Dan kada je Putin plakao

Rusi rijetko kada imaju priliku da vide predsjednika kako plače, mada je tokom 18 godina koliko je on na vlasti bilo dosta tragedija. Ipak, to se jednom dogodilo, odmah na početku njegove vladavine – 24. februara 2000, na sahrani Anatolija Sobčaka.

Sobčak je bio jedan od ljudi koji su, uz Gorbačova i Jeljcina, doprinijeli padu Sovjetskog Saveza. Sobčak je takođe bio reformista koji je iz anonimnosti izvukao srednjerangiranog KGB oficira po imenu Vladimir Putin i dao mu prvo namještenje u politici.

Niko zapravo ne zna šta je uticalo na njega da donese tu sudbonosnu odluku. Međutim danas, frakcije iz starog sovjetskog bezbjednosnog establišmenta su zaposjele sve nivoe vlasti u Rusiji do te mjere da je od demokratije ostalo samo slovo na papiru.

Na predstojećim predsjedničkim izborima ima osam kandidata, ali je Putin poznat kao „glavni kandidat“, a ishod glasanja je potpuno izvjestan.

Jedna kandidatkinja kaže da su to „lažni izbori“. „Kao u kazinu“, kazala je ona za BBC, „Kuća uvijek dobija, a u ruskoj demokratiji uvijek pobjeđuje Putin“.

Njeno ime je Ksenija Sobčak i ona je kćerka Anatolija Sobčaka, starog Putinovog prijatelja i mentora.

Ksenija ima 36 godina i bivša je voditeljka rijaliti emisija, koja je kasnije postala opoziciona novinarka. Pristalice Alekseja Navaljnog, kojem je zabranjeno da se kandiduje na izborima, tvrde da je ona marioneta Kremlja – stara porodična prijateljica koju je Putin angažovao kako bi izbori imali makar trunku legitimiteta.

Ona, naravno ne bi mogla da se kandiduje bez prećutne dozvole vlasti, navodi BBC. Ruska demokratija tako funkcioniše.

Međutim, muškarci u sivim odijelima koji upravljaju Kremljom mogli bi zažaliti zbog te odluke. Ksenija gostuje u televizijskim emisijama imenujući korumpirane političare u Putinovom okruženju i nazivajući aneksiju Krima nezakonitom.

Ukoliko se, kako tvrdi, kandidovala ne da bi pobijedila već da bi je čuli, ona svakako krši određene tabue.

Ostavimo na trenutak po strani kćerku i vratimo se njenom ocu. On je bio gradonačelnik Sankt Peterburga. Putin mu je bio zamjenik. Bili su toliko bliski da kada je Sobčak optužen za korupciju, Putin mu je pomogao da napusti zemlju čarter avionom. Bilo je to 1990-ih godina. Tada je Rusija bila u haosu, a njen predsjednik Boris Jeljcin je bio često pijan i jedva u stanju da funkcioniše.

Muškarci u sivim odijelima u Kremlju su mislili da su našli pravo rješenje – još jednog sijedog muškarca, čiste prošlosti, od kojeg će napraviti idealnu suprotnost Jeljcinu. Počeli su da oblikuju Putina kao njegovog nasljednika.

Onda, odjednom, baš kada se Putin kandidovao prvi put za predsjednika, njegov stari prijatelj Anatolij Sobčak je preminuo u 62. godini u jednoj hotelskoj sobi u Kalinjingradu.

Autopsijom je utvrđeno da je imao srčani zastoj, ali nije bilo tragova srčanog udara. Sobčakova udovica je tražila ponavljanje autopsije jer joj je nešto bilo sumnjivo.

Njeno ime je Ljudmila Narusova. Na pitanje novinara BBC-a da li misli da je njen suprug ubijen, ona poslije duge pauze odgovara: „Ne znam“.

Bilo je nagovještaja da je Putin imao nešto sa njegovom smrću, što Narusova odmah odbacuje.

Na fotografijama sa sahrane, Putin zaista izgleda potišteno. Oči su mu crvene, izgleda kao da mu je knedla u grlu dok grli Ljudmilu Narusovu. Putin nije glumac. Niti je je sklon ispoljavanju emocija u javnosti. Stoga je razumno pretpostaviti da se radi o istinskoj žalosti. Ili je možda u pitanju krivica, navodi BBC.

„Određeni ljudi su doveli Putina na vlast“, kazala je Narusova.

U pravu je. Tada, Putin je bio instrument moći za razne frakcije unutar Kremlja. U određenoj mjeri, tako je i danas.

Ukoliko je Sobčak ubijen, postavlja se pitanje da li iza toga stoje frakcije koje su se plašile od uticaja koji je imao na Putina. Ako je zaista tako, da li je bivši KGB oficir shvatio da je njegov stari prijatelj žrtvovan radi „projekta Putin”.

Što se tiče rezultata autopsije koju je tražila Narusova, ispostavilo se da ona nikada nije objavila rezultate. Narusova ta dokumenta drži zaključana u sefu na tajnoj lokaciji izvan Rusije. Na pitanje zašto je to tako, ona ne odgovara.

Kao da joj je to neka vrsta polise osiguranja. „Možete na to gledati na taj način“, kaže ona. Na pitanje da li se plaši za svoju ili za bezbjednost svoje kćerke poslije duže pauze odgovara: „Znate živjeti u ovoj zemlji je strašno. Naročito za one koji imaju opozicione stavove. Stoga da, plašim se. Plašim se...“.

( Nada Bogetić )