Primjeri nečojstva i kukavičluka

Priča se da je Kolašin bio takav grad, pored kog niko nije nikad prošao a da ne svrati. Kažu da je Kolašin imao toliko kafana da je svaki stanovnik imao svoju stolicu u kafani. Spreman da dočeka i isprati. Takav grad mora da je otvoren, mora da prima goste sa osmijehom, srdačno, bez laži i potpuno fer. U tom i tako zamišljenom ili izmišljenom gradu po pravilu žive ljudi otvorenog srca, i ovo je izrečeno bez prenagljivanja i patetike.

Autor ovog teksta je bezbroj puta planinario sa ekipom od Crne glave preko Jezerina do jezera pa nazad u Kolašin na kačamak (bez margarina) i uvijek su se svi osjećali kao u svojoj kući.

U Kolašinu postoji i kafana SFRJ u kojoj se mogu u svako doba čuti Arctic Monkeys, Black Keys i Jack White. Za tako mali grad to znači mnogo i tim su se oduševljavali svi koji slučajno ili namjerno dođu u taj grad.

Tamo postoji i alternativno pozorište, godinama su pravili sjajne predstave koje su energijom i kvalitetom prevazilazile one predstave iz CNP koje su kidale sa budžetom. Opet, za Kolašin je to poput meteora, dokaz da u tom gradu drma jak damar.

I onda, vijest da su neki likovi kucali na vrata doma nekog momka, baš u Kolašinu, da su ga tukli i otišli, ne da je šokirala sve ljude, već se čovjeku zgadi i grad i pasoš i država i zemlja i priroda i rod.

Jer, za to ne postoji kazna, ti momci nemaju gdje da se protjeraju jer nije fer ikome uvaliti takvu gardu.

Ostaje nam samo da se stidimo tih novih junaka, da analiziramo kako su se ti momci izrodili i zašto je Crna Gora dobro tle da niknu ti likovi. Da čitamo Primjere čojstva i junaštva, da se u Kolašinu organizuje tribina sa ozbiljnim terapeutima i sociolozima koji će samo pokušati da odgonetnu što se to danas kod nas dešava, “đe zapelo” i kako izaći na kraj, odnosno kako obezbijediti ljudima ne samo da se slobodno kreću, već kako da žive slobodno u svojoj kući a da ih neko ne izgazi i lagano ode.

Grijeh je reći ali grijeh i prećutati, ova priča pretučene osobe u Kolašinu, samo zato što se deklariše ili osjeća drugačije od frustriranih likova koji su se samoproglasili za predstavnike većine je idealan koncept za predstavu, koju bi najbolje izveli ljudi iz Kolašina i tog njihovog sjajnog amaterskog pozorišta. Jer odatle je sve krenulo, i ta čuvena i najveća sjednica 1945. godine, a danas se sve kalja zbog nekih primjeraka nečojstva i kukavičluka.

Zato je dužnost svakog građanina da reaguje koliko može, da se ne završi sve na pukom sablažnjavanju, jer reakcija je nužna, reakcija pokazuje da smo ljudi. Opet, baš kao te 1945.

I ta pretučena osoba kojoj nismo dostojni da ime pomenemo predstavlja neznanog junaka, na toj osobi su se slomila naša koplja beščašća.

Zato otvorite oči i reagujte, jer ako im prođe jednom, proći će im opet, a onda ćete vi doći na red, a razlog će biti potpuno nebitan. Da li ste rod ili transrodni ili njihovi ili svoji, to je nebitno. Potpuno.

( Đuro Radosavović )