Tamara Đermanović: Osjećala sam se kao hodač po žici

Tamara Đermanović (Beograd, 1965) profesorica je na Fakultetu humanističkih nauka u Barseloni, gdje živi od 1991. godine. Završila je Opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu a doktorirala na Univerzitetu u Barseloni. Od 1996. godine na Fakultetu humanističkih nauka vodećeg španskog univerziteta Pompeu Fabra predaje slovenske kniževnosti, estetiku i filozofiju. Na istom univerzitetu je 2002. osnovala Seminar slovenskih studija, kojim do danas rukovodi. Doktorirala je 2004. na temu „Odnos Rusije i Zapada kroz Dostojevskog; Zapisi iz podzemlja, Zli dusi i Braća Karamazovi”. Njen doktorski rad objavljen je u izdanju izdavačke kuće Herder (2006) i iste godine proglašen је za najbolju studiju o Dostojevskom napisanu na španskom jeziku. Ova knjiga je 2013. objavljena i na ruskom jeziku. “Put u moju nepostojeću zemlju” je njena četvrta autorska knjiga, a prva objavljena na srpskom jeziku.

Krajem prošle godine objavljena je Vaša knjiga „Put u moju nepostojeću zemlju“. Kako biste za početak ovog razgovora predstavili ovo svoje književno djelo?

- Moja knjiga nastala je iz potrebe da potražim bar neke odgovore, na neka pitanja koja su bila unutar mene: kako da sam ja voljela jednu zemlju koja se krvavo raspala i odvela me da živim daleko od nje. Dakle da potražim odgovore, prije svega pred samom sobom na neka pitanja koja su me na neki način i mučila, pa sam riješila da 2008. započnem putovanje od 40 dana po cijeloj bivšoj Jugoslaviji, zapravo po onim mjestima za koje su me vezivale neke uspomene ili porodična prošlost. Ne iz jugonostalgaije, već da vidim u šta sam vjerovala i šta je bilo lažno a šta ne, i kako je moguće da je bilo rata, i kako sada ljudi žive i razmišljaju u Sloveniji, u Hrvatskoj, u Crnoj Gori, Srbiji ili na Kosovu.

Zadržimo se, nakratko, na samom naslovu knjige. Zašto svoju bivšu zemlju nazivate nepostojećom kad ona u stvarnosti postoji? Postoji tamo gdje joj uvijek bilo najljepše - u srcima i u dušama mnogih (i bivših i sadašnjih) Jugoslovena.

- Vidite: ja sam krenula na putovanje i riješila da pišem upravo zato što sam htjela da vidim gdje je granica između ideja i stvarnosti. Jer sam vjerovala da postoji nešto što realno ne samo da nije imalo mogućnosti da opstane, već se raspalo u krvavom ratu. Gdje sam bila u zabludi? Kako je bio moguć rat, uprkos različitim viđenima južnoslovenske prošlosti, sadašnjosti i budućnosti... Kako ću zateći mjesta gdje sam prethodno bila i boravila? Možda najvažnija spoznaja nakon putovanja po svim tim različitim mjestima nekadašnje SFRJ ostalo je uvjerenje koje me nikada nije ni napuštalo, bez obzira na ratove: ljudsko biće nije suštinski zlo po svojoj prirodi; upravo suprotno. Ipak, kada se na pozornicu popnu lažni proroci, previše je onih koji povjeruju u raznorazne istine koje krenu da proklamuju, i što je još gore, da ih proklamuju u ‘naše ime’.

Ako sinovi nakon očeve smrti silom razdijele zemlju (imanje) svoga oca, i svaki od njih uzme neki svoj dio, zar ta zemlja više ne postoji? Ne postoji kao vlasništvo jednog čovjeka, ali je opstala u nekom drugačijem smislu. Koliko su Vam bliska ovakva razmišljanja o vašoj (nepostojećoj) zemlji?

- To su romantičke vizije kojima sam i sama bila previše sklona, ali ako se djeca pokarabase šteta što im je otac bilo šta ostavio.

Obzirom da živite u drugoj državi, daleko od svog zavičaja i Srbije, vjerovatno vas s vremena na vrijeme posjeti ona nezvana gošća zvana nostalgija, kako izlazite na kraj s tim dosadnim osjećajem karakterističnim za sve one koji žive u tuđini?

- Mi koji živimo u inostranstvu imamo običaj da poredimo najljepše iz sredine koju smo napustili sa najgorim u onoj u kojoj živimo. Ja sam čak i za doktorsku temu izabrala, iako indirektno, tu problematiku: bavila sam se odnosom između Rusije i Zapada kod Dostojevskog; kako je on to doživljavao i o tome pisao. Dostojevski se recimo ljutio na svoju ženu kad je ljubazno razgovarala sa Švajcarcima jer je smatrao da su oni lažno preljubazni. Ali kad bi sjeo u voz negdje u bijelom svijetu i čuo Ruse u istom kupeu, bježao je od njih. Eto, to je slika koja se ponavlja. Ipak, to je logično. Nostalgija izobličava realnost, Ja se trudim da to kontrolišem i mislim da su svi filozofi koje sam čitala, a prije svega moj omiljeni Spinoza, tu odigrali svoju ulogu. Svi ili većina ljudi koji su napustili mjesto gdje su se rodili i živjeli makar i samo u djetinjstvu, uvijek imaju osjećaj da ne pripadaju samo jednom mjestu, i tu će nostalgiju vući sa sobom gdje god da su. Mene je putovanje, ili putovanja koja su iza ove knjige, na neki način izliječila od pretjerane nostalgije. Pogotovu za Bivšom Jugoslavijom.

Kaže se da je zavičaj najljepši onda kada se o njemu razmišlja u tuđini, iz neke veće udaljenosti, jer se čovjek tada sjeća samo lijepih doživljaja, pogotovo onih iz rane mladosti, a ona druga lako zaboravlja. Šta Vi mislite o tome?

- Kada se udaljimo neke stvari jasnije sagledavamo, a neke prosto ostaju iskristalisane u lijepim sjećanjima. Tamo gdje je svakodnevica, a to je za mene sada Španija, Barselona, izložen si svakodnevnim problemima, pratiš politiku i društvena zbivanja, plaćaš račune... A kad misliš na prošlost, uglavnom izniknu lijepe slike, a ta neka propratna proza prilika više nije prisutna.

Svetlana Bojm, ameriška književnica ruskog porijekla u svojoj knjizi „Budućnost nostalgije“ kaže da je nostalgija - istorija bez krivice. Dakle nostalgija je sanjarenje na javi, čežnja za nepostojećim, za nečim čega odavno nema. Kako to komentarišete u kontekstu sa osnovnom temom Vaše knjige?

- Poslije svega u odnosu na ono što se kod nas desilo nije tu bila mjesta sanjarenju na javi, već o pokušaju da se razumiju neke stvari.To je ideja vodilja mog teksta. Ja tu preispitujem šta se mojoj zemlji dogodilo i trudim se da pomognem drugima da to shvate. Ne zaboravite da ovo izdanje na srpskom počiva na španskom tekstu - prvo feljtonu u glavnom katalonskom dnevnom listu La vangvardia, a zatim i knjizi Viaje a mi país ya inexistente, retorno a la Antigua Yugoslavia - i tu je bio taj poriv da sažmem, na jednom mjestu za španskog čitatelja nešto dublje na temu istorije bivše Jugoslavije. Tek poslije sam shvatila da bi bilo dobro napraviti i našu verziju, pa sam dopisivala, ponovo putovala na neka mjesta, i napravila jedan donekle drugačiji i potpuniji tekst. Neke stvari koje našem čitatelju ne treba objašnjavati, kao na primjer šta je Vidovan, izbacila sam, a opet dodala neke druge, kao aluzije na Alan Forda, koji je na žalost nepoznat španskoj publici.

Ako se sjetimo nekih biblijskih tumačenja po kojima su svi ljudi na zemlji braća (potomci bratoubice Kaina), da je Gospod dao zemlju ljudima da na njoj žive, rade i da se množe, koliko je, po Vama, ispravno reći da je - čovjeku domovina tamo gdje mu je lijepo?

- Odgovoriću vam onim što piše u posveti moje knjige: “Prijateljima iz Bola, Beograda i Barselone, jer su me oni naučili da nema važnije domovine od prijateljstva”

Koliko je ispravno svoju naciju uzdizati do visina koje joj realno ne pripadaju? Zapravo, koliko su Vam bliski stavovi Pitera Gerija, poznatpg američkog istoričara i pisca, koji je rekao da je - nacija iluzija?

- Svako ljudsko biće ima potrebu da se kroz nešto ostvaruje; u odsustvu nekih ličnih duhovnih ciljeva, zov kolektiva odigra svoju ulogu. Tu bih prije posegla za filozofima poput Šilera, koji su nakon toliko podržane Francuske revolucije u početku, nakon perioda Terora pisali o tome da većina čovečanstva prelako prepušta drugima - državi, naciji, religiji, sekti - svoju svijest, savjest i odgovornost. Mislim da je duhovna tradicija kojoj pripadamo nešto što treba njegovati, ali kao što kaže jedan španski satiričar i karikaturista, Forhes: “U šumi gdje se vijore zastave, vreba vuk”.

I čitateljstvo i kritika su dobro prihvatili Vašu knjigu. Neki od njih kažu da je ova knjiga, između ostalog, neobična, originalna, poučna, poštena i povrh svega čitljiva. Šta, po Vama, znači - poštena knjiga? Ili, zbog čega se za Vašu knjigu može reći da je poštena?

- To je možda i najljepši kompliment za moju knjigu, jer putovati kroz sve zemlje bivše Jugoslavije kao Srpkinja, slušati najrazličitije ljude i njihove sudbine, iz perspektive nekoga koji je vjerovao u vrijednosti koje su se pokazale ne samo kao iluzorne već dovele i do rata - pa sa svim tim iza sebe htjeti pisati o tome, bio je za mene zaista poduhvat. A ostati pošten dok pišeš o sebi i drugima, o istoriji (ovog područja!), gdje čak i Encyclopedia Britannica nije stoprocentno pouzdan izvor, vjerujte mi, nije bilo nimalo lako. Osjećala sam se bukvalno kao hodač po žici, da bih mogla da stavim tačku na posljednju liniju i kažem sebi: “Ništa nijesi slagala, ni pred sobom ni pred drugima”.

Vi ste profesor humanističkih nauka na Univerzitetu Pompeu Fabra u Barseloni a prethodno ste doktorirali sa temom „Odnos Rusije i Zapada kroz Dostojevskog“. To istovremeno znači da nam možete dati validan komentar na pitanje: koliko su ostvarivi pravedniji odnosi Evropske Unije (pogotovo oni odnosi od kojih zavisi uspješnija kulturna saradnja) prema državama zapadnog Balkana?

- Zapad u vrijeme Dostojevskog, a Evropska Unija recimo sada, uvijek ima taj odnos starijeg i pametnijeg brata koji dijele packe po svom nahođenju. A još mi na Zapadnom Balkanu dajemo često motive da se te packe univerzalno odobravaju. Kada bismo se ponašali racionalnije, a i kada bi nas primili, nas Srbiju, Crnu Goru, u EU, bilo bi ipak bolje. Razvoj ruralnih sredina je nešto što je naše veliko bogatstvo i potencijal, bilo bi sjajno da se to iskoristi.

Evropska Unija je po tom pitanju čvrsto stajala na strani Španije, zbog čega?

- Evropska Unija je licemjerna u pogledu situacije u Španiji, a to je isključivo zbog toga “što se svako češe tamo gdje ga svrbi”. Lično sam poslala pismo na mejlove svih poslanika Evropskog parlamenta prvih dana oktobra 2017, nakon što je policija onako brutalno reagovala i tukla ljude nakon pokušaja da se održi referendum u Kataloniji. Bila sam tamo, sa djecom - koja nijesu bila za nezavisnost dan prije ali smo svi, to jutro vidjevši šta vlast radi običnim građanima - izašli da podržimo građane regiona u kome živimo. Dakle na moje pismo u kojima ih, kao neko ko je iz Bivše Jugoslavije, molim da shvate ozbiljno situaciju u Španiji i ne sjede skrštenih ruku, odgovorili su mi uglavnom oni koji su i sami iz sredina gdje postoje slični problemi, i mnogi rekli da ne očekujem tako mnogo od EU.

Evropa je zdušno podržala cijepanje Jugoslavije, međutim, kada je pitanje cijepanje nekih država unutra nje same, onda se grčevito protive tome. Kako Vi komentarišete uzroke i posljedice tih procesa?

- Političko licemerje je možda jedna od najuniverzalnijih istorijskih pojava koja postoji. Ja se samo pitam jer je to više posljedica neznanja, nemorala ili nesposobnosti. Katastrofalne politike gdje god da sam živjela već su i previše odredile moj život, tako da sam ja riješila da se držim po strani i ne pokušavam da budem aktivni učesnik. Zato mi je ova knjiga posebno važna, kao katarza, kao dokument u kome su neke druge i drugačije priče.

Antikatalonizam zvaničnih vlasti pojačava želju za otcjepljenjem

Pošto već dugo vremena živite u Barseloni, moram Vas zamoliti za Vaše mišljenje o ispravnosti zahtjeva Katalonaca da se odvoje od Španije.

- Po mom mišljenju, želja za otcjepljenjem bitno je porasla posljednjih godina u Kataloniji prije svega kao posljedica antikatalonizma zvaničnih vlasti u Španiji. Pristalice nezavisnosti navode kao motiv činjenicu da je Katalonija imala svoju državnu strukturu do 1714, kada su Burboni došli na vlast nakon španskog secesionističkog rata i nametnuli svoj sistem vladavine. Pored želje da im se prizna status nacije, važan razlog je i ekonomski: katalonski doprinos u španski budžet znatno je iznad onoga što ona prima iz zajedničke kase.

Inače, sva sreća da suzdržanost, miroljubivost i civilizovanost obilježavaju ponašanje ogromne većine katalonskih građana; negdje drugdje, kod nas na Balkanu na primjer, ko zna šta bi se već desilo. Time se ne izjašnjavam kao pristalica independentizma, već tumačim zašto je do toga došlo i samo polažem nadu da će sada predsjednik Pedro Sanćes naći načina da se situacija popravi, jer sve što su uradili Narodnjaci (Partido Popular), koji su vladali dugi niz godina i ukinuli neka bitna prava Kataloncima u promjenama Ustava 2004, raspršilo je netrpeljivost koja ranije nije govoto ni postojala.

( Vujica Ognjenović )