Gumeni lutak na napuhavanje

23 Poslovni čovjek

Danas on je nalik manekenu iz talijanskih revija. Reklamira kolonjsku vodu Hugo Boss. I sam je boss među svojim mafijašima. Iskri mu iz očiju led. Ne voli nikoga jer ne voli ni sebe. Treba mu samo društveno zrcalo i legije zaljubljenih žena koje odbija, hladan kao špricer.

Nosi tamnoplavo odijelo, šiljate cipele ili lakirani mantil, razgovara u hodu na onu spravicu koju sad zovu tablet, pije tablete za energiju: vitamine, minerale i malo potpore u razuđivanju bila ona i exstasy.

Putuje avionom u poslovnoj klasi, ako već nema svoj kako to već imaju moćni talibani ili prinčevi britanskih kolonija. Nema ideologije jer nema ni misli. U crkvu ide kad ga pozovu svećenici da bi iskali milost za uređenje manastira, tamo se nasmrt dosađuje baš kao na novim izložbama suvremene umjetnosti na koje su ga dovele supružnica, prilježnica ili kćer prispjela za udaju. Ograši mu se lice u osmijeh kad ju zamijene za njegovu družicu, pokazuje mišice u svačijem krevetu, na svoj zanat gleda kao na šetnju modnom pistom. Nje ni druželjubiv ni rječit. Najčešće se ne zna pravo ni potpisati. Zato budno prati kretanja na burzi, nogomet uz pivu ili izbor za regionalnu miss. Nikad se ne zna, možda u njenoj DNK prepozna davno prosuti polen iz vremena kad je povaljivao djevuške na travi za golf.

Nema ni emocija ni samilosti. Možda ni mozga. Jer niti upravlja niti njime upravljaju. On je gumeni lutak na napuhavanje kojem su dali priliku da se šeće zračnim lukama i sastancima. Djeluje kao robot i živi na nagovor gospodara svemira, na rate. Kreditna mu je kartica izlizana od peglanja. Jer i tako je škrt na paru. Kad se pravi da ne razumije neku staru riječ ili ne prepoznaje okus majčine supe, znajte da je oguglao na svaki mig nostalgije. Ta on je čovjek suvremenosti i sutrašnjice. Ima metalnu put, nesalomljivo srce i kad mu posrebri kosa a rampa međunožja se ne uspravlja bez afričke šljive zna da je vrijeme da siđe sa scene. No nova Potemkinova sela čekaju u dubokoj perspektivi budućnosi da ih omeđi i napuni svojom taštinom.

24 Urednici

Oni zagrebački, jednaki. Još od Savremenika, ili Milivoja Šrepela.

Urednikuju, nikome račune ne polažu. Svaki misli da mu je jezik matoševska ili skerlićevska britva; umišljeni, nedostupni, drski, i uglavnom bez ukusa. Očajni što i sami nisu pisci, ne daju priliku nego prosječnima. Iz sjene takvih nikad i ne izađu. Svatko tko ih nadmaši u kritičkom tekstu ili procjeni nove nade, nadrljao je. Kroje prema svom, loše skrojenom šinjelu. Časopisi su im vrlo pretenciozni i najčešće vrlo isprazni. Oslanjaju se na veličine samo u inozemstvu, makar bile i lažne. Znam jednoga koji je polupismen a vodi ugledan časopis samo za poeziju. Mislim da kopa nos javno ili čisti nokte jedan o drugi. Ne znaju o svjetskoj literaturi gotovo ništa a po domaćoj kopaju kao po bunjištu. Ustanovljuju i dodjeljuju nagrade svojim jednako ispraznim suložnicama „za čist pjesnički jezik“ ili pak za „pročišćen izraz, oslobođen viškova“.

Ne znaju dobro ni jedan jezik, pa ni svoj, kajkaju prisilno ili namjerno, ne idu u kino a kad im kažete jesu li čuli za Agnes Varda, bleje u vas onim isplaženim jezikom dahćućeg psa na omorini. Priključili su se na nelagodu jer im sliči riječi dokolica i jer se tako obje uklapaju u njihov koncept niškorištenja.

Mislim da su i slabi ljubavnici: svrše tako brzo da ne mogu stići do toaleta ako su u prorezu vaše ljetne košulje nazrijeli krupne grozdove dojki.

26 Bezbožnici

Ako nisu stvaralački geniji koji otkrivaju zanovijeti atomske jezgre, najčešće su ateisti iz pomodarstva, blefiraju i javno delariraju svoj ateizam, u zakucima doma slave boga i žive njegove zakone. Mnogi su liječnici već po prirodi svoga zvanja ateisti i to razumijem. Poznaju ljudsku prirodu s njenoga dna i nemaju što tamo tražiti boga.

Ne znam kako i kad sam ja postala ateistica niti znam zašto prizivam boga samo u nuždi uzimajući ga na miligrame kao otrov, kao aspirin. Držim da čovjek ne treba boga sve dok vjeruje u ljudsko. A ako i ima boga, ne treba ga svakodnevno već samo potrebom krajnje nužde. I tad zaziva utvara koja ga kao samoprojicirana vlastita sjena zaskače utjehom ili opomenama već po logici situacije.

Novi bezbožnici idu niz dlaku momentalnim modama koje odbacuju boštvo i religiju kao društvenu pošast. Idu istodobno s protukapitalističkim protestima i socijalističkom nostalgijom.

Najčešće su bogati i etablirani. Mnogoženci, ne mare za moral. Hedonisti i bukači, zamišljaju da su revolucionari. Isture dječurliju na barikade a sami dotle pućkaju cigarilose iz svojih loža. Raduju se nesupjehu svake politike i mrze uspjeh jer su ga postigli. Bježe na egzotične otoke ili se ukrcavaju na kruzere. Tamo pretili i tromi, u olujnom nevremenu vide mikelanđeosku ruku u nebu: zadnju priliku koju im pruža dragi bog u znak pomirenja. Spasenja i pomirenja.

Pokolju se za pedalj zemlje ili grku riječ

25 Provodadžija

Ovaj turcizam je donekle srodan riječi snubitelj u hrvatskom, i nejasnom neslavizmu kodoš u crnogorskom jeziku. Star je ovo zanat, koliko i povijest. Najteža zadaća provodadžije je pronaći dobru miraždžiku potencijalnom ženiku. Zanimljivo je koliko je ovo daleko od stvarnosti među crnogorskim plemenskim mentalitetom. Ako nije jedinica žena ne nasljeđuje ništa, nego ostavlja braći, muškim nasljednicima. Ipak, postoji neka izreka među Starocrnogorcima o najboljem siru, vinu, hljebu i odivama. Ove su potonje najbolje kod mojih prezimenjaka, ne što su dobre, vrijedne i poželjne za žene svojim osobinama, već što donose najviše u miraz. Toliko o poštovanju žena i njihovih svojstava. Muškarci su, većinom ionako musilski rečeno, ljudi bez svojstava. Pokolju se za pedalj zemlje ili grku riječ. Često viđam kako im žene plaćaju obroke u restoranima i bistrioma. Daleki su mi i strani, posebno otkad nijedan od mojih najbližih srodnika ne progovara sa mnom otkad se nisam odrekla svog dijela zemlje u njihovu korist. Ne uzmi mi za grijeh, dobri i dragi Bože, bili bi me uzeli formalno i za ženu, samo da im da tu svoju trećinu.

( Lidija Vukčević )