Ja biram da sam dijete, a vi?

„Želim da imam veliki auto i da budem zvijezda”, čuh iza sebe siguran glas djevojčice koja je sjedjela blizu moje klupe u parku. Imala je možda devet godina, dugu talasastu kosu i lijepe smeđe oči, ali u njima se nije nazirala dječja znatiželja.

To me je zamislilo.

Igrala je video-igricu na pametnom telefonu.

Djeca u Crnoj Gori u prosjeku provode osam sati dnevno ispred nekog ekrana.

Je li ona jedno od te djece?

Da li bi u njenom pogledu bilo više dječje radoznalosti kada bi video-igrice zamijenila igranjem lastike, žmurke, između dvije lopte?

Da li bi joj možda i želje o tome šta da ima i šta da bude kad odraste bile drugačije?

Koliko na te želje utiču mediji? Koje medijske sadržaje ona prati?

Rijaliti programi su na prvom mjestu najtraženijih video-sadržaja na You-tubu iz Crne Gore tokom 2018. godine. Prema istraživanju UNICEF-a i AEM-a, skoro jedna trećina roditelja ne ograničava djecu da gledaju samo medijske sadržaje koji su adekvatni za njihov uzrast, a četvrtina roditelja Crne Gore ne razgovara s djecom o njima.

Da li kod njene kuće biraju šta gledaju? Razgovaraju li o tome i kako? Pitaju li se koliko su stvarne razne „zvijezde” koje nam se svakodnevno kroz medije tako predstavljaju?

I šta znači to da ona želi da ima auto i to veliki? Možda misli na džip – statusni simbol današnjice.

Ne znam je li čitala „Malog princa” i zna li da, kada odraste, više neće vidjeti „zmiju koja je progutala slona”, već šešir...

„Ćao”, obratih joj se i na telefonu joj pokazah sliku zmije koja je progutala slona. „Šta vidiš?”, pitala sam je. „Šešir”, odgovorila je. Izgleda da je ona, ipak, već odrasla.

Rastužila me ta pomisao.

Ja, i sada, kada imam 15 godina, ne odbijam poziv da uhvatim krug biciklom ili da igram lopte. I sve što želim je da budem srećna.

Bezbrižna.

Ja biram da sam dijete, a vi?

Lana Jovanović, 15 godina, mlada reporterka – volonterka UNICEF-a

( Lana Jovanović )