Zašto biram planine

Oduvijek je u meni „čučao“ avanturistički duh. Uživala sam u prirodi, zahvaljujući svom ocu, još od ranog djetinjstva. U svakom drvetu, cvijetu, travki, kršu... Boravak na otvorenom, na svježem vazduhu, na velikoj nadmorskoj visini, pogled na more, jezero, konje u trku, planine, disanje punim plućima, hodanje kroz šumu, pored potoka, upijajući sve ono što priroda nudi, iznova se iznenađujući i otkrivajući na svakom koraku nešto novo, nešto posebno, savršeno, kako to samo priroda može da nam podari.

Nakon napornih dana na poslu i puno vremena provedenog u zatvorenom prostoru, planinarska tura za vikend, kroz prelijepe crnogorske predjele, učinila mi se kao odlična prilika za „punjenje baterija“. Otkrivam na Fejsbuku grupu „Montenegro Photo Trekking“, pridružujem se, puna entuzijazma, prvoj idućoj turi. To je bila Bjelasica - Ključ - Ćirilovac. I tu počinje moja strast.

Krećem iz Podgorice sa svoje dvije prijateljice, Marinom i Sašom, pokušavam da prikrijem uzbuđenje, možda pomalo i strah. Mogu li, hoću li izdržati... Raznolika, šarena grupa ljudi, svih generacija, stiže autobusima u Kolašin, na utvrđeno mjesto polaska. Vođa puta nas upoznaje sa rutom, daje informacije o svemu što je potrebno da znamo, sa posebnim akcentom na čuvanje okoline i odlaganje otpada. A sve ovo me nije moglo pripremiti na ono što dolazi...

Nemoguće je riječima dočarati emocije koje su me obuzele dok sam sa dragim ljudima išla i otkrivala za mene skrivene dragulje moje zemlje – svaki pedalj, svaki metar, svaki uspon i silazak, svaka staza, puteljak, visoravan, koliba, katun, selo, životinje, ljude koje sam srela, ljubazne i susretljive domaćine, neposredne i drage, za koje, nažalost, mnogo naših ljudi, zavučenih i uljuljkanih u betonu gradova, i ne zna da postoje.

Hodam, penjem se, fotografišem, silazim, stanem, pijem vodu na izvoru, pojedem na brzinu spremljen sendvič, smijem se, zapjevam... Prvi put se kupam u kristalnom planinskom jezeru. Rasterećena idem dalje. Skupljam energiju za predstojeću radnu sedmicu. I prija mi. Srce puno, oči još punije. A duša srećna. I ne bi to mijenjala ni za što na svijetu.

Fasciniraju me krš, stijene, cvijeće, drveće, pejzaži, nebo, horizont, oblici, kolorit, momenat u vremenu kojeg želim uhvatiti na fotografiji. Jurim, trčim, pokušavam da zabilježim i fotografijom prenesem ono ushićenje koje me drži, dok opijena gledam ovu beskrajnu ljepotu. A druženje... To je ono glavno. Ljudi, sa kojima dijelite istu strast. Ljudi su ti koji ovo čine još posebnijim. Druženje koje je preraslo u iskreno prijateljstvo i potrebu da se sa njima viđam i van tura. Postajete dio velike porodice. Dijelite emocije zajedno sa putovanjem, hranom, smijehom. Počev od razgovora, anegdota, simpatija, prosidbe... Završno sa „đačkim“ pjevanjem u autobusu, na povratku.

I eto... Godina prođe, godina aktivnog planinarenja. Preko 40 tura: Lukavica – Kapetanovo – Manito jezero, Kučki Kom, Ljevorečki Kom, kružna tura oko Komova, Četiri jezera – Bjelasica, Zabojsko jezero, Prokletije, Lovćen, Pestingrad, Bukumirsko i Rikavačko jezero, Stabanska jezera, izvori morački i Moračke planine sa Planinarskim klubom „Komovi“. Na neke od tih tura ću se iznova i sa radošću vraćati, naročito na nezaboravne ture pod snijegom: Kučka korita, Veruša, Biogradska gora...

A u meni se probudila želja da idem korak dalje. Kako se izvjesno vrijeme rekreativno bavim trčanjem, spojila sam te dvije strasti: trčanje i prirodu. Učestvovala sam na prvom Bjelasica Ultra trailu. Ogromna količina pozitivne energije, dobri ljudi, sjajno iskustvo i odlična organizacija. Idem dalje, treniram i spremam se za veće distance.

Postoji, nažalost i ružna strana medalje... Smeće, divlje deponije, krupni i sitni otpad svake vrste. Ne možete ostati ravnodušni. Smatram da smo u velikoj obavezi da najljepšu zemlju na svijetu sačuvamo za pokoljenja koja dolaze.

( Slavica Trinka Martinović )