Grupa Fit: Radujemo se prvom koncertu u Crnoj Gori

Tri druga iz Riječke ugostiteljske škole: pjevač Davor Lukas, gitarista Zorko Opačić i basista Miro Tešević 1982. osnovali su grupu Fit i do kraja te dekade objavili dva albuma sa hitovima kao što su “Kao mačka” i “Zaboravit ću sve”, na kojima su sarađivali sa članovima EKV-a, Marinom Perazić i Đuletom iz grupe Van Gogh. Kada su im svi predviđali da će sa trećim albumom dosegnuti zvijezde, desio se rat i raspad Jugoslavije i riječki sastav prestao je sa radom. Vratio se albumom “2011”, ali je tek sad ponovo u punoj snazi, objavivši krajem prošle godine singl “Ljubav je magija”, a u pripremi je i novi kojim najavljuju predstojeći album. U skladu sa tim došao je i poziv da prvi put gostuju u Crnoj Gori, pa će sjutra veče od ponoći, nakon nastupa kolašinskog Rudolfa na istom mjestu, zasvirati na “Podgorica Art Festivalu”.

“Srećni smo što dolazimo, to mi je bila velika želja. Nekako onda kad smo bili najaktivniji se to nije desilo, ali evo izgleda da nikad nije kasno. Javili su nam se i neki fanovi putem Fejsbuka, rekli da jedva čekaju da se vidimo”, započeo je razgovor sa “Vijestima” frontmen Davor Lukas i otkrio da će u glavnom gradu Crne Gore nastupiti dan nakon rođendana.

Kakav repertoar se može očekivati, hoće li publika čuti i nešto još neobjavljeno?

Sviraćemo pjesme sa oba albuma iz 80-ih, jedno tri-četiri pjesme sa albuma “2011”, dvije nove i možda čak i koju obradu, vidjećemo kakva bude atmosfera na koncertu. U svakom slučaju, mi uživamo u svirci i mogu da garantujem dobar provod. Upravo vježbamo i novi singl “Otploviti”.

Kad će on izaći zvanično?

Neko je našao snimak i već stavio na Jutjubu, tako da se može poslušati. A zvanični spot će biti vjerovatno za mjesec dana. Već je snimljen, čekamo montažu, sastoji se većinom od snimaka sa naših koncerata. Svirali smo u Rijeci i u Beogradu, pa je ekipa išla sa nama i snimala nas.

Da li ti singlovi najavljuju novi album?

Da, baš je sad naš glavni kompozitor Zorko došao iz Amsterdama da radimo. Mi funkcionišemo na tri adrese: on je u Amsterdamu, Miro živi u Beogradu, a ostatak ekipe je u Rijeci. Tako da se pokupimo, imamo probe, sad smo pripremali za Crnu Goru 6-7 pjesama koje nismo izvodili nedavno kad smo bili na “Beer Festu” u Beogradu. Malo duže ćemo svirati u Podgorici. I takav nam je život, moramo da se nađemo, ne živimo u istom gradu, pa je probanje i stvaranje složeniji proces. Zorko bi često iz Amsterdama putem interneta poslao ideju za pjesmu, pa bih ja napravio tekst i onda bi to zajedno snimili. Tako je bilo sa pjesmom “Ljubav je magija”, koju smo snimali kod Nena Belana u Rijeci. A za “Otploviti” sam ja išao u Amsterdam, pa smo u Zorkovom studiju snimili. Album još nema ni radno ime, ali pomalo skupljamo materijal i voljeli bi da ga objavimo tokom sljedeće godine.

Šta karakteriše te nove pjesme?

Može se osjetiti ta nota 80-ih, mi drugačije ne znamo, ali je to savremen zvuk. U krajnjem slučaju i ti mladi bendovi isto dosta vuku na taj zvuk 80-ih. Produkcija je modernija, ali po vokalu, pjesmama, lirici se čuje odmah, iz aviona da je to - to.

I dalje na rok festivalima dominiraju ex-YU bendovi i ljudi sa nostalgijom gledaju na tu scenu, zašto?

Tako je i svuda u svijetu. Svako doba iznjedri određenu publiku koja na neki način cijeli svoj život prati taj bend. Do tog benda je da ne iznevjeri svoju publiku, da ostane vjeran svom izrazu i u krajnjem slučaju je normalno da te pjesme i taj bend dotaknu i neku novu publiku. Tako recimo na našim koncertima pola ljudi otprilike bude naših godina, to su ljudi koji su slušali grupu Fit 80-ih, a pola budu 20-godišnjaci i 30-godišnjaci koji su preko Jutjuba došli do nas. “Kao mačka” i “Zaboravit ću sve” su bezvremenski hitovi, koji ako su tada dotakli ljude, nema razloga da se to ne desi u 90-ima, pa i sada. Pjesme su te koje ostaju i koje dođu do ljudi, sad i još lakše zbog društvenih mreža i Jutjuba.

Ali činjenica je da među bendovima mlađih generacija nema puno njih koji bilježe takvu popularnost, mislite li da je to zbog te okrenutosti publike ka prošlim vremenima ili što danas scena nije jednako kvalitetna?

Vidite, i globalno je takva situacija. Imamo elektronsku muziku koja je preuzela dobar dio tržišta. Imamo situaciju gdje su se pojavili mnogi žanrovi u pop-roku ili u urbanoj muzici uopšte, kao što su rep i r’n’b koji su opet uzeli svoj dio kolača. Osamdesetih, kad su se desili novi val i novi romantizam, to je bio trend, svi su to slušali tada. Sad se to rasparčalo na više različitih žanrova i još uvijek postoji publika koja sluša taj tip muzike, koja je malobrojnija jer ta muzika nije više u fokusu.

Često se ističe da vam je Beograd bio druga kuća, mada je tad bilo karakteristično da recimo zagrebački bendovi bolje prolaze u Beogradu i obrnuto?

Različitosti su lijepe i interesantne, to je suština. No nama se to slučajno desilo. Mi smo naš materijal prvo nudili “Jugotonu” u Zagrebu, ali su nas odbili i bili smo primorani zbog toga da gravitiramo ka Beogradu. PGP nam je izdao prva dva albuma i ispalo je odlično jer je tada to bio najveći grad u državi, što opet znači nešto. Međutim, kako su se desili ratovi i sve te užasne stvari, nama je to postalo užasno nezgodno jer smo ostali bez glavnog tržišta, a malo smo se i makli sa strane. Situacija je teško emotivno pala svima, pa tako i nama. Sad kako su se veze opet obnovile, eto nas napokon i u Podgorici. Kultura povezuje, to je njen osnovni zadatak i tako bi i trebalo da bude. Srećni smo zbog toga.

Dejan Cukić je bio uvjeren da bi vaša popularnost tek eksplodirala sa trećim albumom, koji međutim niste objavili zbog rata?

Da, mi smo isto jako dobri prijatelji, znamo se sto godina. Stvari su se desile onako kako su se desile, što sad da radimo. Pronašli smo, ja barem, ljepotu života u nekim drugim stvarima. Plovio sam po cijelom Jadranu, imao neki brod, ne možeš baš cijeli život iste stvari da radiš. Sad kako smo se revitalizovali, naravno da prva ljubav zaborava nema, pa nam je tako muzika ostala i dalje jako bitna. Vidjećete i sami, jako smo energični, nedavno smo svirali na “Beer Festu” i bila je baš ludnica.

Milan Mladenović nam je bio i muzički i ljudski uzor

Osamdesetih ste sarađivali i sa Milanom Mladenovićem?

Milan i mi smo bili veliki prijatelji prije svega. Upoznali smo ga mnogo ranije, ali najviše smo se zbližili kad smo snimali prvi album, on nam je bio producent. Zbog toga što smo imali dva snimanja. Prvi put je bilo u Sarajevu kad je Firči bio producent, međutim nesrećnim slučajem su nam izbrisali te trake. Zato smo morali da ponovimo sve u jednom studiju u Beogradu gdje je onda Milan uskočio. Nakon toga smo postali veliki prijatelji. Za mene je EKV možda i najveći bend sa ex-Yu prostora. Dosta smo se družili, a bili su nam i muzički uzori, ali i ljudski. Možda ćemo odsvirati jednu njihovu pjesmu u Podgorici.

Rok muzika je bila ogledalo Rijeke

Dolazite iz Rijeke koja dugo već ima unikatnu scenu, što je čini takvom?

To vuče korijene još iz 70-ih sa pojavom panka, Rijeka je jedna velika luka, preko koje je stizalo dosta raznih uticaja. Mnogi roditelji su bili pomorci, mada ne konkretno moji, putovali su i preko njih su dolazile do nas prve pank i nju-vejv ploče. Na tome se i kreirao zvuk grada. Tako imamo Parafe koji su možda i najznačajniji pank bend, ne samo sa ovih prostora, nego na ovoj strani Evrope. Imali smo tu sreću da se rok vrlo rano etablirao i bio je ogledalo grada. Tad je bilo aktivno četrdesetak bendova, živjelo se za muziku, grad je disao rokenrol. Iz toga se prirodno iznjedrilo pet-šest dobrih bendova koji su povukli scenu. Tu je bio Grad, jako perspektivan bend, pa Marina Perazić, a mi smo negdje između, nas su ubacili u “power pop” ladicu, mada smo isto bili dio tog novog vala.

( Stefan Strugar )