Čije su naše rijeke?

Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi Kao u uvali moga djetinjstva. Livade I konji nesedlani. Koliko rijeka I slapova. DođI, prijatelju. Mi smo na Balkanu. U jugoslaviji.

Pjesma Jure Kaštelana je jedna od onih koja mi je obilježila djetinjstvo. Upoznavali smo domovinu da bi je više voljeli i “branili” onako kako nas je učio Ljubivoje Ršumović:

Domovina se brani rekom I ribom u vodi I visokom tankom smrekom Što raste u slobodi Domovina se brani cvetom I pčelom na svetu Makom I suncokretom I pticom u letu.

Domovina mi se vremenom smanjivala, odbolovala sam nestajanje svakog njenog dijela. Ljubav prema prirodi me nikada nije napuštala. Poslednjih 15-ak godina svoga života sam samoj sebi dala zadatak da obiđem svaki kutak Crne Gore. Nisam to smatrala preteškim zadatkom, s obzirom da mi se domovina baš “uprala”. Ispostavilo se da sam skroz bila u krivu i da taj zadatak nije nimalo lak. Koliko god jezera, vrhova, rijeka, vodopada…da sam obišla, uvijek bi iskrslo nešto novo. Posebno sam se radovala kad bi mi čitaoci bloga slali predloge za neku prirodnu ljepotu ili drugu znamenitost iz njihovog kraja. Mnoge sam obišla posle takvih preporuka.

Već godinu i po, zbog bolesti, nisam mogla da se upuštam u avanture i nova istraživanja. Moram priznati da me u poslednje vrijeme ni ti odlasci u prirodu nisu oduševljavali kao ranije. Gdje god bih mrdnula znala bih debelo da se iznerviram. Nije bilo dijela drage nam, ekološke domovine da nije bilo devastacija prostora. Prvo su mi za oko zapeli šumski putevi koji su izrovali i naružili šume, a kojima je nestajalo naše šumsko bogatstvo. Često smo odustajali od pojedinih planiranih tura jer nas je gušio dim od požara koji su najčešće bili planski i namjerno izavani. Onda je krenuo napad na rijeke. To me je najviše pogodilo. U početku je javnost o tome malo znala. Kad je počela priča o postavljanju male hidrocentrale na izvoru Morače, bila sam u šoku. Bila sam tamo. Vidjela tu ljepotu. Nisam mogla da shvatim da neko može da to uništi. Onda su se ređale razne rijeke za koje nisam ni čula, ili sam bila načula. Gledala sam priloge u emisiji “Bez granica” uvaženog gospodina Seada Sadikovića i užasavala se nad prizorima suvih korita i seljaka koji su ostali bez rijeke. Ostati bez rijeke…Dan za danom, samo loše vijesti: Albanci stavljaju Cijevnu u cijev, napadaju Bukovicu, Štitarička rijeka je gotova, radovi na autoputu zamutili, zabetonirali i skroz devastirali Taru.

Sjedjela sam ispred televizora, ispred kompjutera i gledala i čitala nevesele vijesti. Reagovala sam zbog uništenja Tare. Toliko sam mogla da uradim. Pomogla nisam ništa. Oduševila me borba mještana, NVO aktivista i građana u cilju očuvanja Bukovice. Kako se i ne bi borili za onakvu ljepotu. Svaka bi zemlja bila srećna da na svojoj teritoriji ima takav biser. Posebno ona zemlja koja je po ustavu ekološka i kojoj je turizam jedna od glavnih grana privrede. Pitala sam se da li je iko ko donosi odluke vidio ove ljepote. Nije. Ne samo što nije vidio ljepotu nego su donosili odluke o davanju koncesija za mini hidrocentrale a da nisu ni znali kako će to da izgleda. Davali su dozvole da se rijeka gurne u cijev, a ismijavali one koji kažu da će korita da presuše. I još sam se pitala da li oni koji vode ovu zemlju misle da turisti dolaze da vide naše prirodne ljepote ili dolaze da vide mutnu Taru, Bukovicu u cijevi, rupu gdje je nekad bio Nijagarin vodopad, naftne platforme u moru, vještačku stijenu pored Žabljaka?

I tako sam, što iz zdravstvenih razloga, što zbog toga što su mi šetnje po prirodi prestale biti samo izvor zadovoljstva, prestala da šetam, a time i da pišem. No, onoga trena kad sam vidjela fenomenalni klip o ljepotama rijeke Lještanice morala sam da reagujem. Sjetila sam se da me je Danilo Mrdak, autor ove video priče prošle godine početkom septembra pozvao da obiđem ovaj kraj. Tada nisam mogla, a sad sam morala. I ova ljepotica je planirana za u cijev. Neko je odlučio da nekome pokloni rijeku, vlasništvo svih nas 620.000 i nešto stanovnika države. O tome da je neko došao pored dvorišta stanovnika sela Lijeska da im uzme ono što im po svim zakonima, pisanim i nepisanim, pripada, da i ne govorim.

Iako je video klip bio više nego upečatljiv i sasvim dovoljan svakome ko ga vidi da se pobuni i stane u odbranu naše Lještanice, htjela sam da se na terenu i sama provjerim priče o ljepoti rijeke Lještanice. Čim sam obezbijedila prevoz i društvo krenula sam na put.

Sa puta Podgorica – Bijelo Polje na Slijepač mostu skreće se ka Vraneškoj dolini i mjestu Tomaševo. Do njega se od ovog skretanja stiže poslije 11 kilometara vožnje od raskrsnice. Malo pošto se prođe Tomaševo sa lijeve strane se nailazi na manastir Zlateš. Skreće se neposredno prije manastira. Od skretanja do vodopada Skakala i izvora Lještanska glava ima 6,5 km. Polovina toga puta puta je asfaltirana, a ostatak je makadam. Poželjno je da se ide nekim terenskim autom. Ja sam imala sreću da u posjetu rijeci Lještanici pođem sa mojim drugom Peđonijem i njegovim dasterom. Na internetu smo pretražili tekstove o rijeci i našli jedan blog uz pomoć čijih jasnih i detaljnih instrukcija smo veoma lako došli do cilja. Crnohumorna je činjenica da smo našli i tekst turističke organizacije Bijelo Polje koja ovu rijeku i njen vodopad predstavlja kao jednu od ljepota ovog kraja. Oni to svakako jesu. Ali je kvaka u tome da oni koji se hvale Lještanicom planiraju da je unište.

Prvi put smo prolazili ovim krajem. Sve vrijeme dok smo se vozili su se čuli uzvici oduševljena i: Pogledaj ovo! Pogledaj ono! Bili smo više nego iznenađeni brojem i ljepotom kuća. Posebno su bile lijepe fasade od meni nepoznatog materijala. (Kasnije sam saznala da je to siga, prirodni kamen koja se može naći na obalama rijeke Lještanice). Na sve strane voćnjaci, jabuke, šljive, džanje…Sanja se najviše oduševljavala jabukama, a ja pogledom na suprotnu stranu. Parkirali smo auto i prateći putokaze došli do vodopada Skakala.

Uvijek kažem da fotografija nikako ne može da dočara vodopad jer je zvuk neizostavni dio doživljaja. Takođe, septembar je mjesec kada se i vodopad i čitava rijeka posjetiocu predstavljaju u najgorem izdanju, jer je tad nivo vode najniži. Uprkos svemu tome, vodopad je bio fantastičan. Mi smo, dok smo mu se divili tražeći poze kojim bi ga obuhvatili i prikazali što vjernjije fotoaparatom, rizikujući i da proklizamo po suvom lišću, govorili: Zamisli kakav je tek u aprilu i maju. I obećali smo sebi da ćemo doći opet u to doba godine.

Spustili smo se, prateći putokaz i utabanu stazu ispod vodopada. Već tada smo rekli da se trud dolaska dovde isplatio i da je Lještanica sigurno jedna od ljepših rijeka kod nas, za koju, sem onih koji pored nje žive, ili potiču iz ovih krajeva, zna vrlo malo naših sugrađana. A ono što ne znaš, što nisi vidio i doživio, ne možeš ni da žališ, ni da se za njega boriš. Zato sam i došla u Lijesku da pokažem što većem broju ljudi kako izgleda Lještanica i njen vodopad Skakala i kakva bi šteta bila da uskratimo mogućnost budućim generacijama da vide ovakvu ljepotu.

Vratili smo se nazad do transparenta “Ne damo Lještanicu. Nećete dobiti ni kap!” kojim su mještani i branioci rijeke poslali jasnu poruku svima onima koji planiraju da Lještanicu upakuju u cijev, da od tog nauma moraju da odustanu. O njihovoj borbi govori dokumentarni film Rijeka Lještanica – primjer pravnog nasilja, autora Danila Mrdaka.

Prošli smo ispod transparenta i krenuli do Lještanske glave, izvora Lještanice. Ne znamo da li je ljepša rijeka ili šumica koja je okružuje. Mostić preko rijeke i okolina kao da su toga trena ispali sa stranice neke bajke.

Prateći putokaz stigli smo do Lještanske glave, izvora rijeke Lještanice. Nije ovo veliki prostor i nije se teško snaći, ali sve je lakše uz putokaze. Ovdje se nalaze na svakom mjestu i nema dileme gdje se nalazimo. Često sam, pišući blog imala problem kako da imenujem pojedina mjesta. Ovdje dileme nema.

Na izvoru Lještanice, Lještanskoj glavi, i pored niskog vodostaja, rijeka kao sa razglednica. Jedva smo se odlučili da krenemo nazad. Imali smo u planu da vidimo još ponešto.

U blizini mostića je napravljen i sto sa klupama za uživanje. Sve je prelijepo označemo, sređeno, uredno. Jedna limenka bačena u rijeku ispod mosta, taman na sredinu, i baš toliko daleko od obje obale da je nismo mogli dohvatiti, samo potvrđuje da uvijek postoje pojedinci kojima ništa nije sveto. Koji nemaju oko za ljepotu prirode i kojima je sasvim normalno da praznu limenku bace gdje im je najbliže. Ako je skoro pohodio rijeku neko od predstavnika onih koji planiraju da ovdje izgrade mini hidrocentralu, on je. Jer mi taj postupak liči na takav mentalni sklop.

Mještani Lijeske su se dobro organizovali. Imaju i NVO za spas Lještanice. Vode spor sa investitorom oko toga da li je izvor rijeke tu gdje je, ili je kilometrima daleko (tamo gdje nije, ali tako odgovara “investitoru”). I moram ovu riječ investitor da stavim pod navodnike jer smo, u stvari, investitori mi. Svi stanovnici Crne Gore, na ovaj ili onaj način “investiraju” ovu đavolju rabotu i uništavaju budućnost, ne samo stanovnika sela Lijeska nego i svih nas. Malo po malo…doći će na red svaki potok i svaka česma. Onda će sigurno biti kasno.

U nastavku puta svratismo i do vidikovca odakle se vide meandri Ćehotine. I pored vidljivog pada nivoa vode prizor je očaravajući. I sva je sreća pa rijeku posmatramo sa visine odakle se vidi lijepa i plava kako vijuga ispod nas.

Samo na tren se sjetismo da je i ova rijeka prije neki mjesec ubijena, da je uništen njen riblji fond i ona zatrovana. Pa se po ko zna koji put zapitasmo: Ima li kraja ekocidu koji se sprovodi u našoj zemlji? Koliko god bilo nevjerovatno da između riječi “ekocid” i “ekološka država” može da postoji znak jednakosti, postoji. Na papiru jedno, u praksi drugo. Za koji dan je godišnjica proglašenja naše zemlje ekološkom. Ova divna ideja, na žalost, ne da nije zaživjela u praksi, već se pretvorila u suprotnost. Priroda je jedino što nam je ostalo: more, rijeke, jezera, planine…”Investitori” su se u punoj snazi bacili na njih. Naše je da se suprostavimo. Da odbranimo ono što je naše. Trebali smo odavno, ali bolje ikad.

( Jasna Gajević )