Tri osnovna modela relacije otac - sin

Za kraj: psihološka klasifikacija relacije otac-sin. Socijalni i istorijski kontekst

Analizirajući relaciju otac-sin onako kako ju je osvijetlila savremena crnogorska proza, došli smo do zaključka da postoje tri osnovna modela te relacije. (Samo da napomenemo da je Slavoj Žižek pronicljivim klasifikovanjem momenta poremećenih porodičnih odnosa u slučaju Hitchockovih filmova pripomogao da ova naša klasifikacija bude transparentnija (Gledati iskosa, Plima 2008, st.107, prevod: A. Bečanović). Tako da su osnovni porodični modeli u kojima je relacija otac - sin ovakva ili onakva slijedeći:

Prvi je onaj u kom otac popunjava i očinski i majčinski princip u životu svog djeteta, pošto je jedini odrastao član primarne porodice. Primjer za ovaj relacioni, i naravno porodični model, je roman Šamaranje Stefana Boškovića. Čini se da nije rijetkost da su očevi u ovom slučaju blagi i spremni da naglase da su više tate i daddyji nego očevi i oci u životima svojih sinova. Istina, u slučaju Boškovićevog oca otišlo se još korak dalje. Otac je osmislio svoju ulogu prilično labavo, pretvorivši se u univerzalnog oca, što je inače zdrav dječji egoizam samo dodatno zbunjivalo. “Moj otac nikada nije reagovao poput ostalih očeva. Nikada nas nije odbranio načinom na koji sam želio, već bi nam, vođen hrišćanskim pravilnikom, očitao lekciju o praštanju. Rajan je to razumijevao iz prve ruke, dok ja nikada nisam uspio da ukapiram o čemu govori“ (S.B. Šamaranje, st. 64). Istina je da je u ranoj mladosti teško dešifrovati očev altruizam zasnovan na hrišćanskom milosrđu, a pogotovo opravdati ga, ali kako ništa nije samo dobro ili zlo, treba vidjeti šta je dobro proizašlo iz svega. Proizašao je mladi Maksim Grahovac, čovjek koji ipak ima principe, ne opravdava seks s djecom, drži do prijateljstva i poštuje dogovore. Zbog svega toga i nosi titulu posljednjeg podgoričkog Arijevca, kako ga s humorom, ali i pijetetom, tituliše njegov prijatelj Rajan (isto, st.64). U slučaju ove prve relacije otac - sin u našoj klasifikaciji, nije loše pročitati Oca Miljenka Jergovića kao dodatno štivo (M.J.Otac, Rende, 2010.) I tu je ličnost oca pomalo mrvljiva i nekako amorfna, što opet sinu, kao i u Boškovićevom slučaju daje prostora za širenje. Istina, ambijent je drugačiji, hrvatsko-katolički kontekst ima svoje specifične boje, ali taj kontekst ne potire, važno je naglasiti, osnovnu sličnost u relaciji. Sinovi su u oba slučaja prevagnuli ravnotežu u svoju korist kad je u pitanju relacija prema ocu, i to je ono što je polazna osnova za analizu.

Drugi model je model odgođenog edipalnog kompleksa za šta je roman Privatna galerija Balše Brkovića dobra ilustracija. U ovom slučaju nema radikalizacije, nema dramatičnih odlazaka u bolnicu i traženja prilike za obnovu izlizane emotivne osnove između oca i sina kao u slučaju Boškovića i njegovog romana Šamaranje. Ništa se ne dovodi do krajnje tačke i ne radikalizuje. Otac i sin obrazuju dvojac u kom postoji obostrani respekt. Iako je otac Josif skoro uvijek OTAC, a mnogo manje tata, on pita sina za mišljenje o nečem tako intimnom kao što je njegova erotska poezija, traži, dakle, njegovo, sinovljevo, mišljenje i vrijednosni sud. O ulozi majke kao faktoru ravnoteže i okupljanja porodice već smo izložili osnovno. Kad se sve uzme u obzir, ličnost sina oslonjena na ovakav porodični model, uprkos manjkavostima istog modela, u stanju je da se izbori sa nedaćama vanjskog svijeta. U stanju je na pr. da lakše prebrodi razvod braka, prema mogućnostima i uz podršku tog istog porodičnog backgrounda da odgovori i ulozi oca vlastitog djeteta proizašlog iz tog razvedenog braka. Već i sama činjenica da junak ima pondus da stupa u bračne odnose i ima djecu je više od obične građanske i ljudske hrabrosti koja nedostaje u svijetu Boškovićevih, visoko potentnih, ali prilično besplodnih, i u jednu ruku, pred životom uplašenih city-ratnika.

Ostaje još da se pozabavimo trećim modelom, modelom krnje porodice u kojoj figura oca postoji samo u sinovljevoj fikciji, odnosno modelom u kom majka zauzima prostor i oca i majke, a to će reći da imamo slučaj inverzije prvog modela. I ovdje je Žižek i njegovo razmišljanje od koristi. Kako, na koji način? Zbog toga što opominje na seksualne devijacije muškarca/sina koji živi dugo u sjenci majke. Iako su junaci pomenutih crnogorskih autora gotovo do jednoga bez evidentnih savremenih problema na polju seksualnosti i erotike, moramo se ipak upitati da li je u pitanju samo nabildana stvarnost pisaca koji ignorišu seksualne probleme i raznorazne devijacije seksualnosti savremenog muškarca, u čijoj pozadini stoji obično kompleksna porodična situacija u djetinjstvu i mladosti, ili tek treba očekivati literaturu koja će se pozabaviti ovom problematikom. Pozabaviti se onima koji nisu toliko potentni, onima koji moraju kroz dugu psihoanalizu i druge savremene metode da bi se oslobodili psihološke stege i obnovili funkcionalno erotsko biće na šta, isto tako, sugerira Žižek u pomenutoj studiji (st.107).

Još za kraj da se vratimo opaski o analizi domaćeg mentaliteta koju je u romanu Life Lift elaborirala spisateljica Slavica Perović, a koju, kao što smo napomenuli na samom početku, svaki pisac, čini nam se, treba da ima u vidu. baveći se bilo kojom literarnom temom čiji junaci govore našim jezikom i dio su ovdašnjeg mentalno-psihološkog sklopa. Prepoznavanje ljudskog produkta kao rezultata različitih civilizacijskih utjecaja, mediteranske i priobalne komponente i kontinentalnog uticaja koji joj najčešće ide u susret, ali se s vremena na vrijeme i rušilački buni, tražeći svoju šansu i realizaciju sad pa sad, bili bi neka polazna osnova. Kažemo relativizujući „neka polazna osnova“ jer smo svjesni koliko je istraživanje i fundiranje književnog lika na ovako zadatim premisama kompleksno. Ali i zanimljivo jer odvodi u nove, i samom piscu nepoznate vode.

Ovdje bi, čini nam se, bilo itekako važno da se domaća književna kritika pozabavi klasifikacijom savremenih muških junaka, na način kako je to uradila Vladislava Gordić Petković sa ženskim junacima savremene srpske proze u svojoj studiji Na ženskom kontinentu (Vladislava G.P. DOO Dnevnik, Novi Sad 2007). Nažalost, ona, ta domaća kritika, kako izgleda nema dovoljno snage da izađe iz Njegoševe, istina vrlo udobne, ali već uveliko besperspektivne sjenke. Što je naravno velika šteta jer literarni opus koji je iznjedrila ova, da je nazovemo tranziciona književnost, nije uopšte loš. Potencijali tog opusa su mnogo veći nego što se na prvi pogled čini. Potrebna je samo valjana podrška upravo književne kritike, pogotovo u medijima dostupnim prosječnim čitaocima, da bi dobila nova krila i novi polet. Sve ovo zato što Feb ima dramu u prstima, da parafraziramo Brana Mandića, s tim što je Feb u našem slučaju domaća književnost.

( Ljiljana Bulajić )