Kad podrhtavaju temelji - drhti sve

Kotorski misal Svetog Jakova od Lođe nastao je u prvoj polovini XII vijeka, spomenik je nulte kategorije dalmatinsko - dukljanske katoličke tradicije i savremenik je kotorske katedrale. Pisan je karakterističnim pismom sa kraja XII vijeka, beneventanom, sa karakterističnom uglastom grafikom slova, ukrasnim i dekorativnim elementima kod inicijala. Rukopis je obogaćen i slikovnim prikazom Svetog Tripuna. Posebnu vrijednost rukopisa predstavljaju originalni zapisi u dijelu kalendara, koji govore o kotorskom i tivatskom stanovništvu, imenima, zanimanjima i drugim podacima o duhovnom i svjetovnom životu Boke. Dio Kotorskog misala predstavljaju i podaci koji se nalaze u naknadnoj zabilješci o smrti blažene Ozane, kao i u spisku sa 143 imena, među kojima preovlađuju ona slovenskog porijekla tadašnjih kotorskih katolika.

Fototipsko izdanje Misala priredila je Lenka Blehova Čelebić, uz opširan uvod i objašnjenja, što je bio povod da sa njom razgovaramo, uz podsjećanje da je autorica mnogih naučnih radova i dvije kapitalne knjige: Žene srednjevjekovnog Kotora i Hrišćanstvo u Boki 1200-1500.

- U svijetu ima malo beneventanskih rukopisa. Za Crnu Goru vezani beneventanski rukopisi i fragmenti su membra disiecta: nalaze se u Berlinu, Sankt Peterburgu i Londonu. Kotorski misal od drugih izdvajaju bilješke koje ukazuju na bokeljsku sredinu: upisana su imena vjernika za koje je u određenim danima bila služena zadušnica. Već sama imena pokazuju da je od starina stanovništvo bilo izmiješano kao što je i danas. Imena mještana su najčešće romanska, ima i mnogo slavenskih imena. Zastupljeni su i stranci koji su u Kotor došli i skrasili se tu - trgovci, namjernici kao vojna lica ili mornari koje je ovdje zatekla smrt, kaže Blehova Čelebić.

Vaše izdanje, prema opštem utisku nakon promocije u katedrali Sv. Tripuna, ima svjetski nivo. Je li se isplatio trud?

- Naša knjiga pokazuje ljepotu manuskripta, jednog od najstarijih na ovom tlu. Zasluga je grafičara Atile Kapitanja i Pavla Bajazeta, praćena ogromnim trudom i prefinjenim ukusom. U Evropi je uobičajeno da se rijetki rukopisi izdaju na ovaj način; naš misal spada u najljepše opremljene knjige te vrste koje sam vidjela. Prevazišao je čak original koji sam proučavala u Berlinu i koji je ipak malo izblijedio. Moram reći da za ovaj poduhvat nije dovoljno da naučnik pažljivo pogleda i komentariše rukopis, nego je podjednako važna i vizuelna strana posla.

Knjiga ne bi izašla bez razumijevanja Hrvatskog nacionalnog vijeća Crne Gore i predsjednika Zvonimira Dekovića, kao i ljubazne podrške Kotorske biskupije. Bez ovog nesvakidašnjeg susreta sa ljudima koji su osjetili šta znači rukopis za našu kulturnu povijest i bili su voljni da žrtvuju sredstva i vrijeme - teško da bih privela posao kraju.

Šta je ukratko Vaš učinak?

- Paleografska obrada svake od 348 stranica, što uzme godinu dana rada. Paleografski rad ove vrste ukrade ponekad i više od jednog dana za stranicu. Identifikovala sam svaki citat iz Biblije i navela na margini prema izvoru: Psalmi, Genezis, prorok Ezekija, Isaija, Egzodus, Propovjednik, Makabejci, četvorica jevanđelista, Apokalipsa, prvi Ezra, Malahija, knjiga Otkrovenja, Levitski zakonik, Zaharija… Ukupno - 73 knjige Starog i Novog zavjeta.

To mi je uzelo drugu godinu rada, jer sam ja naišla na Misal u Berlinu 2017. godine a vidite gdje smo sada.

U onom originalnom Misalu u Berlinu leži oko 700 biblijskih citata, rasutih, kao što rekoh, u 73 biblijske knjige, ali samo u manuskriptu, bez oznake, koje sam istrgla i kritički označila na margini našeg izdanja. To je kao da tražite iglu u plastu sijena. Zato ovo nije nikakvo fototipsko izdanje, već kritička monografija.

Koliko će ova knjiga koristiti nauci i šta će sa njom da dobije nauka, a šta istorija Kotora, duhovnost i kulturologija?

- Kotorski misal Sv. Jakova od Lođe crkveni je, muzikološki, ali i književni, istorijski manuskript iz XII vijeka ispisan na 348 stranica nevjerovatne ljepote. On je tu negdje vrsnik katedrale Notre Dame u Parizu - vidjeli ste kako je čitav svijet dramatično doživio požar, nedavno. Kultura i država moraju na nečemu počivati, na temeljima u dubini. Kad podrhtavaju temelji onda drhti sve.

Misal je 600 godina bio u Kotoru svjedok života i smrti, dok nije evakuisan na Zapad, izgleda početkom XIX vijeka, i meni su malkice zadrhtale ruke kad sam ga dodirnula u Berlinu. Pedantni Njemci su mi rekli da ga je u XX vijeku uzelo u ruke samo četvoro naučnika, uključujući mene, od čega troje muzičara.

Sada je tu, vidljiv i nama. Biće zanimljiv za istoričare umjetnosti, za književnost, za crkvu, za sve. Za kodikologiju je rukopis inspirativan po pitanju njegove funkcije, unutrašnjih promjena, sudbina knjige, mjesta nastanka, skriptorija, iluminatora i slično.

Autorica ste dvije kapitale knjige: Hrišćanstvo u Boki 1200 -1500, i Žene srednjevjekovnog Kotora. Zašto su Vas baš zanimale ove dvije teme? Šta je to što karakteriše hrišćanstvo u Boki, a po čemu su i u čemu specifikum žene u srednjovjekovnom Kotoru?

- Temu žena u srednjovjekovnom Kotoru mi je preporučio pokojni Miloš Milošević, moj prvi mentor. Uklapala se u društvenu istoriju koja je u savremenoj nauci aktuelna, budući da je starija pozitivistička istorija bila koncentrisana na političku povijest, a zanemarivala je društvene prilike. Kada sam se počela baviti istraživanjem u kotorskim arhivima, ova tema je bila neobrađena, nova, pružala je priliku za doprinos i nadogradnju. To jeste i smisao naučnog rada: doći sa novim informacijama, prikazati novi pogled. Isto tako, crkvenu istoriju Boke Kotorske niko nije obradio sistematski, iako su postojale studije za istraživanje i oslonac. Istorija crkve na ovim prostorima je vanredno zanimljiva, burna i složena. Htjela sam pokazati važnu ulogu crkve u istoriji kraja koji je živio u vremenima čestih ratova, promjena nadleštava, prividno na margini velikih zbivanja. Država je bila slaba.

A crkva?

- Crkva je u tim vremenima bila stabilan društveni faktor. Njeni napori na prevazilaženju najgorih nedaća na političkom i društvenom planu su za svaku pohvalu. Crkva je bila stub u vremenima kada je država hramala na obije noge; odigrala je veliku ulogu u samosvijesti naroda, organizovala dobrotvornu mrežu, stvarala i finansirala kulturne i druge spomenike. Zahvaljujući toj filozofiji mi danas u primorju imamo visoku civilizacijsku sredinu. Zanimljiva je i istorija pravoslavne crkve na ovim prostorima, iako za nju u arhivima nema toliko dokumentacije. I, naravno, zanimljivi su odnosi i saradnja ove dvije grane hrišćanstva.

Po svemu sudeći, a ne bez razloga, Boka je prostor za Vaš istraživaki duh. Šta je to što taj prostor karakteriše, a Vas kao naučnicu intrigira?

- Boka, i ne samo Boka, već i Crna Gora je moja druga domovina. Uvijek sam željela da budem od koristi crnogorskoj nauci. Da ne budem samo gost, nego građanin koji se zna odužiti radom. Naravno, moje polje je ograničeno - medijevistika. Nadam se da ni to nije malo. Srednjovjekovlje mnogo pomaže državi koja ga ima. Srednjovjekovlje afirmiše savremenu državu. Pogledajte Crnu Goru, da li bi ona bila ista bez Balšića i Crnojevića?

Kotor, na svaki način intrigira. Polje iako prostorno neveliko, duhovno je posijano mnogim civilizacijskim plodovima. Šta Vas konkretno intrigira? Čime bi se rado bavili, kojom tematikom, a da nije otrkivena, malo obrađena?

- Imam želju da i dalje radim na istoriji crkve. Prvi tom Hrišćanstva u Boki je nastao u uslovima kada se nije moglo putovati, kada još nije krenula digitalizacija arhivskih dobara u inostranstvu. Danas su već otvoreni novi pogledi. Mislite da bih mogla izraditi komparativnu analizu Misala Sv. Jakova od Lođe, i Biblije, prije 30 godina? Ni slučajno!

Gdje nalazite meterijal, u kojim arhivama, bibliotekama?

- Ja u tom smislu živim između Podgorice, Praga, Kotora i Vatikana...

U međuvremenu sam imala priliku da u više navrata radim u Apostolskoj biblioteci i Privatnom arhivu u Vatikanu. Stekla sam bolji uvid u materijal Državnog arhiva u Dubrovniku. Iskustva ove vrste su za naučnika veliki korak naprijed. Naravno, tu predstoji mnogo posla. Knjige ovakve vrste, dakle sinteze, nastaju godinama. Pet godina je najkraći rok kada se može napraviti dobra studija - od toga najmanje tri godine progutaju istraživanja, pisanje bilješki, pravljenje kartoteka.

I, razmišljam da objavim drugo dopunjeno izdanje Žena srednjovjekovnog Kotora. Mislim da je sazrelo vrijeme.

Kako kojom bi odrednicom definisali Kotor?

- Teško je definisati Kotor jednom rečenicom. Za mene je Kotor svjetski grad, bez obzira što je malen. Država Crna Gora bi trebala da mu posveti mnogo više pažnje. Ona nema kulturnije, ljepše i zanimljivije mjesto od Kotora.

U vremenima vladavine novca je naprosto nevjerovatno šta sve uspijevaju, sa malim sredstvima, kulturni poslenici u Kotoru, Tivtu, Herceg Novom. U samom Kotoru postoji bogat kulturan život zahvaljujući požrtvovanom radu Pomorskog muzeja, Arhiva, crkvenih institucija, biblioteka i drugih koji udružuju snage da se odupru pritisku da grad bude samo lokacija hotela i kafića. Svi ovi nadahnuti i slabo plaćeni ljudi su svjesni kulturne istorije grada i Boke. Oni ne bi bili na tim mjestima da nemaju tu svijest i snagu koju im daje starina, civilizacija koja je ovdje postojala od srednjeg vijeka. Znate, nijedna nacionalna kultura nije kompletna bez srednjovjekovlja.

Renesansa nalazi plodno tele upravo u Kotoru i nalazi svoje odjeke u konkretnim ličnostima, pjesnicima, štamparima i drugim kulturnim poslenicima. Koliko je to doba proučeno i naučno valorizovano?

- Proučavali su ga vrsni istraživači starog kova i znalci klasičkih jezika: don Srećko Vulović, don Niko Luković, Pavao Butorac, Risto Kovijanić, Slavko Mijušković, Miroslav Pantić, don Gracija Brajković, Miloš Milošević, polihistori kakvih danas više nema. Dosta su uradili hrvatski, srpski istraživači. Izvjestan doprinos pružili su Italijani. Nedavno je u Italiji izašla monografija na 230 stranica velikog formata, najbolja dosad, o Ljudevitu Paskvaliću koja ga posmatra onako kakav je on bio - svjetski pjesnik. Autorka je Luciana Borsetto, izdavač italijanski Edizioni dell’Orso a predmet analize Paskvalićeva zbirka Rime Volgari izdata 1549 g. u Veneciji. Izvrstan rad.

Kada su u pitanju knjige i naučni radovi, šta slijedi poslije Kotorskog Misala?

- Imam neki konkretan projekat, ali ne bih da ga obznanjujem dok doista ne počnem. Znate i sami da ne treba govoriti o planovima - kako kaže stara jevrejska poslovica: Ako želiš da nasmiješ Boga, ispričaj mu šta planiraš.

Ljubav iz doba panslavizma

Češko -crnogorske veze, ostavile su prepoznatljive tragove. Objavljeni su mnogi naučni radovi o tome, knjige i publikacije. Kako biste Vi kao naučnica i intelektualka sa širokim dijapazonom znanja i obrazovanja, u najbitnijim naznakama odredili te veze? Koliko je Crna Gora prisutna u Češkoj, ona tradicionalna sa kojom su te veze bile dublje, ali i ova savremena?

- U starije vrijeme, kada je bio u usponu panslavizam, Crna Gora je bila za Čehe predmet velikog divljenja. Danas su prioriteti češke politike okrenuti na Zapad. U češkom društvu je još uvijek prisutna velika simpatija prema Crnoj Gori i Crnogorcima, ali ne možemo reći da Česi o Crnoj Gori danas imaju neka velika znanja.

Akademici, posebno u Brnu i Pragu, međutim, ulažu veliki trud da se veze održavaju: izlazi časopis Slovenski pregled i Slovenski jug, u sastavu Akademije nauka rade Češki nacionalni komitet balkanista i Društvo za istraživanje istočne i srednje Evrope. Naučnici kao na primjer docent Ladislav Hladk ili František Šístek i brojni drugi se bave istorijom XIX i XX vijeka. Postoje udruženja na građanskoj bazi, poput Društva prijatelja južnih Slovena. U svakom slučaju, nema razloga za pesimizam; vremena se mijenjaju, vrijednosti ostaju...

( Miraš Martinović )