Tatjanin putokaz

Do prošle nedjelje - samo dobra žena iz komšiluka. Danas ime koje treba zapamtiti. Kao normu i kao putokaz. Ne dva dana ili dvije sedmice, kako to ovako obezljuđeni inače radimo. Nije ona samo dala bubreg jednom mladiću. Nego svima vratila vjeru da među nama još postoje ljudi. Da ima smisla biti čovjek. Uprkos tome što iz dana u dan sve brže moralno posrćemo. Tatjana Vukićević - heroj našeg doba.

***

Pred našim očima, ne pominje to više niko iako nije davno bilo, umrla je jedna siromašna trogodišnja djevojčica. Za života, pomagali su joj neki rijetki humani ljudi. Tek poslije smrti probudili su se i ostali.

Država je samo oprala ruke. Prirodna smrt, najvjerovatnije. Koga briga što siromaštvo u Crnoj Gori 21. vijeka ne bi smjelo da bude prirodna pojava.

Koji mjesec kasnije, ubijen je batinama upola mlađi dječak. Njemu za života nije pomogao niko. Čak ni majka, iako je tučen mjesecima. Kad je umro, svi smo se zgranuli. Naročito komšije.

Onda smo oboje kolektivno predali zaboravu... Sad opet okrećemo glavu kad čujemo dječji plač ili vidimo njihovu muku. Dok ponovo nečija glad ili neke batine ne probude na dan-dva čovjeka u nama. U državi ni na toliko, nju vode neka endemska čovjekolika bića.

***

Nikola Mijušković, tako se ispostavilo uprkos bolesti, rođen je pod srećnom zvijezdom. Komšinica nije okrenula glavu. Nego žestoko protresla ove naše. U kojima je sve manje mjesta za tuđu nevolju.

Dali biste bubreg? Da, odmah, svom djetetu. To je uradio i Nikolin otac za drugog sina, Bora, još prije šest godina. Ali tuđem? E, za to valja biti od one rijetke ljudske vrste. Koja izumire.

Ne pamtim da je nekome toliko bilo stalo da sakrije svoje dobro djelo. Tatjana je baš bila uporna. Kao da je oko nas humanost sasvim uobičajena pojava. Da je ostalo po njenom, ni sad ne bismo znali. Jeste li je vidjeli na ekranu, tiha, skoro postiđena što mora da pomene i sebe. Kao da je Nikoli dala rođendansku sitnicu na poklon.

***

Sve je to za nju bilo jednostavno, nema tu što da se priča. Gledala je kako se Nikola muči s dijalizom, razmislila kako bi njoj bilo da je u sličnoj situaciji i - eto nje u istanbulskoj bolnici.

Tako to ona objašnjava, duže nego što želi. I mnogo kraće nego što bi trebalo da nas, ovako oguglale na tuđe nedaće, podsjeti kako valja biti saosjećajan i sa onima koji ne žive s unutarnje strane kućnog praga.

Kao da ništa posebno nije uradila još i učestvuje u šali kako ona sad ima samo jedan bubreg, a Nikola tri. Grijući nadu da neki od dva oboljela možda i proradi zahvaljujući ovom njenom...

***

Sad evo i ja, omađijana lakoćom čovječnosti, Tatjaninom pričom kako je samo pomogla komšiji, ne umijem da nađem prave riječi. Nije to bilo samo darivanje bubrega, nego života, cijelog. Nikola će, nakon tri mjeseca izolacije, moći u grad.

Za nas koji to uzimamo zdravo za gotovo, ovdje bi se priča završila. Za njega pravi život tek počinje. Fudbal ili košarka. Koncert ili kuliranje u kafiću. Biciklo ili pješačenje... Dileme koje su mu dosad bile zabranjene. Zbog bolesti ili dijalize - svejedno.

Sad smije sve to, i mnogo više. Tako je odlučila Tatjana Vukićević. Žena iz komšiluka.

P.S. Ministarstvo zdravlja se nije oglasilo do utorka u podne. A tako sam željela da saznam zašto je država plaćala dijalizu 25.000 eura godišnje, a za presađivanje bubrega nije dala 35.000. Za to što je obavljeno u Istanbulu, vjerovatno postoje medicinski razlozi. Ali ne postoji nijedan ljudski da taj novac skuplja familija sa humanim sugrađanima. Što će se desiti kad jednom presuši i kod humanista?

Kako se moglo dogoditi da se, prije četiri godine, Nikolin otac dva puta obraća premijeru Milu Đukanoviću, da prvi put uopšte ne dobije odgovor, a drugi put mu socijalno uzvrati sa 200 eura. Koje je naravno odbio. Nikolin otac nije tražio milostinju. Nego pravo da njegov sin živi. Kao obični sinovi, iz komšiluka.

( Ratka Jovanović-Vukotić )