"Priznajem da sam živeo": Memoari pjesnika bližeg krvi nego mastilu

"Priznajem da sam živeo“ knjiga je memoara čuvenog čileanskog pjesnika Pabla Nerude, dobitnika Nobelove nagrade za književnost. U njoj Neruda svojim izuzetnim jezikom i stilom pripovijeda ne samo o glavnim događajima iz svog života već i o okolnostima u svijetu u kojima je stvarao svoje najpoznatije pjesme. Pjesnik je maestralno izložio svoje viđenje umjetnosti i poezije, razloge zbog kojih je do kraja života branio svoje poznate političke stavove, a istovremeno se vrlo živopisno prisjećao izvjesnih ličnosti s političke i umjetničke scene svoga doba, od kojih su mnoge bile njegovi dobri prijatelji, poput: Garsije Lorke, Albertija, Migela Ernandesa, Elijara, Aragona...

Neruda je ove memoare pisao gotovo do poslednjeg dana svog života. Oni obuhvataju sve najvažnije epizode iz njegovog života, od prvih iskustava iz djetinjstva prožetog raskošnim mirisima i bojama čileanskih šuma i prirode, do uručivanja Nobelove nagrade. Bio je to dug put, a kroz sve događaje i iskustva uvijek se provlači njegova poezija, koja je za njega bila – život sâm.

Neruda je „konjanik u kiši“ koji želi „gotovo ništa i gotovo sve“. Poezija je njegov život kroz koji „prolazi sa tišinom, sa očima, sa cipelama, sa bijesom, sa zaboravom, kroz dvorišta gde rublje visi na kanapu“ i „šeta uokolo kroz dane koji gore poput petroleja“.

„To je pjesnik koji je bliži smrti nego filozofiji, bliži bolu nego inteligenciji, bliži krvi nego mastilu. Pjesnik pun tajanstvenih glasova koje, srećom, ni on sam ne zna odgonetnuti“, napisao je Federiko Garsija Lorka o Pablu Nerudi.

( Vijesti online )