"Kurlani": Predstava koja traži koncentraciju i želudac

Predstava o snažnim ženama tragičnih sudbina koje su postavljene u zatvorenom, primitivnom i okrutnom društvu kojim dominiraju muškarci i u kojem je žena potčinjena muškoj volji, riječi i osudi, komad “Kurlani” u režiji i adaptaciji hrvatske glumice i rediteljke Senke Bulić izvedena je preksinoć u okviru Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2019.

Mučne sudbine tri žene i okovi sredine i muške dominacije na publiku su ostavile snažan utisak, što su primijetili i glumci, vidno zadovoljni time. Predstavu je, kao autorski projekat svoje nezavisne pozorišne produkcije “Hotel Bulić”, Bulićeva radila po motivima “Trilogije o Kurlanima” Mirka Božića, objavljene davne 1952. godine, a pored svih iscrpnih tema koje ovo hrvatsko djelo nudi, Bulić je izabrala da se posveti temi žene i različitosti u društvu.

Pored same izvedbe, podgorička publika je imala čast da prva vidi i (anti)junakinju Perku u debitantskoj interpretaciji Senke Bulić koja je nakon samo jedne probe zamijenila pređašnju glumicu Helenu Minić Matanić. Pored nje, glumačku ekipu čine: Frano Mašković, Lucija Šerbedžija, Jure Radnić, Anđela Ramljak i Paško Vukasović.

Perka je snažna, poželjna i opora udovica koja ruši tabude i u kojoj leži revolucija, no svoju propast doživljava onda kada se pokuša prilagoditi društvu i poželi da bude prihvaćena, nakon što je zatrudnjela sa oženjenim muškarcem, a proždrijeta tugom jer je dijete izgubila...

“Potpuno je šizofreno to kada ste reditelj i pritom igrate u predstavi. Ja to izbjegavam, ali pošto je Helena ostala trudna treći put, morala sam uskočiti, jer nijesam ni imala vremena za drugu glumicu i probe, a na neki način ovo štivo je moje meso i ja sam, tokom svih proba, ušla u sve to”, priča Bulićeva za “Vijesti” nakon nastupa.

Ona je istakla da je “zastrašujuće” koliko jedan tekst poput ovoga, toliko davno napisan, savršeno korespondira sa današnjim vremenom kada se, nakon mučno izborenih ženskih prava i jednakosti, opet vode iste bitke, da li u pogledu društva, religije, odnosa muškarca i žene.

“Zastrašujuće je da tekst koji je tako davno napisan ovoliko živi i danas. Zastrašujuće je i koliko u njemu vidimo iste one probleme koje ne bismo trebali imati. Najgore je to što se sve urušava, na neki način, i to kako žene koje su se teško izborile za svoja prava, koliko ih danas gube... Zato sam i napravila ovakav tekst. Ima predivnih stvari u sva tri romana, ali ja sam se odlučila voditi ženskom crtom i linijom drugačijih”, priča ona.

Rediteljka (i glumica) ne krije da je imala težak zadatak, a stremila je da “kroz stari tekst progovori o novim stvarima”.

Da je ekipa imala težak zadatak ne kriju ni glumci, a čini se da je, uprkos dvočasovnoj igri, najzahtjevnije bilo izdržati emocije - bol, patnju, propast, krivicu, mržnju, osudu, koje je publika vjerno i upijala, toliko da pažnja nije odlutala ni na tren, a sva tjeskoba junaka, gađenje, sažaljenje, srdžba i izjedanje, osjećali su se i među posjetiocima druge noći FIAT-a.

“Predstava je zahtjevna i tematski i fizički i emotivno, a nakon nekog vremena možda i prestane biti toliko zahtjevna, valjda se nađemo u toj nekoj emotivnoj kondiciji, a fizičku se trudimo da nadoknadimo tokom vremena kada ne igramo. (smijeh) Čini mi se, dok smo na pozornici, da smo mogli osjetiti kako publika diše. Ovo je veoma kaloričan tekst i mislim da ga ne može svako svariti, na više nivoa. Ovo je predstava koja traži i koncentraciju i želudac, jer je veoma teška i tamna - mračna. Mislim da je ovdje više nego dobro korespondirala sa publikom! Meni je bilo prekrasno igrati na ovoj sceni jer se osjetila fluidnost, pa sam se samim tim i ja osjetila dobro na pozornici”, kazala je Anđela Ramljak koja igra još jednu “grešnicu” čija se sramota krije, jer je ostala trudna “u prolazu”. Iako prkosnog stava, vremenom prihvata osudu zajednice.

Jure Radnić, kome je pripala vjerovatno uloga najomraženijeg lika koji iz sopstvenog nezadovoljstva i neprihvaćenosti isto reflektuje na sve druge likove, kaže da je teški proces najviše olakšala sama rediteljka koja, pored te uloge, veoma dobro poznaje ekipu sa kojom radi. Možda je upravo njegov lik koji pretenduje prost jezik, golotinju i veoma česte simulacije seksa doprinio uvjerljivoj mučnosti žena, pa i muških likova, među kojima je i njegov.

“Predstava se bavi različitostima uopšteno. Mislim da je najveći problem to što je naše današnje društvo, a i društvo od prije 40-50 godina, pa i u godinama kada je nastao ovaj tekst, a onda i ako prodremo do antike - društvo je ženu smatralo drugačijom, kao nešto što je sekundarno i nešto što ne treba biti među onima koji su primarni, a to su muškarci. Isto tako i druge ljudske poremećaje i mane, poput mog lika koji iz svoje različitosti, skromnosti, zbog društva postaje nešto potpuno drugo i izvlači iz sebe najodvratnije djelove svoje duše... Mislim da se ova predstava uglavnom bavi različitostima, iako je, naravno, njena nit feministička i ženska, ali se veoma dobro i angažovano bavi svim potlačenostima i onim što se smatra drugačijim”, zaključak je Radnića o doživljaju ove predstave.

Kultura u Hrvatskoj je opustošena, nezavisna scena pogotovo

Na pitanje o daljim planovima za igranje ove predstave Anđela Ramljak ističe da je komad prililčno ograničen jer je u pitanju nezavisna produkcija Hotela Bulić, a “situacija je u Hrvatskoj takva, da je kultura opustošena, a nezavisna scena pogotovo”.

“Zahvaljujući Tvonici kulture u Zagrebu mi ovu predstavu igramo, ali taj ritam je nedovoljan, posebno za ovakvu predstavu koja ima dobar feedback, iako je veoma teška. To se sve, nažalost, posmatra sa neke društveno-političke ljestvice kada je nezavisna scena u pitanju”, kaže Ramljak i dodaje da upravo zbog “gerilskih uslova u kojima stvaraju, komadi toliko i obiluju srčanošću”.

Njen kolega, Jure Radnić je istakao da ovo nije jedna od onih predstava koje podilaze publici.

“Mi smo svjesni da kazalište sve više radi predstave koje podilaze publici, koje su zabavne, namijenjene za odmor, ali mislim da je ovakvo kazalište, koje odgaja i oblikuje ljude, najvrednije, jer ne možemo se samo svemu smijati i biti bezbrižni, moramo ući u srž, kopati po sopstvenim osjećajima i onda naučiti nešto iz onoga što se vidi u takvom teatru, pa primijeniti na vlastiti život”, kaže Radnić.

( Jelena Kontić )