Učitelj u Crnoj Gori nekad i sad: Šta se promijenilo od Milivoja do Jelene, a šta je ostalo isto

Već 12 godina je u penziji, a tvrdi da, kad bi bio u prilici da ponovo bira zanimanje, opet bi bio učitelj. Milivoje Jovanović, kolašinski učitelj, kojeg se bivši đaci sjećaju po blagosti, ali i visokim kriterijumima, veći dio od 38 i po godina radnog staža proveo je u učionicama OŠ „Risto Manojlović“.

Na početku karijere, objašnjava, dao je sebi zadatak - djecu će voljeti i razumijeti.

Uoči Svjetskog dana učitelja, poručuje da je za rad sa djecom potrebno mnogo energije, ali i razumijevanja.

”To mi je da otjeram muku s duše”

Jovanović kaže da u učionicu nikad nije “unio” lične probleme.

“To sam naučio od jednog svojeg profesora, koji je uvijek, prije nego što uđe u učionicu, stajao po pet minuta pred vratima. Kad smo pitali zbog čega je to tako, odgovarao bi: ‘To je da otjeram muku s duše’. Trudio sam se i ja da na vratima učionice ostavim ono što me tog dana morilo i posvetim se djeci onako kako zaslužuju i kako treba“, objašnjava Jovanović.

To savjetuje i mladim kolegama. Tvrdi da plate u prosvjeti nikad nijesu bile visoke, ali da to “ne treba da bude razlog ni za jedan propust u nastavi”.

“Nikad nijesam bio zadovoljan svojom platom i načinom na koji je država tretirala moje kolege i mene. Međutim, tvrdim da to nikad nije uticalo na kvalitet nastave. OŠ ‘Risto Manojlović’ bila je među najboljim školama u Crnoj Gori, što je, između ostalog, više puta potvrđeno nagradom ‘Oktoih’. Kolege su bile kreativne, aktivne, radili su s entuzijazmom, iako u mnogo lošijim uslovima nego danas”, priča kolašinski učitelj.

Mnogo mlađa, učiteljica podgoričke OŠ “Radojica Perović” Jelena Saveljić poručuje da je mnogo razloga zbog kojih je poziv učitelja poseban.

“Najvažniji je to što ti ne dozvoljava da odrasteš. Kad radiš sa djecom, ne zaboravljaš da se raduješ malim stvarima, malim uspjesima, a koji su ustvari izuzetno veliki. Od djece svakodnevno učiš. Ovaj posao ti ne dozvoljava da imaš loš dan, kakvi god problemi da te muče oni ostaju ispred vrata učionice, jer kad uđeš, kad te dočekaju osmijesi, zagrljaji i pogledi puni ljubavi, sve je nekako lakše. Uz svu svoju ljepotu ovaj posao je i veoma težak, iz razloga što nosi uz sebe veliku odgovornost. Mi učitelji smo uzori, neko na koga se djeca ugledaju, čiju svaku riječ upijaju, neko koga se svi i kad odrastu sjećaju. Na nama je da izaberemo u kakvom ćemo sjećanju ostati našim učenicima”, kaže za “Vijesti” mlada podgorička učiteljica.

Kolašinski učitelj smatra da su današnji udžbenici kvalitetniji, podstiču logičko razmišljanje i rasuđivanje, pružaju mogućnost za kreativnost“.

Promijenili se i učitelji i djeca

Kada je počinjao karijeru u seoskoj školi u Bistrici, sjeća se Jovanović, od nastavnih sredstava imao je samo tablu, kredu i računaljku na kojoj nije bilo svih “kuglica”.

“Olakšanje za učitelje je i to što danas većina djece ide u vrtić. Sjećam se, tokom prvih godina mojeg rada u gradskoj školi, da sam bio srećan kad bih ih u odjeljenju bilo po pet-šest, koji su, prethodno, išli u vrtić. Kasnije se taj broj povećavao i olakašavao rad učiteljima”.

Promijenili su se učitelji, ali i djeca, smatra on. Neophodno je bilo, tvrdi, da edukaciju djece o njihovim pravima prati i edukacija i insistiranje na obavezama. Obaveza djece je, objašanjava, da se na najkvaliteniji način posvete školi i nastoje da izgrade radne navike. Poštovanje prema učiteljima i školskim drugovima, takođe.

“Razumijem da je, zbog kompleksnih društvenih okolnosti to teško. Problematični su uzori koje djeca imaju. Nažalost, često su u prilici da gledaju ‘uspješne’ ljude, koji se ne mogu pohvaliti kvalitetnim obrazovanem. To im iskrivljuje sliku prioriteta i demotiviše ih. No, uloga učitelja bitna je i na tom polju čuvanja sistema vrijednosti i motivacije”, kaže Jovanović.

Tokom svog radnog staža, priznaje, ponekad je kao sankciju za neposlušnost, ometanje nastave i pretjerane nestašluke koristio i prut. Uvjeren je da mu niko od bivših učenika ni njihovih roditelja na tome nije zamjerio.

“Prut je bio prisutan, što je danas nezamislivo. Sklonjen i ormaru, zvao se „mirko“. Bilo je situacija kad je morao biti aktiviran”, sjeća se Jovanović.

Rad sa malim, iskrenim ljudima, a društvo kritikuje

Saveljićeva poručuje da je “biti učitelj danas predstavlja jednu vrstu poduhvata”.

“Jer sa jedne strane imate ‘posla’ sa najiskrenijim i najboljim malim ljudima na svijetu, a sa druge strane imate sve veći broj kritika kojima smo kod društva svakodnevno izloženi. Često je najteže u svemu naći balans, da dijete od samog početka zavoli školu, da sa osmijehom dolazi, a opet ga od samog početka upućivati na pravila ponašanja, što se često kosi sa onim kako su oni školu zamišljali”, zaključuje ona.

Jovanović pamti i napori njegovih kolega da se usavršavaju i dodatno obrazuju. Jovanović je bio prvi učitelj sa višom školom u Kolašinu. Bio inspiracija starijim učiteljima da završe razrednu nastavu. Tako je u kolašinskoj školi za kratko vrijeme bilo preko 70 odsto učiteljskog kadra sa višom spremom, što je tada bila rijetkost. Ponosan je zbog toga Jovanović, kao i na mnoge svoje učenike, koji su danas uspješni ljekari, inženjeri, direktori ustanova...

Protivnik poroka

Pored kvalitenog usvajanja školskog gradiva, Jovanovića se bivši đaci sjećaju i kao žestokog protivnika cigareta, alkohola i narkotika. Učitelj tvrdi da je tu netrpeljivost uspio uspješno da prenese na većinu svojih učenika i time je ponosan.

„Provlačili su se ti savjeti i kroz lekcije o zdravom životu, ali ja sam i insitirao na tome mimo obaveznog programa. Veliko je zadovoljstvo kad sada sretnem svoje bivše učenike, a oni mi se pohvale da nikad nijesu postali pušači, a da alkohol tek rijetko konzumiraju. Takođe, trudio sam se da ih naučim koliko je istina važna i koliko njome poštujemo i sebe i druge. Smatram da sam, u većini slučajeva, u tome uspio”, kaže Jovanović.

Roditelji mogu najviše da pomognu, ali i najviše da otežaju

Saveljićeva kaže da učiteljima roditelji najviše mogu da pomognu, ali isto tako i da otežaju posao.

“Iako nijesu svi takvi, danas roditelji, iz najbolje namjere, previše su zaštitnički nastrojeni, stvaraju probleme, kako svojoj djeci za dalje odrastanje i osamostaljivanje, tako i nama učiteljima pri procesu pripremanja djece za odrastanje i snalaženje u starijim razredima. Čini mi se da učitelja ne treba stavljati u kontekst suprotstavljene strane roditeljima, dijeliti na kuću i školu, već prihvatiti da u ovom poslu ne postojimo “mi” i “oni” već samo jedna strana koja složno radi za dobrobit djeteta, kako na obrazovnom tako i na vaspitnom zadatku. Ali na kraju dana, bio on i jedan od onih teških, kad razmišljam o pripremi za sljedeći radni dan, najvažnije mi je što to radim sa osmijehom, i što se ni u jednom trenutku nijesam pokajala što sam izabrala da se bavim baš ovim poslom”, poručuje Saveljićeva.

( Tina Popović, Dragana Šćepanović )