Kako do promjene vlasti?

Veoma često pitanje među opoziciono nastrojenim građanima u Crnoj Gori, bilo da su članovi partija, aktivni učesnici u političkoj sceni ili samo posmatrači je - kada će konačno doći do promjene vlasti? Najčešći odgovor na to pitanje glasi „kad se to u Crnoj Gori promjenila vlast u miru?“. Taj pogled na istoriju nam pokazuje da je u najmanju ruku prikladno sadašnje stanje po kojem imamo najmanju pokrivenost uvoza izvozom jer smo po pravilu i istoriju uvozili. To ne znači da naša istorija nema svijetle primjere, da nema događaja kojima se trebamo ponositi, već da su se velika istorijska zbivanja po pravilu dešavala negdje drugo a onda uvozila na naše prostore decenijama, vjekovima kasnije - kao što danas živimo nacionalizam ranog XIX vijeka sa pokušajima formiranja novog identiteta nekad smo uvozili Oktobarsku revoluciju, Ustavnu monarhiju, mitologiju.

Ovakav uvoz istorijskih kretanja te samim tim politike je doveo do toga da smo mnoge razrede preskočili, ne zato što smo bili daroviti đaci, već zato što točak istorije nije mogao da trpi naše zaostajanje pa nas je prisilno gurao naprijed jer je u istoriji nemoguće pasti isti razred toliko puta, već moraš prisilno ići naprijed kad pretjeraš. Tako smo se našli u XXI vijeku, komesarski uvezli iskrivljeni neoliberalizam i slobodno tržište, ideje koje nam je „prodao“ čovjek koji se na tom slobodnom tržištu nikad nije oprobao i čiji je svaki „uspjeh“ došao kroz podršku i subvencije države. Možemo li mi takvi da promjenimo vlast i da li ključ toga leži u promjeni izbornog zakonodavstva kako nam govore iz opozicije dok grozničavo predstavljaju svoje predloge u mesijanskom zanosu?

Kratak odgovor je ne. Iako je neophodno reformisati izborne uslove, prije svega u pogledu toga da biračko pravo ne smiju imati oni koji su se davno odselili i koji dolaze u Crnu Goru isključivo turistički i za koje se sumnja da ne propuštaju izborne cikluse s obzirom na to da im tu ekskurziju finansira vladajuća partija novcem svih nas. Imajući u vidu da je zakon vrlo izričit po tome ko može da ima biračko pravo, ovo je prva instanca koju opozicija mora dovesti u red. Istovremeno, izbori iz 2016. i 2013. nam ukazuju da je DPS, kada se osjeti pritjeranim u ćošak, spreman posegnuti za veoma ozbiljnim destabilizacijama države kako ne bi izgubio ključne poluge vlasti - vladu i predsjednika. Uprkos očitoj izbornoj prevari kroz pojavu glasova iz Rožaja u minut do dvanaest (kao što su Miloševiću stizali glasovi sa Kosova) opozicija je rezultate prihvatila a međunarodna zajednica, što kroz OEBS, što kroz „istaknute predstavnike“ i političare/intelektualce iz regiona poručila da je sve bilo regularno, da je opozicija bila blizu i da samo tako nastavi, pa će jednom pobjediti. Izbori 2016. su bili još dramatičniji i protekli su u atmosferi državnog udara, te dvostrukoj ofanzivi o ugroženoj državi - kroz medije i kroz veliki broj patrola posebnih jedinica policije. Rezultati su priznati a međunarodna zajednica je poručila opoziciji da rješava probleme „kroz institucije“, iste one koje su osudile lidere DF-a na bazi svjedočenje dvojice, blago rečeno, sumnjivih svjedoka.

Ovo nam mora biti indikator da promjena kroz institucije neće biti - tužilaštvo je brže-bolje požurilo da proglasi Ivicu Stankovića nevinim za ozbiljne optužbe bez ikakve istrage. Rezultata „Koverte“ još nema. Rezultati „Snimka“ su faktički nepostojeći. Promjene kroz institucije, samim tim i kroz institucije izbora, neće doći jer, što je DPS više satjeran u zid, to je spremniji na veće i veće prevare jer posjeduje prećutnu saglasnost međunarodnog faktora koji nema namjeru da se bavi crnogorskom stabilokratijom dokle god vlast poštuje militarističko-atlantistički kurs.

Ipak, mogućnosti postoje - prvih nekoliko mjeseci bojkota „Sinđinog parlamenta“, bojkota kome niko ništa nije mogao zamjeriti - jer je potpuno legitimno bojkotovati parlament nastao u atmosferi lažnog ili pravog državnog udara, je pokazao jednu nelagodnost režima i „dobronamjernog međunarodnog faktora“. Taj bojkot je obesmišljen povremenim ulascima u parlament prvo SDP-a (jer kako parlament može biti nelegitiman u svim slučajevima sem onda kad treba da izglasa ulazak zemlji u vojni savez na dvadeset godina) a kasnije DF-a i još više, izlaskom opozicije na lokalne izbore (potpuno nelogičnim stavom da je državnim parlament neligitiman, ali izbori na lokalu mogu biti legitimni). Totalni bojkot institucija, koji mora potrajati i biti izveden od svih onih koji se nazivaju opozicijom je efektan pritisak na vlast od strane političkih stranaka. Protesti, kojima su građani pokazali da mogu, makar na kratko takođe pritisnuti vlast, je ono što mora ići istovremeno. Ti protesti moraju biti i na lokalnom i na državnom nivou, kako bi DPS bio onemogućen da „gasi požare“, a dokaz tome je upravo kapitulacija DPS pred čempresarima, računajući da će gašenjem toga, lakše riješiti Odupri se proteste. Uprkos tome, pobjeda u Baru je dovela do protesta na Žabljaku, Bukovici, Sinjajevini a „Odupri se“ protesti su se samouništili, nevezano za reakcije režima.

S druge strane, da bi se sve ovo desilo, neophodno je da se ispuni niz drugih okolnosti, narod neće izaći na ulicu bez razloga, niti bi opozicioni bojkot sada imao težinu nakon što su od njega toliko puta odustali. Zato do sljedeće pogodne prilike, a ona će doći brzo zbog sve većeg rasipanja kadra, zbog sve veće bahatosti činovnika, zbog sve većeg duga i budžetskog disbalansa, mi moramo biti bolji. Neophodno je da radimo na obrazovanju, na usavršavanju sebe, da nadoknadimo sve one razrede koje smo preskočili.

Dobar dio našeg društva nije politički savladao Loka i Rusoa, a želi da se bavi Džudit Batler. Zbog tog opšteg političkog neznanja nam se dešava da se protesti deligitimišu jer su „politički“, iako je svaki protest uvijek politički. Zbog neznanja prolaze izjave da je Belgija neutralna a da Milo daje penzije. Zato moramo biti bolji da bi promjena, kad god ona dođe, bila kvalitativne, a ne kozmetičke prirode. Zato moramo stići svijet da nam ne bi opet bila uvezena neka „novina“ stara dvadesetak godina. Zato moramo stići točak istorije, približiti se hegelovskoj „svijesti o slobodi“ i konačno napredovati.

( Stefan Đukić )