Senka Bulić o projektu "Kurlani": Žena je, prije svega, čovjek

Podgorička publika je ove godine imala čast da prva vidi poznatu hrvatsku glumicu, rediteljku i producentkinju Senku Bulić u predstavi “Kurlani” koju je izvela u okviru Festivala internacionalnog alternativnog teatra FIAT 2019. Bulićeva je nakon samo jedne probe zamijenila pređašnju glumicu Helenu Minić Matanić i više nego vjerodostojno predstavila lik Perke - snažne, poželjne i opore udovice koja ruši tabue i u kojoj leži revolucija, ali koja na kraju propada.

Komad “Kurlani” je autorski projekat Senke Bulić po motivima “Trilogije o Kurlanima” Mirka Božića, iz davne 1952. godine, a pored svih iscrpnih tema koje ovo hrvatsko djelo nudi, Bulićeva je izabrala da se posveti temi žene i različitosti u društvu. Predstava govori o snažnim ženama tragičnih sudbina koje su postavljene u zatvorenom, primitivnom i okrutnom društvu kojim dominiraju muškarci i u kojem je žena potčinjena muškoj volji, riječi i osudi. Mučne su i sudbine muškaraca koji su primarni i snažni, ali vidno nezadovoljni, pa stoga i oholi, sebični, gadni... Okovi sredine koji su vrlo realno prikazani u predstavi, te i muška dominacija na publiku su ostavile snažan utisak, a o svemu tome za “Vijesti” više govori autorka Senka Bulić.

U Podgorici ste i ove godine nastupili na FIAT-u, sada sa dramom “Kurlani” koju ste režirali, ali i dramaturški adaptirali. Koliko, iz te perspektive, ovaj komad napisan toliko davno korespondira sa današnjim vremenom?

Zastrašujuće je da tekst koji je tako davno napisan ovoliko živi i danas. Zastrašujuće je i koliko u njemu vidimo iste one probleme koje ne bi trebalo da imamo. Najgore je to što se sve urušava, žene koje su se teško (iz)borile za svoja prava danas ih gube, a tome svjedočimo svaki dan i kroz religiju i politiku i kroz odnos u poslu, ljubavi, seksualnosti, porodici, rodu, u svemu... Zato sam i napravila ovakav tekst, sa ovim fokusom, jer je u pitanju ogroman roman, i “Kurlani” i “Tijelo i duhovi” i “Neisplakani”... Dakle, ima predivnih stvari u sva tri romana, ali ja sam se odlučila voditi ženskom crtom i linijom drugačijih kao što su Bikan, Perka i drugi likovi na sceni... Bio je to težak zadatak, no, ja sam čitala “Kurlane” kao klinka, a i ostali su mi kao želja da ih napravim kad-tad u životu. Bila je prilika, bio je taj socijalni, politički momenat da zapravo kroz stari tekst progovorim o novim stvarima, o današnjoj situaciji.

Vaše predstave su i inače, primijetila bih, fokusirane na ženu, na položaj žene, energične su, efektne i imaju feminističku crtu. U ovu predstavu ste, nakon rediteljskog angažmana, ušli i u ulogu Perke, pa tako sada zajedno sa glumcima dijelite scenu. Slučajno, ali vjerovatno sa razlogom, dobrim, a i ulogu ste iznijeli uvjerljivo, srčano, iako je baš u Podgorici bilo to Vaše debitantsko igranje... Koliko je bilo zahtjevno ispuniti sopstvene rediteljske zahtjeve na sceni?

Potpuno je šizofreno to kada ste reditelj i pritom igrate u predstavi. Ja to izbjegavam, ali pošto je Helena (Minić Matanić) ostala trudna treći put, morala sam uskočiti, jer je to obiman materijal i nijesam ni imala vremena za probe sa nekom drugom glumicom, tako da sam morala sama naučiti taj tekst i uskočiti u komad. Ja znam tu tematiku, znam taj materijal, znam to meso i znam šta žena treba da donese na scenu. Moram priznati i da mi je Helena sugerisala riječima: “Zašto ti uopšte tražiš glumicu? To je tvoja priča i najbolje bi bilo da me ti zamijeniš”. Ja sam pristala na to i priznajem da mi je cijelo ljeto to bilo glavi, čitav komad, ne samo Perka. Nijesam mogla okupiti ekipu jer su svi bili zauzeti nekim svojim ulogama, festivalima, obavezama...

Na kraju sam morala sve sama napraviti i uvježbati, a mi smo se prije izvođenja u Podgorici sreli prvi put nakon dugo vremena i imali probu. Bilo me je strah kako ću uspjeti da iznesem taj materijal i iznijeti to tako da bude tačno. Ipak, sve je nestalo kada sam izašla na scenu i krenula igrati. Ja sam zapravo glumica, iako sam radila kao rediteljka na ovom komadu, ali ja sam u srži glumica, ja sam završila glumu. Zahvalna sam Heleni što me je gurnula u to jer sam u zadnje vrijeme odustajala od glume, a više se okretala režiji. Ovakvim postupkom je ona ponovo probudila tu neku moju ljubav prema tome, vratila me je mojim iskonima, strastima i ja sam joj zahvalna zbog toga. Uživala sam u Podgorici, koliko god je teško bilo.

Perka je impresivna ličnost, ona je slika tragične ženske sudbine, ona predstavlja ženu koja pomjera granice, koja odbija da se prilagodi, ona je žena u kojoj leži revolucija. No, uprkos svemu tome, ona u jednom trenutku pristaje na uslove društva, pa se tako i sama mijenja. Da li Vam je bilo teško izboriti se sa svim što Perka jeste?

Da mi je ovo bilo drugo, treće ili neko dalje igranje sigurno bi bilo bolje. U Crnoj Gori mi je to bilo prvo igranje i jeste mi bilo teško, zahtjevno, probijala sam se kroz to meso, povezivala sam stvari, plivala sam kroz materijal. Svaka scena ima svoj svijet, svoje rješenje, svoju radnju, a zbog toga je možda i čitava predstava teška i ja sam svjesna toga, ali je upravo zbog toga i sadržajna. Dakle, teška i sadržajna predstava koja, zapravo, govori o nama, o našim utrobama, o našim emocijama, o našim filozofijama, položaju u društvu, govori apsolutno o svemu.

Moram primijetiti da je publika bila veoma pažljiva, prisutna, posvećena. Oni kojima se predstava ne gleda, ja izuzetno cijenim kada napuste prostor. Kod mene predstave i treba da se gledaju tako, na način da publika ima slobodu da izađe, popuši cigaretu, vrati se nazad, ili ne vrati, ako se nešto propustilo, to će biti nadoknađeno u sljedećoj sceni i slično. Ja nijesam jedna od onih koji misle da publika treba ostati po svaku cijenu ako im je muka od radnje, ako je teško gledati, pa čak i ako im je dosadno. Ja namjerno nisam dala pauzu u ovoj predstavi, iako bi možda mogla da se napravi.

Mislim da publika treba da ima slobodu da gleda predstavu ako želi i jednako tako da izađe ako želi, vrati se nazad i slično... Voljela bih imati publiku koja je takva, jer biti u pozorištu nije obavezno, a i ne bi trebalo da bude mučno. Ako je došlo do neke njihove granice, potpuno bi bilo normalno da ljudi izađu, makar da udahnu vazduha.

Kada ste već spomenuli publiku, kakve su njihove reakcije?

Ova predstava je zaista jako teška. Nju zapravo treba dekodirati, a reditelj ovakve predstave mora raditi u pozorištu i mora slušati, čuti, spajati, kombinovati, mora biti otvoren i otvoreno prihvatiti ovaj materijal, mora pokušati da ga dešifruje u svakom slučaju. Ovdje ima svega, od instalacija, ludih rješenja, kombinovanih tehnika, alternativnog teatra... Ja volim takvu publiku koja može svariti ovakve predstave, ja volim pametnu publiku koja dolazi po neki duhovni sadržaj u pozorište. Moja želja je da moje predstave pomiču gledaoce, da stvaram nove i drugačije gledaoce, posvećene...

Nikad nijesam voljela zabavljati publiku niti me je takav teatar zanimao. Za mene bi bilo bolje da se takvim pozorištem bavim, zbog finansijskih razloga, ali ovo je moja glad, moja posvećenost, koja je apsolutna, a to je posvećenost ovakvom teatru. Mi u Zagrebu igramo u Tvnornici kultutre, ali imamo barem 250 ljudi koji su uvijek tu, što je dobra brojka. Nažalost, ne možemo često igrati jer su termini zauzeti i ima drugih programa... Ja naginjem likovnosti, pa mi je tako Tvornica fascinantna i zanimljiva, sa tim ogromnim prostorom u kojem čovjek može biti osamljen, a opet je jako blizu publici. Ima ta amfiteatralna sjedišta, pa je publika zajedno sa nama na sceni. Ne mogu se žaliti, jer sam očekivala još gore, kada je ova predstava u pitanju, odnosno još hermetičnije. Na svaku moju predstavu, i “Dream of Life”, “Živjećemo bolje”, “Rozamunda”, “Zločin na kozjem otoku”, kao da imam svoju publiku koja me slijedi i prati mi predstave. To je publika za koju je gušt raditi. Ja volim imati zahtjevnu publiku, a ne ljude koje ću zabavljati, animirati...

U Vašem fokusu je žena, a u svim scenama okolo prikazujete druge teme... Zašto žena?

Uvijek je aktuelna tema žene kao čovjeka, a meni je bitno da pokažem to da niko nije obilježen polom, rodom, seksualnošću, već je čovjek čovjek, uvijek. Čovjek je biće. Ja nijesam žena, ja sam čovjek, a pritom sam žena, uzvišena, ali hoću da se tretiram jednako, ne želim da budem potčinjena, ponižena, nebitna, želim i hoću da budem jednaka muškarcu. Nema ništa različito u meni i u nekom muškarcu. Svi smo mi od krvi, od sudova, kostiju, sa mozgom, ne znam zašto bih i po čemu bila ponižena i manje vrijedna, ne vidim smisao. Zato ću se uvijek boriti za sve ljude koji su u takvoj poziciji da im društvo nameće neke prepreke, da ih stavlja u neka geta...

Uvijek ću biti na strani tih ljudi, nijesu to samo žene. To je jedan veliki i široki spektar svih i svakoga. Ne razumijem ljude koji takve činjenice odbacuju, ignorišu, da se još uvijek njeguju te fašističke neke potrebe, apsolutno ne razumijem. Ne razumijem ni tu hajku na te izbjeglice... Napravila sam “Lampedusu”, baš zbog te potrebe da razgolitim to lice te imaginarne izbjeglice o kojoj stalno pričamo i o koju se lome neka silna koplja - i politička i finansijska i društvena i razna. Samo sam htjela pokazati ko je ta žena. Nije ona izbjeglica. Ona ima svoj život, ona ima svoju svijest, ima svoju građansku ulogu, željela sam da je približim, da je postavim, da je osjetimo, da pokažem da nije negdje neka tamo ibjeglica, imigrantica. Ona ima svoju intelektualnu poziciju, ima svoju dušu. I što je još važnije - svi se mi možemo naći u toj poziciji. Nestalo je te empatije, ne znam zašto je i gdje nestala. Možda zato što se sve gleda kroz finansije. To je uvijek uzrokovano kapitalom, sve ružne promjene se dešavaju na fonu kapitala.

Kolika je potreba za takvim predstavama danas?

Ja bih voljela koliko je sjutra da prestane, da dođe neko lijepo vrijeme, da dođe utopističko vrijeme. Ja se borim za to i želim doći do tog cilja. Neki ljudi odustanu i bave se nekim drugim stvarima. Ja ne mogu da odustanem, zato što se sa takvim stvarima susrećem i viđam ih svaki dan, svaka stanica u mom tijelu vrišti na takve situacije, jer ne mogu to ignorisati, praviti se kao da ne postoji.

A koliko je pozorište dobro mjesto za pokretanje promjena, mijenjanje stvari?

Apsolutno najbolje mjesto. Zašto bih se ja u nezavisnoj produkciji bavila nečim što donosi novac? Moja je odluka da se bavim teatrom koji donosi glas, nešto drugačije. Ja mislim da je umjetnost veliki svijet u kojem postoji ogromna širina, pa zašto se onda ograničavati i sužavati svoje vidike? Takođe, super mi je dok me ministarstva trpe i dok mogu raditi te svoje projekte. Ja sve sa lakoćom radim, a ono govori mnogo više. Mislim da je umjetnost na granici nadrimedicine, i intelektualno i duhovno, a teatar će zapravo uvijek preživjeti, jer je sam teatar živ - živo biće je ispred živih bića. Teatar gradi ljude, izgrađuje svakoga kao osobu. To je kao religija, na nekoj drugačijoj stepenici. Po mom mišljenju ovo je još duhovnija stvar zbog toga što stalno pomiče granice, izmješta gledaoca na neku višu svijest. Valjda tako nastaju građani nezavisnog uma, građani koji mogu dijeliti prostor.

Svaki grad treba da ima svoj FIAT

Na FIAT-u se predstavljate već nekolike godine, pa ste potpuno relevantni da Vas pitam za mišljenje o festivalu? U fokusu je alternativni teatar i svaka predstava je drugačija od onoga na šta je crnogorska teatarska publika navikla...

Vidite, struktura moje predstave je jako klasična... To nije neka avangardna predstava u kojoj ćete vidjeti nešto strahovito avangardno, ali jeste avangardna u ideji, u misli, u potrebi da se prikaže i pokaže nešto drugačije, u političkom smislu, pa možda i u vizuelnom smislu. Ta scenska rješenja su takođe veoma dobra - dva groba i tri stolice koje simbolizuju čekanje, baš sam zato i pozicionirala ženu pored tih stolica i na njima, jer čitav život svi mi provedemo čekajući nešto. Čekamo, čekamo, čekamo.

U čekaonicama, bolnicama, školama, kapelama, svugdje se nešto čeka. Rekla bih da je to jedna čvrsta klasična struktura, ali pripada duhu ovog festivala koji nosi i taj avangardni duh, ali tu su gostovali i (Eugenio) Barba i Jan Fabr, koji su sad veće neki mejnstrim reditelji. Mislim da je taj spoj velikih majstora sa novim mladim ljudima najbolji mogući spoj. Svaki grad, i metropole i mali gradovi, treba da imaju ovakav festival, jer ovakvi događaji mijenjaju stvari, pokreću promjene. Znate li samo kako se u Zadru osjeti “Zadar snova” ili u drugim gradovima mali festivali koji iznjedre velike stvari. “Evrokaz” je dovodio mlade za koje niko nije znao, a sada su velike zvijezde. To su festivali na kojima se pruža prilika nekim novim rukopisima, ali da se uči od nekih starih avangardnih primjera koji mijenjaju svijet. Te su stvari neophodne i radi mejnstrim pozorišta u gradu, da bi ponudili neko rješenje, da se vide nove stvari u režiji, glumi, performansu... Glumac, reditelj i producent moraju biti na izvoru svega što se dešava, a najbolje je kada se taj izvor nalazi u tvom gradu. Naravno, ići i dalje, ali od sopstvene sredine i kulture kupiti stvari i preobražavati ih.

Još jedna predstava o ženi - “Heda Gabler”

Kakvi su Vaši planovi za dalje, sa ovom ili nekom drugom predstavom?

U oktobru, sedmog oktobra bi već trebalo da imamo premijeru “Hede Gabler” koju igra Lucija Šerbedžija. Baš sam željela da sa njom gradim tu predstavu jer je tu specifičan taj lik žene koja predstavlja ženu današnjice, nije Perka, već je savremena žena, autistična, žena koju je društvo prisililo da se uklopi u njega. Prva scena je kada dolazi sa bračnog putovanja, a zapravo ona ničim ne pripada tom braku, nijednim svojim segmentom nije povezana sa tim čovjekom, moglo bi se reći da je ona neka antijunakinja kroz cijelu predstavu, koja dolazi do samoubistva zbog silne potrebe za kapitalom i za uklapanjem u društvo. Isto kao i Perka koja čim je pristala na to društveno-religijsko, počelo je njeo urušavanje, dok je ona bila svoja, dok se borila, dok je bila kontra cijelog društva.

Čim je pristala na uslove tog društva, ona se slomila i tako je počela njena kataklizma. Tako i kroz cijelu predstavu “Heda Gabler”, ta junakinja je baš autistična, u svom svijetu, istrošena od svega što se oko nje događa, izmorena od društva, izmorena od medija, ona tako skončava...

( Jelena Kontić )