU prioritet, ali da to nije nikakva trka sa vremenom, već želja da budemo dio tog sistema vrijednosti.

Slične poruke slao je i Drljević koji je ocijenio da je manje važno kada će biti konačan datum ulaska Crne Gore u EU, te da je “važnije da osjećamo određene dobrobiti pregovaračkog procesa u različitim segmentima i da je to cilj kojem treba težiti”, kao i da cilj nije što prije ući u EU, već što prije suštinski funkcionisati kao članica.

Ipak, činjenice govore da Crna Gora svakom godinom provedenom van EU, ako se u obzir uzme učinak Hrvatske u povlačenju novca iz Koheizinog fonda, ostaje “kratka” za oko 150/200 milona eura godišnje, što je značajna cifra za državu čiji je budžet za 2019. projektovan na 2,38 milijarde eura.

Ekonomski analitičar iz Hrvatske Ivica Brkljača ukazuje da su sredstva iz evropskih strukturnih i investicijskih (ESI) fondova, izuzetno važna za zemlje poput Hrvatske jer omogućavaju brže “hvatanje koraka” sa razvijenijim zemljama EU.

“Na primjer, hrvatski je BDP 2012. i 2013. godine, kada se odlučivalo o novom finansijskom razdoblju 2014-2020, iznosio oko 44 milijarde eura, što znači da dodijeljenih 10,7 milijardi eura predstavlja preko 24 odsto tadašnjeg hrvatskog BDP-a. Dakle, ta sredstva mogu dati značajan doprinos ekonomskom rastu u zemlji, a njih je Hrvatska do sada, nažalost, iskoristila tek manjim dijelom”, kaže Brkljača za “Vijesti”.

No, dodaje on, stvari se ipak kreću nabolje, pa je u posljednjih godinu-dvije došlo do ubrzanja povlačenja dodijeljenih evropskih sredstava.

“Tako Hrvatska danas veliku većinu javnih investicija finansira upravo evropskim sredstvima, što predstavlja značajno olakšanje za sam državni proračun, a zbog relativno strogog nadzora Evropske komisije u samom trošenju tog novca, za očekivati je i da je pogodovanja i namještanja natječaja puno manje nego ranije kada nije bilo dodatne kontrole”.

Hrvatski predstavnik u Evropskom parlamentu Tomislav Sokol ukazuje da Hrvatska 10,7 milijardi eura ne bi mogla naći bespovratno ni na koji drugi način osim iz evropskih fondova.

“Ovdje spadaju infrastrukturni i projekti kojima se finansiraju ljudski potencijali, poput programa zapošljavanja mladih i slično, čiji je temeljni cilj ujednačavanje nivoa razvijenosti različitih dijelova EU. U ovo takođe ulaze i poljoprivreda i ribarstvo kao politike od izuzetnog značenja za Hrvatsku i Evropu u cjelini”, kazao je Sokol za “Vijesti”.

Što se tiče samog povlačenja novca, Sokol ne smatra da nije bilo uspješno.

“Vlada HDZ-a i koalicionih partnera zatekla je oko 9 odsto ugovorenih sredstava, a ta brojka je na kraju 2018. bila 62 odsto, te je trenutno oko 70 odsto. Ukupno je do sada Hrvatska povukla oko 15 milijardi kuna (2 milijarde eura) više nego što je uplatila”, poručuje Sokol.

Rezultati su, kaže evropski parlamentarac, sve vidljiviji.

“A posebno bih istakao veliki infrastrukturni projekt povezivanja Dubrovnika sa ostatkom Hrvatske, odnosno izgradnju Pelješkog mosta, za što je Hrvatskoj iz evropskog budžeta alocirano bespovratno 357 miliona eura. Čak 80 odsto javnih investicija u našoj zemlji finansira se bespovratno iz budžeta EU. Da toga nema, morali bi se uzimati krediti i plaćati kamate, tako da se samim time štede milijarde koje se mogu usmjeriti u projekte od opšteg interesa”.

Hrvati ključne projekte finansirali iz EU fondova

Iz evropskih fondova Hrvatska je finanisrala modernizaciju i elektrifikaciju pruge Zaprešić–Zabok sa 68,7 miliona eura, finansirala izgradnju Pelješkog mosta sa 357 miliona, nadogradila aerodrom u Dubrovnik sa 95 miliona.

Od novca iz Kohezionog fonda, Hrvati su dobili 64,3 miliona eura za prikupljanje otpadnih voda i pročišćavanje otpadnih voda aglomeracije Varaždina, oko 28 miliona eura za izgradnju sistema odvoda i uređaja za prečišćavanje otpadnih voda u Poreču, 19,2 miliona eura za poboljšanje vodne infrastrukture Osijeka, te 48,5 miliona eura za prikupljanje i prečišćavanje otpadnih voda na Krku. Iz istog fonda iskoristili su 63,6 miliona eura za poboljšanje sistema vodosnabdijevanja u 14 gradova. Crna Gora bi, na primjer, da je članica EU, iz takvih fondova mogla koristiti novac za finansiranje izgradnje naredne dionice auto–puta Bar–Boljare, od Mateševa do Andrijevice, koja će, prema procjenama, koštati 237 miliona eura i čija će izgradnja trajati dvije godine.

Iz EU i sada stiže veliki novac

Iako još nemamo pristup “glavnoj kasi” EU, ne može se reći da je novac koji se u Crnu Goru sliva iz EU zanemarljiv, iako svakako nije ni blizu dostupnoj količini sredstava u Kohezionom fondu.

Tokom posljednje dvije godine, odnosno od 1. jula 2017. do 1. jula 2019. godine, prema podacima Kancelarije glavnog pregovarača, EU je Crnoj Gori odobrila 163,5 miliona eura iz dostupnih fondova.

“Od ovog iznosa, za nacionalne IPA programe opredijeljeno je 64,7 miliona eura, što obuhvata 28,5 miliona eura za program IPA 2017 i 36,2 miliona eura za program IPA 2018”, navode iz kancelarije glavnog pregovarača.

Dodaju da su, kada se govori o projektima prekogranične i transnacionalne saradnje, od 1. jula 2017. godine do danas odobreni projekti iz Dunavskog i Mediteranskog transnacionalnog programa i iz trilateralnog prekograničnog programa za Italiju, Albaniju i Crnu Goru, ukupno 77 miliona eura, od čega je za partnere iz Crne Gore izdvojeno 18,2 miliona.

Ne izmišljajte toplu vodu, pratite dobre primjere

Brkljača ističe da je dobro što Crna Gora ne treba izmišljati toplu vodu već na temelju iskustava drugih novijih članica EU “kopirati” dokazane dobre prakse.

“Na primjer, uprkos tome što je bila najveća neto korisnica iz evropskog budžeta (govorimo o desetinama milijardi eura), Poljska je bila vrlo uspješna u povlačenju evropskih sredstava te su joj npr. upravo ta sredstva pomogla da kroz najveću svjetsku ekonomsku i finansijsku krizu od tridesetih godina prošlog vijeka, prođe gotovo neokrznuto, ne zabilježivši niti jednu godinu recesije od kad je ušla u EU”.

Može se, dodaje Brkljača, učiti i kako ne treba raditi, za šta, kako navodi, Crnoj Gori primjer može biti upravo – Hrvatska.

“Šalu na stranu, no Crna Gora zbilja može puno naučiti na iskustvima najnovije članice EU (koje su politike i procedure dobre, a koje nisu itd.). Uvijek je mudrije učiti na tuđim greškama. Na kraju bih ipak naglasio kako EU fondovi, iako vrlo korisni, predstavljaju tek manji dio ukupne koristi od pristupanja EU. Ne treba zaboraviti kako je EU jedinstveno tržište, a slobodan pristup tržištu od 500 miliona (bogatih) ljudi prilika je koja nadilazi sve moguće koristi od samih EU fondova”.

Hrvatska je, kako kaže Brkljača, u pet godina od ulaska u EU povećala izvoz roba za preko 40 odsto, a izvoz usluga za preko 28 odsto.

“Od hroničnog deficita u bilansnim plaćanjima, Hrvatska od 2013. ima suficit. Uz to je, pa i pod ‘pritiskom’ Evropske komisije, država dovela svoje finansije u red, pa u posljednje dvije godine ostvaruje i fiskalni suficit”.

Lokalne samouprave moraju biti spremne da povlače novac

Upitan šta država poput Crne Gore, koja ima ograničene administrativne kapacitete, treba da učini kako bi bila pripremljena da kvalitento iskoristi priliku za povlačenje novca iz Kohezionog fonda kada jednom postane članica EU, Sokol kaže da treba što više uložiti u školovanje i osposobljavanje državne uprave za taj posao, “ali što je još važnije, lokalne samouprave na koju će pasti izuzetno puno posla same implementacije”, kaže hrvatski predstavnik u EP–u.

Dalje, dodaje Sokol, lokalnu samoupravu treba što više uključiti u samo planiranje odnosno programiranje (koje treba početi na vrijeme), jer oni najbolje znaju praktične potrebe i probleme svoje zajednice.

“Treće, potrebno je jasno odrediti nacionalne strateške prioritete za finansiranje i to na samom početku sedmogodišnjeg budžetskog razdoblja. Ključ je, prilikom razgovora sa EK–om, te nacionalne prioritete povezati s prioritetima Unije kao cjeline (kao što je npr. borba protiv klimatskih promjena, migracije, itd.)”.

Na kraju, zaključuje Sokol, kontrole i procedure su bitne da se spriječi korupcija. “Ali ne treba u tome biti stroži od onoga što sami propisi EU zahtijevaju, jer se time samo komplikuje i otežava povlačenje sredstava. Pravila trebaju biti prilagođena krajnjim korisnicima, a ne administraciji”

( Darvin Murić )