Prosvjetari prijete praznom puškom ili im je dozlogrdilo?

U Sindikatu prosvjete ne isključuje se mogućnost da nakon 15 godina prosvjetni radnici ponovo štrajkuju, ako Vlada odbije da im poveća zarade.

Predsjednik Sindikata prosvjete Zvonko Pavićević “Vijestima” je kazao da su napravili predlog izmjena i dopuna Granskog kolektivnog ugovora i načelno dogovorili da sljedeće sedmice krenu u pregovore sa Ministarstvom prosvjete o povećanju plata za oko 10 odsto.

On tvrdi da će, bez obzira na, kako je ocijenio, radikalni Zakon o štrajku, u slučaju nepovećanja zarada pozvati članstvo i na neke radikalnije poteze, u kranjem i obustavu rada.

Ipak, rukovodstvo Sindikata ne očekuje da se ponovi 2002. godina, kada je oko 70 odsto prosvjetnih radnika iz osnovnih i srednjih škola devet mjeseci štrajkovalo tražeči isplatu nadoknada na zarade i povećanje koeficijenata plata za 30 odsto.

Štrajka nema zbog apatije i zakona

Pavićević je ocijenio da, iako je Sindikat prosvjete jedan od najorganizovanijih, radikalnih mjera odavno nema zbog rigoroznog Zakona o štrajku, ali i činjenice da članstvo, kao i društvo, teško može postići jedinstvo.

“Članstvo sindikata je politički i ekonomski različito. Tu teško možemo postići jedinstvo. Jedan dio prosvjetnih radnika, kao i građana, sa jedne strane raspoložen je za radikalnije mjere, a sa druge strane potpuno apatičn i takav je i ambijent u čitavom društvu posljednjih desetak godina”, kazao je Pavićević “Vijestima”.

On tvrdi da rukovodstvo nikada nije odustalo od te vrste borbe, ali da nijesu od svih kolega dobili podršku kada je trebalo izaći ispred Vlade ili Skupštine.

Pavićević navodi da je Sindikat prosvjete uradio dosta - uspjeli da stotinama radnika prevedu ugovor sa određenog na neodređenog, riješe pitanje prevoza, isplate jubilarne nagrade, dopune norme. Ipak, prosvjetni radnici samo jedno nijesu uspjeli - da dobiju povišicu, koju Sindikat godinama traži.

On je kazao da apatija nije svojstvena samo prosvjetnim radnicima, već i zaposlenima u mnogim drugim oblastima.

Sa druge strane, smatra da ni radikalniji protesti u posljednje vrijeme nijesu doveli do promjena i ispunjenja zahtjeva.

Razlog što prosvjetari više ne preuzimaju radikalne mjere u vidu štrajka, leži i u činjenici da je 2015. stupio na snagu novi Zakon o štrajku. Prema tom propisu, predškolske i osnovne škole ubrajaju se u djelatnosti od javnog interesa, čiji bi prekid rada mogao da ugrozi život i zdravlje ljudi ili opšti interes građana. Iako Zakon predviđa da se državni organi i sindikalci dogovore o minimumu procesa rada, najkasnije u roku od tri mjeseca od donošenja zakona, to se još nije dogodilo.

Pavićević je kazao da je taj slučaj pred Agencijom za mirno rješavanje sporova.

Bez obustave rada od 2014. godine

U januaru 2002. godine započeo je štrajk prosvjetnih radnika zbog neisplaćenih nadoknada, sa zahtjevima prema Vladi da poveća plate, isplati nadoknade i pomogne osnivanje stambenog fonda.

Izvršna vlast i Sindikat napokon su se u septembru “našli” na 18 odsto povećanja minimalne zarade prosvjetarima, nakon čega je Štrajkački odbor preporučio prekid devetomjesečnog štrajka.

Međutim, dio obrazovnih ustanova je i do kraja godine nastavio sa radikalnijim mjerama, pa su časovi bili skraćeni.

Već u maju naredne godine, tadašnji premijer Milo Đukanović negativno je odgovorio na zahtjev Sindikata prosvjete koji je u “skladu sa Sporazumom o prekidu štrajka” tražio povećanje koeficijenata za obračun zarada i izmjene i dopune kolektivnog ugovora.

Sindikat je tada najavio dvodnevnu obustavu rada, koje ipak nije bilo, jer je tadašnji ministar finansija Miroslav Ivanišević kazao da će Vlada razmotriti mogućnost potpisivanja izmjena i dopuna kolektivnog ugovora, što je preduslov povećanja koeficijenata za 10 odsto koje je glavni razlog nezadovoljstva sindikalaca. Sindikalcima je tada obećana isplata još dva topla obroka, ali i uplata 100.000 eura stambenoj zadruzi “Solidarno”.

Nezadovoljstvo prosvjetnih radnika trajalo je i narednih godina, pa je u decembru 2004. Sindikat prosvjete poručio da neće potpisati granski kolektivni ugovor dok se u njemu ne precizira kada će zaposleni dobiti povećanje koeficijenata od 10 odsto. Dogovor nije postignut, pa su Sindikat prosvjete i Vlada u decembru 2005. ponovo razmatrali mogućnost štrajka, sa zahtjevom da se koeficijenata povećaju od 1. januara 2006. godine.

U maju 2006. Vlada je donijela Uredbu o minimumu procesa rada i načinu njegovog obezbjeđivanja u ustanovama javnog obrazovanja za vrijeme štrajka, kojom je mogućnost da zaposleni smanjenjem obima radnih obaveza ili njihovim neizvršavanjem, protestuju u školama i na fakultetima.

Najave štrajka bile su aktuelne i narednih godina, a 2014, na samom početku školske godine, oko 80 odsto prosvjetnih radnika je obustavilo nastavu na sat vremena i poručilo da su ozbiljni u zahtjevima za povećanje zarada.

( Ana Komatina )