Mali mi je ovaj stan

Boli njih briga! Dobili su po stan i ide se dalje. Sve će to narod zaboraviti!

To što su već obezbijeđeni, što je taj stan mnogima “hljeba preko pogače”, poješće se, neka ga, ne traži stan hljeba. Četiri zida neko plaća mjesečno stanodavcu, a neko upisuje nova četiri zida na svoje ime, iako ima zidova koliko hoćeš, u šteku. Ali od viška stanova glava ne boli, a naše vlastodršce stvarno zabolje za to što su ih narod i novinari uhvatili u širokogrudom dijeljenju. Dok oni trpaju stanove u džepove (a džepova imaju mnogo), narod se tješi kako nikome nije do zore gorjela, kako onaj gore vidi sve, kako se sve vraća i sve se plaća, kako je pravda spora ali dostižna. I čeka narod da se sve riješi samo od sebe, a oni, oni punom parom, zgrću pare i stanove.

Postoje detalji koji su važniji od velike slike, oni simboli koji nam mnogo više govore. To je kao kad se stanovlasnici ušuškaju se u potpunosti, i kad novinari iskopaju informacije o stanovima koji su im dodijeljeni, oni se ljute. Ljute se pokondireni vlasnici što im se svakodnevno ime i slika provlači u medijima.

Obrazloženje jednog od stanovlasnika bilo je kako on “nema ništa u Podgorici”, pa bi valjda bilo logično da mu se taj stančić nađe. Osmijeh sa kojim saopštavaju novinarima i narodu obrazloženja tih novih kvadrata koje upisuju na svoje ime govori o tome koliko ih je zapravo briga i za narod i za novinare. Bezbjedni su, bez brige su, otplatiće te kreditčiće, obezbijedili su se!

Dokopali su se željenog, još malo da se familija obezbijedi, da se po nekome učini to što se može, da se stekne slika dobričinitelja i prođe voz. Ostaje da se đeca školuju ili na UDG ili u inostranstvo pošalju, da im se nađe neki posao kad završe, da se požene i udaju, da se napravi gala svadba, i elita je rođena. Niko više neće pitati za stanove, a i da pita, koga više briga kad svevišnji da siđe u Crnu Goru ne bi raspetljao ko je kome što učinio, dao, pronevjerio i zatvori bi bili preuski za sve koji bi pred lustracijom odgovarali.

Zato se smiju, jer su svjesni da im niko ne može ništa, da sve prolazi, pa i ti silni kvadrati po smiješnim cijenama, povrh svih već stečenih kvadrata. Znaju oni dobro da to nije stečeno, da nije odrađeno, da nije zasluženo, pa zato i gomilaju, da im se nađe, jer ovo je jedinstvena prilika da se nagrabe. Svjesni su svojih nesposobnosti, a svjesni i prilike, zato, grabi dok se može. Šakom i kapom, sipaj sebi samome. Ali ne bi oni tako da nisu vidjeli od ovih iznad, a ovi iznad su opet vidjeli od onog prvog, a prvoga briga nije. U lice gleda, negira tajne račune, smije se šeretski, i svi se prave da mu vjeruju jer, i oni rade isto. Piramidalna konstukcija bez domino efekta.

Narodu, naročito onom dijelu što sklapa kraj sa krajem i onima koji jedva plaćaju kirije, ostaje da se prisjeti spiska podijeljenih stanova u vrijeme kad ih pred izbore budu zvali da izađu i da ih glasaju. Tada, neka izvagaju svoju muku i koliko godina rade za ništa, i neka pomisle na silne stanove koji vire iz džepova dragih nam vlasnika naših zemaljskih života, pa neka opet glasaju isto. Iz svoga džepa pravo u njihov. Opet. Buć!

Tako nam treba!

( Đuro Radosavović )