Ako si član te stranke, možeš što hoćeš...

Prosječan Hrvat živi u budalastom uvjerenju kako bi se njegov život pretvorio u noćnu moru kada bi nekim nesretnim slučajem ostao bez svih svojih osobnih dokumenata, kartica, isprava... Evo, tek što sam ispisao ovu rečenicu, ledeni znoj mi je orosio kičmu, jer sam zamislio kako bi to bilo da u hipu ostanem bez legitimacije, obje zdravstvene iskaznice (jedne za osnovno, druge za dopunsko osiguranje), bankovnih kartica, putovnice, radne knjižice, fakultetske diplome...

Hvala bogu da nikad nisam ni pokušao naučiti voziti automobil, čak ni motocikl, pa ni u teoriji ne mogu izgubiti ni vozačku ni prometnu dozvolu. Ali i bez toga, zamišljeni gubitak svih osobnih papira čini mi se neizrecivo strašnim. Ne mogu ni zamisliti koliko bih vremena, živaca, konačno i novca, morao potratiti da iznova izradim sve te dokumente. A opet, kad čovjek zrelo promisli, sva ta silna kartušina, uredno odštambiljana i protokolirana, zakrivljeni je nježnik u usporedbi s jednom jedincatom ispravom koju, naravno, ne posjedujem i mogu vam svečano obećati da je nikada neću posjedovati. Radi se o iskaznici HDZ-a. Sve i kada bi me pogodila serija teških moždanih udara, od koje bih temeljito pobudalio i potpuno promijenio karakter, pa se poželio upisati među zajedničare, tamo bi, čvrsto se ufam, netko pametan na vrijeme shvatio kako se radi o fatalnom nesporazumu i poderao moju molbu.

Prečice postoje! Tko mi je kriv kad sam slobodnom voljom izabrao sa sobom vući cijelu aktovku punu suvišnih isprava, umjesto da lijepo u novčaniku grijem samo jedan jedincati dokument, partijsku knjižicu. Ona je, naime, sve što modernom Hrvatu treba, svejedno je li zdrav ili bolestan, solventan ili dekintiran, obrazovan ili neuk, s bogatim radnim iskustvom ili bez njega.

Ako je život umjesno prispodobiti partiji flipera, onda je članska iskaznica HDZ-a neobično nalik žetonu, odnosno odgovarajućoj kovanici koja pokreće aparat. Nama bez konvertibilne partijske munite ne preostaje ništa drugo nego sa strane kibicirati kako drugi igraju, kako im kuglice prkose gravitaciji i pogađaju prava mjesta, dok električna zvonjava prati svaki njihov uspješan potez.

Kako vrijeme prolazi, sve mi se više čini da sam teško podbacio kao roditelj. Možda ste i vi, dragi čitatelji, napravili istu grešku. Zapravo siguran sam da jeste ako ste svojoj djeci pokušavali utuviti u glavu da nema uspjeha bez teškoga rada, da je obrazovanje jedino jamstvo njihove budućnosti i, što je najvažnije, da u životu ne postoje prečice. Mo’š mislit. Naravno da postoje: u svakome gradu, u svakoj općini, u svakom mjesnom odboru. Gdje god postoji podružnica HDZ-a, eto i prečice.

A mi, idioti, cijelo vrijeme šaljemo djecu duljim putem, obilaznim pravcima, preko uzbrdica i niz serpentine, toplo se nadajući da će im u znoju stečene diplome omogućiti dobar život. Šaljemo ih da se školuju u druge gradove, neki čak i u druge zemlje, uvjereni da će se naši potomci i potomčice jednom vratiti i na svojoj djedovini pristojno naplatiti svoj trud. A nismo ih trebali slati nikamo dalje od najbliže podružnice HDZ-a.

Problem nije u tome što danas čovjek ne može napraviti nikakvu ozbiljniju karijeru u bilo kojemu zakonitom poslu ako nije član Hrvatske demokratske zajednice. Stvari su otišle toliko daleko da više ne možeš biti ni viđeniji šljam ako nisi HDZ-ovac.

Kad ste zadnji put čuli za neki slučaj iz crne kronike (svejedno o čemu se radi, o privrednom kriminalu ili o silovanju), a čiji protagonist nije član HDZ-a? Stvari su otišle toliko daleko da bi netko zlurad mogao zaključiti kako se članom naše stožerne stranke ne može postati ako ne priložiš potvrdu - ne o nekažnjavanju, nego upravo suprotno - o kažnjavanju.

Svojedobno su naši istaknuti čimbenici ovako započinjali svoja obraćanja javnosti: „Drage Hrvatice i Hrvati!“ Skrupulozniji među njima onda bi se sjetili i ostalih građana, ostali bi ih glatko ignorirali. Danas mi se, pak čini kako hrvatstvo više ni izbliza nije dovoljno svojstvo za stjecanje privilegiranog statusa. Tko želi biti u prvom ešalonu javne pozornosti, kome je stalo do vlastite budućnosti, taj mora biti i nešto više malo od Hrvata vulgaris.

Naime, član. Ako si član, možeš što hoćeš. I nitko ti ne može ništa. Ni pegula te ne može pogoditi. Jer, baš te briga ako, recimo, izgubiš novčanik sa svim dokumentima i karticama. Samo skoči do najbliže stranačke podružnice da ti izrade duplikat partijske knjižice i tvoj život odmah će se vratiti na tračnice slatke rutine, opet ćeš dobiti priliku ubaciti žeton u fliper.

(slobodnadalmacija.hr)

( Ivica Ivanišević )