Bezimena odgovornost

Gdje su danas Ljiljana Klikovac, Novak Ražnatović, Radomir Ivanović, Milan Vujanović, Milan Tomić, Miljan Perović, Rifat Hadrović, Gorica Golubović, Dragan Dašić, Novo Veljić?

To su imena bivših tužilaca, policijskih rukovodilaca i istražnih sudija koji su postupali u slučajevima ubistva Duška Jovanovića i napada na Tufika Softića.

Vladini zvaničnici prije dva dana prvi put su, nakon godina ubjeđivanja da država čini sve da se napadi na novinare riješe, potvrdili da se napredak u dva slučaja - ubistva Duška Jovanovića i napada na Tufika Softića ne može očekivati i da je jasno da su “postojale slabosti u sistemu i nedostaci u postupanju“.

Dilema je, kako se čulo, da li su propusti rezultat objektivne ili subjektivne slabosti, ima li mjesta za nečiju odgovornost. I kako je utvrditi.

Za Jovanovićevo ubistvo (2004. godina) robija jedan izvršilac, organizator, naručilac... (sve u paketu), a Softićev slučaj (2007. godina) zatvoren je zbog nedostatka dokaza.

Većina onih koja su neuspješno istraživali ta dva predmeta je napredovala, dio njih je u penziji.

Ljiljana Klikovac je sa mjesta zamjenika višeg tužioca u Podgorici dobila mjesto starješine Osnovog tužilaštva u Podgorici. Ona je istragu ubistva Jovanovića naslijedila od Novaka Ražnatovića, tadašnjeg višeg tužioca u Podgorici - koji je otišao u advokate.

Kao i sada, i tada tužioci nijesu odgovarali za loš rad i propuste, o čemu se šuškalo i u slučaju višeg tužioca. Njega je navodno tadašnja vrhovna tužiteljka Vesna Medenca “zamolila” da napusti tužilaštvo. Zašto, nikada nije objavljeno, a o razlozima se samo nagađalo.

Šef istrage kad je ubijen Jovanović bio je Radomir Ivanović, istražni sudija Višeg suda koji i danas nosi togu tog suda. Špekulisalo se o propustima tokom uviđaja na mjestu ubistva, tokom pronalaženja automobila iz koga je pucano - i sve je ostalo na tome. Špekulisalo se da policija nije blokirala prilaze mjestu ubistva, grad, da je ubica ili više njih mogao pobjeći, da su podmetnuti dokazi, vozilo iz koga je pucano, da su oštećeni dokazi nestručnim postupanjem...

Šef podgoričke policije Milan Vujanović kasnije je stigao do MUP-a, njegov zamjenik Miljan Perović sada je šef kontraobavještaje službe Ministarstva odbrane. Visoko je uzletio posljednje dvije decenije, a nakon izmjene Zakona o vojsci njegova služba je dobila nadležnost da nas pirisluškuje i prati i bez naloga suda. Sve u cilju odbrane i bezbjednosti, zaštite vojske!

Milan Tomić, šef kriminalistike CB Podgorica u vrijeme ubistva Jovanovića, sada je direktor zatvora. U prvom mandatu je bio i član Komisije za istrage napada na novinare. Da li mu je bilo u interesu da propituje svoje eventuane propuste kao policajca? Kao član Komisije zastupao je tezu da se “živim predmetima” ona ne može baviti.

Kad je u pitanju naš kolega Tufik, tu se od prvog dana znalo šta i kako, samo je policija trebalo da prikupi dokaze.

Međutim, to se nikada nije desilo, pa operativne podatke koji su ukazivali na motive i naručioca nije došao zahvaljujući policiji i nalogu istražnog sudije Dragana Dašića. Sudija nije ni izašao na lice mjesta nakon što su Tufika dvojica tukla palicama ispred njegove kuće. Tada nije bilo problem to što neko bije novinare, jer ni pravosuđe ni policiju niko nije udarao po ušima da rade svoj posao.

Dašić je sada predsjednik Osnovnog suda u Beranama. Istog suda koji je prihvatio Sporazum o priznanju krivice, koje je Osnovno tužilaštvo u Beranama kojim rukovodi Gorica Golubović, sklopilo sa Draškom Vukovićem. On je po tom sporazumu trebalo da plati 1.700 eura jer je lažno svjedočio u istrazi napada na Softića, koja je zatim obustavljena zbog nedostatka dokaza.

Bivši načelnik beranske policije Novo Veljić, sada penzioner, u više navrata je saslušavao Softića ali nikada nije naložio da se uzme izjava od Draška Vukovića, za koga su postojala operativna saznanja da je povezan sa napadom. Zašto?

Da bi možda skrenuo pažnju sa sebe, Vuković je lagao policiju, osnovnog i višeg tužioca - Goricu Golubović i Rifata Hadrovića. I niko da pita zašto je lagao, koji su motivi za to. Ipak, u to vrijeme on je svjedok saradnik pred beogradskim Specijalnim sudom u postupku za šverc tona kokaina, o čemu je između ostalog pisao i Softić (dio maršrute preko Holandije, gdje je Vuković jedno vrijeme robijao pa pobjegao iz zatvora).

Sve to, kako se čini, nije bilo važno za Rifata Hadrovića. On je nedugo zatim pošao u penziju i poslije više pokušaja, da postane član Sudskog ili Tužilačkog savjeta izabran je u Savjet Agencije za sprečavanje korupcije.

O čemu više pričamo? Kada ćemo više da saznamo da li su to bile subjektivne ili objektivne okolnosti?

Briga Tufika Softića koji svakodnevno sreće Vukovića u Beranama, čija je to slabost i koje je prirode? Čija je slabost to što je Vuković sada advokatski pripravnik, uskoro advokat? Vlade na čiji se program stručnog osposobljavanja prijavio, Advokatske komore kojoj je to opravdanje?

Ako su svi jednaki pred zakonom, zašto žrtve nemaju prava makar kao kriminalci? I šta Softiću znači presuda Ustavnog suda na pravično zadovoljenje?

Uostalom, ko je ikada rekao kolegi Mladenu Stojoviću da se zbog nečije odgovornosti zatvara slučaj njegovog prebijanja? Ko se sjetio tog novinara koji je pisao o fudbalskoj mafiji i napadnut je u svom stanu, a Zoran Radović i Milenko Magdalinić nisu ni pokušali da istraže ko su te NN osobe? Ko je slao posebnu jedinicu da Stojovića zove na razgovor?

Isto je i sa Oliverom Lakić. Ime joj svakodnevno provačimo kroz novine, izvještaje, izjave. Da li ona drži na zidu priznanje za hrabru novinarku čekajući da joj Vlada, policija, tužioci… kažu da ne znaju ko je objektivno ili subjektivno, zlonamjerno ili slučajno odgovoran što godinama živi u strahu.

Kako je kolegama koji su prebijeni na pragu svoga doma?

I na kraju. Sad kad je Vlada priznala da su grešni tužioci, kome će laknuti. Sudeći po ranijim iskustvima u postupanju tužilaštva, nije isključeno pokretanje pitanja odgovornosti za propuste u istragama nekog pokojnog ili penzionisanog funkcionera, policajca, tužioca... Kao kad su prije nekoliko godina optužili pokojnog Pavla Bulatovića za ratne zločine.

( Mila Radulović )