Kada zidovi progovore i boje pobijede sivilo
Nedavno je jednom vrtiću u Podgorici udahnula toplinu i obojila ga najtoplijim bojama. To joj je, kako reče, bio i najveći izazov
„Bajke leže u meni poput sjemenki: potreban je samo dašak vjetra, zrak sunca ili kap gorčine pa da se rastvore u cvijet.“ (Hans Kristijan Andersen). Tako je i sa njom. Dovoljan joj je samo dječiji osmijeh, razigrana mašta, kičica i paleta boja i san postaje java, a bajke, kako sama reče, najljepši put u miran san.
Zove se Irena Rašović i ljudi je uglavnom znaju kao novinarku koja profesionalno i kvalitetno obavlja svoj posao baveći se „ozbiljnim“ temama. A ona je mnogo više od toga. Ona, poput njenog omiljenog slikara Van Goga, koji joj je prirastao srcu koliko “zbog svog rada, hrabrog izbora boja i emotivne iskrenosti, toliko i zbog opsjednutosti slikanjem i sudbine pravog tragičara”, “gledajući zvijezde uvijek poželi sanjati”. I uspijeva u tome. Irena godinama slika, ali i oslikava zidove - hladni mermer pretvara u bajku.
“Završila sam studije književnosti na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Iako sam tokom srednje škole planirala i aktivno se pripremala za upis na Likovnu akademiju, učešće u kreiranju gimnazijskog lista ‘Koraci’, pojedinih radio emisija na tadašnjem Drugom programu radija Crne Gore, kao i izražena ljubav prema književnosti, skrenuli su me sa tog puta”, priča Irena za “Magazin”.
Srećom, uz djecu i supruga i poklon kume Ivane, ponovo se vratila staroj ljubavi.
“Oslikavanje zidova za mene je prilično nova aktivnost. Prvi radovi na zidu nastali su u periodu kada su djeca bila mala, u želji da im prostor učinimo ljepšim i zabavnijim. Poduži hodnik u tadašnjem stanu bio je prostor koji smo kompletno oslikali. Svi smo uzeli po olovku i četkicu i tako je krenula zabava koja se nastavljala od jednog do drugog crtanog lika ili porodične situacije. I koja je trajala danima. Mislim da je to bilo presudno i da mališani shvate koliko je važno da oslobode svoju kreativnost i uživaju u stvaranju. U isto vrijeme mi je kuma Ivana na poklon donijela uljane boje, mali podsjetnik na zapostavljeni hobi. Tako počinje novi krug stvaranja. Ulja na platnu, akrilne slike, pa i murali”.
Priznaje, kada je oslikavanje zidova u pitanju, da pomalo navija za “neobična rješenja, ideje koje nijesu uobičajene i svakodnevne”, da su dječije sobe za nju “najljepši atelje, a slikanje likova koje mališani biraju najveće uživanje”.
“Posebno raduje njihova reakcija na novi ambijent. Tokom rada u dječijim sobama steknem i nove male-velike prijatelje. Oni budno prate slikanje, drago im je što ih sa zadovoljstvom primam u tim, omogućavam da aktivno učestvuju u svemu. Nije isključeno da će neki od njih, spontano, nastaviti da se bave slikanjem, ili barem da će na času likovnog da zadive novim vještinama”.
Nedavno je jednom vrtiću u Podgorici udahnula toplinu i obojila ga najtoplijim bojama. To joj je, kako reče, bio i najveći izazov.
“Bio je pravi izazov kako zbog raznovrsnosti motiva, tako i zbog kratkog roka. Bilo je svega nekoliko dana do početka školske godine, a trebalo je pripremiti prostor za raznovrsne aktivnosti mališana. Uz to, tokom rada su se množile ideje, kompozicija usložnjavala. Ipak, na kraju je sve ispalo iznad očekivanja. U ovom poslu volim iznenađenje koje donosi završen rad. Teško je i pretpostaviti koliko jedna naizgled jednostavna slika može da oživi prostor i doda mu novu dimenziju. Tako je bilo i ovoga puta”, zadovoljna je Irena.
A upravo su joj zadovoljstvo ljudi i njihovo iznenađenje kada vide završeni rad najdraži kompliment. I onaj sjaj u dječijim očima koji je nemjerljiv.
“Želim da radim više i tako napredujem u svojoj vještini. Umjetnost oslikavanja prostora kod nas se tek u posljednje vrijeme afirmiše. Voljela bih da sa ljudima koji slično razmišljaju budem dio akcija kojima bismo pokušali da uljepšamo naše gradove”. Možda i uspije u tome i zajedno sa ljudima koji slikaju dušom, a vide srcem, gradovima udahne neku novu boju. Topliju i svjetliju. Sivila je, ionako, previše.
Siguran put u miran san
Najljepše je kada čovjek uspije da sačuva dijete u sebi. Mnogi to pokušavaju, ali svi ne uspije. Irena je uspjela.
“Volim sve bajke. Nekada sam, zbog elemenata surove realnosti, radije birala bajke Hansa Kristijana Andersena, dok danas smatram da je uloga bajke sasvim drugačija. Bajka mora da bude bajka, puna čarolije, topline i mašte i siguran put u miran san”.
Plavetnilo mora i neba
Na Ireninim slikama česti motivi su more, nebo, barke. Plavetnilo u koje “ušeta žuta i narandžasta”, ali i ostale tople boje.
“Volim širinu, more, sunce, vedro nebo. To je ono što dominira na mojim slikama. Želim da slika prija oku, da čovjek uživa dok je gleda”.
Galerija
( Svetlana Mandić )