Nesnalaženje u novim okolnostima

U vremenu egzila, naročito u njegovom prvom dijelu, crnogorski kralj je zajedno sa vladom imao aktivnu ulogu u mnogim političkim i diplomatskim inicijativama.

Borba i ukupan život crnogorskog kralja, vlade, vojnika, crnogoskih građana u izbjeglištvu - iako solidno obrađeni u domaćoj istoriografiji - nisu dovoljno osvjetljeni, između ostalog i zbog misterija oko nikada pronađene arhive kralja i vlade u izbjeglištvu.

Paralelno sa zahtjevima prema velikim silama i Mirovnoj konferenciji na kojoj se odlučivalo o novoj političkoj karti svijeta, samim tim i o Crnoj Gori, crnogorski kralj i vlada su proglasima i na druge načine pokretali inicijative prema crnogorskom narodu u zemlji. U njima je bilo i različitog sadržaja, zavisno od nastalih okolnosti. I u tom dijelu politidičkog djelovanja kralju Nikoli se zamjera da je bio neodlučan i nedosljedan.

Tako proglas “Crnogorcima” - na Badnj dan 1918, dakle istog dana kada je počela “Božićna pobuna” zapravo ustanak protivnika bezuslovnog ujedinjenja - se politički dosta razlikovao ne samo u naslovu od jednog drugog proglasa crnogorskog kralja “Jugoslovenima” 8. oktobra 1918. I kraljev proglas crnogorskom narodu u formi pisma koje je uputio Božu Petroviću je bilo dobrim dijelom izraz uticaja visokih aktera Međunarodne konferencije.

Takvi proglasi nerijetko s ciljem ipak pacifikovanja situacije u zemlje su pravljeni u očekivanju da će se od stane velikih sila uvažiti i ispuniti zahtjevi kralja i crnogorske vlade. Takva očekivanja su se kasnije pokazala nerealnim.

Crnogorska strana u izbjeglištvu, koja je imala diplomatske odnose sa velikim silama i time legalne kanale komunikacije, nastojala je da bude otvorena prema zahtjevima predstavnika velikih sila, u prvom redu američkog predsjednika Vilsona.

S druge strane, sve veće indicije da bi crnogorski zahtjevi mogli biti odbijeni na Međunarodnoj konferenciji su neminovno kralja vodile i pokušajima uticaja na političke tokove u zemlji uključujući njegov povratak u Crnu Goru s ciljem obnove crnogorske države i sa te pozicije eventualno učešće u ravnopravnom stvaranju šire jugoslovenske zajednice.

Obje političke karte kralja Nikole u tom trenutku, dakle, očekivanje pravednog rješenja crnogoskog pitanja na Konferenciji ili borbeni povratak u zemlju - su nosle velike rizike.

Eksponenti zvanične srbijanske politike, pa i neki prvaci Jugoslovenskog odbora npr. jedan od hrvatskih lidera Ante Trumbić su u svojim međunarodnim dijelovanjima nastojali da objasne državnicima velikih sila da je ujedinjenje Crne Gore sa Srbijom volja crnogorskog naroda. Tome se dodavala i verzija da su nemire u zemlji upravo podsticali crnogorski kralj i vlada u izbjeglištvu.

Bez obzira na dominantno interesni momenat kod velikih sila pa i u kontekstu rješavanja crnogorskog pitanja, bilo je trenutaka kada evropski državnici nisu krili svoje nedoumice oko daljeg postupanja prema Crnoj Gori.

Tako je u novembru 1919. tokom rasprave u britanskom parlamentu, predsjednik vlade Lojd Džordž odogvorajaući na mnoga pitanja rekao:

“Pitanje Crne Gore je jedno od najtežih sa kojima sam se susreo. Narod je podijeljen, pa je teško utvrditi njihova gledišta i stanje.” (Dragoljub Živojinović, Crna Gora u borbi za opstanak, str. 489.)

Ni nakon što je pokazao - uprkos mnogim već učinjenim nepravdama prema njemu i Crnoj Gori - širinu i lično otvaranje prema saveznicima, pa i povodom konstituisanja nove jugoslovenske zajednice pod uslovima poštovanja demokratskih načela - kralj Nikola je vremenom postajao sve više politički marginalizovan.

I pored često ponavljanog, bazičnog stava kralja Nikole i crnogorske izvjegličke vlade - da crnogorsko pitanje nije dinastičko, već demokratsko, da se zapravo radi o istorijskom pravu crnogorskog naroda na samoopredjeljenje, nastavljala se u zavijenim formama, u suštini surova, diplomatska igra, na bazi utvrđenih interesa velikih sila. Sama realizacija interesa velikih država se odvijala u mnogim formama politike fait accompli.

U jednom periodu kralj Nikola i crnogorska vlada pokušavaju da vide svoje šanse u borbi za crnogorske interese preko italijanske diplomatije. Iako je Italija više nego druge države razumjevala i uvažavala, a u jednom periodu, u mogućoj mjeri, podržavala crnogorske interese - vremenom je bilo jasno da je italijanska politika funkcionisala primarno na bazi svojih specifičnih interesa koji su se u prvom redu odnosili na riješavanje tkz. Jadranskog pitanja.

Upravo je početkom 1919. javno otvoren sukob italijanske delegacije predvođene premijerom Orlandom na konferenciji u Parizu sa ostalima iz tkz. Velike četvorke sila - posebno sa SAD, povodom očekivanja Italije da njoj pripadnu Rijeka i Dalamacija.

Sukob je kulminirao otvorenom konfrontacijom italijanskog premijera Orlanda i američkog predsjednika Vilsona, čak i u formi javnih pisama. Naime, Vilson je 23. aprila 1919. uputio javno pismo italijanskim građanima, dok je već 24. aprila italijanski premijer u istom listu odgovorio američkom predsjedniku. U znak protesta premijer Orlando i italijanska delegacija su 26. aprila napustili Pariz i Mirovnu konferenciju.

Tako se otvarala i mogućnost oružanih sukoba na jadranskoj obali što nikako nije odgovaralo glavnim akterima Mirovne konferencije.

U nastalim okolnostima Italiji je odgovaralo neriješeno pitanje Crne Gore koja se već nalazila u situaciji viskoih tenzija i latentnih unutrašnjih sukoba.

Zato nije slučajno da Konvencija između italijanske I crnogorske vlade o stacioniranju crnogorskih vojnih formacija u Gaeti je potpisana 30. aprila 1919, dakle u momentima vrhunaca italijanskih neslaganja sa drugim visokim političkim akterima Mirovne konferencije u Parizu.

Razumljivo rezingriran, a po malo prepuštajući, kako je vrijeme odmicalo, mnoge inicijative crnogorskoj vladi u egzilu, pritom dobijajući kontroverzne vijesti iz zemlje, kralj Nikola se upravo s proljeća 1919. opredijelio na, čini se, svoje posljednje konkretne političke pokušaje u zemlji. Vjerovatno i sam sumnjajući u njihov siguran uspjeh.

Naime, u tom periodu kralj pokazuje namjeru da napusti Francusku koja ga je i formalno obavezivala da ne izlazi iz te zemlje sve do završetka Mirovne konferencije. Crnogorski kralj u tom periodu pokazuje namjere da pređe u Italiju i dalje dijeluje iz te zemlje. Da bude bliže Crnoj Gori, ali i svojim vojnicima stacioniranim u Gaeti. Evo što italijanski diplomatski izaslanik na crnogorskom dvoru u Francuskoj, markiz Montanjari - inače čest, ima se utisak i privilegovani, sagovornik kralja Nikole tokom egzila - javlja povjerljivom depešom 26. maja 1919. ministru inostranih poslova u Rimu.

“Njegovo visočanstvo, kralj Nikola je juče kopnenim putem otputovao u Rapal (Italija)…..U posljednjem trenutku je odlučeno da sa njim ode i princeza Vjera. Izgleda da je sve odlučeno u posljednji čas, a da bi se izbjegle komplikacije sa francuskom vladom, kraljica i princeza Ksenija su ostale ovdje (u Francuskoj). Ukoliko se ne dese neki važni događaji koji bi zahtijevali njegov povratak u Pariz kralj je otišao s namjerom da se više ne vrati u Francusku gdje je morao podnijeti mnoga, teška ponižavanja. Bez da se računaju potezi na Mirovnoj konferenciji dovoljno je podsjetiti da na pisma upućena predsjednicima Vilsonu i Poankareu u kojima na traženi prijem nije čak ni odgovoreno.

Kralj sada namjerava da sačeka u Italiji pogodan momenat da se vrati u Crnu Goru i stavi se na čelo ustanika. Radi se o opštem ustanku koji bi počeo tokom proljeća u momentu koji bi bi išao na ruku čitavom poduhvatu u koji on potpuno, a možda i pretjerano, vjeruje. Nada se kada dođe momenat - kako mi je to rekao juče prije polaska - da će ga italijanska vlada snabdjeti sredstvima i oružjem i omogućiti da zajedno sa vojnicima iz Gaete pređu Jadransko more.

Kralj potpuno vjeruje da kada se jednom iskrca u Crnu Goru Srbi neće moći ostati da vladaju i da će oslobođenje Crne Gore biti posljednji udarac pansrpskoj građevini koju je Pašić sagradio čime će se stvoriti mogućnosti za formiranje jugoslovenske konfederacije u kojoj će sve njene komponente imati svoju posebnu nezavisnost.

Odavde, dosta daleko, ja bih teško mogao ocjeniti mogućnosti uspjeha ovog plana.

Ali s druge strane, razumijiva je želju starog Suverena da se vrati u svoju domovinu prema kojoj se Saveznici odnose distancirano, obećanjima do kojih zatim nisu držali.

Crnogrska politika je imala svoje greške, uglavnom i neodlučnostima kralja koje su opet uzrokovane i savjetnicima ne uvjek iskrenim, ali nepravda prema Crnoj Gori, koja je prolila krv i strašno propatila za savezništvo Atlante - je očigledna.” (Archivio Ministero degli affari esteri. Montagliari, telegrama per posta N. 9. - Confidenziale - 26. maggio 1919)

I ova faza djelovanja kralja Nikole, pa i sam plan koji opisuje Montaljari, nisu završeni uspješno.

Izvjesno, crnogorska stvar koju su zastupali kralj i izbjeglička vlada je vremenom gubila na snazi. Zbog haotičnih događaja u zemlji i interesa velikih sila. Ali donekle i zbog neadekvatnih poteza crnogorske vlade u dijelu zahtjeva koji su bili upućivani velikim silama i tjelima Mirovne konferencije.

Recimo, kralj i vlada su upućivali mnoge zahtjeve za dobijanje širokih teritorija, koje objektivno, ni kao etničke cijeline, niti kao područja u istorijskom smislu nisu pripadale Crnoj Gori. Pretnzije stvaranja neke velike Crne Gore s početka rata, kada je crnogorska vojska 1914. stigla na domak Sarajeva, nisu bitnije korigovane u zahtjevima koje je crnogorska vlada u izbjeglištvu isporučivala Mirovnoj konferenciji u Parizu. Tako je u Memorandumu kralja Nikole britanskoj vladi 27. 9. 1917. o teritorijalnim zahtjevima Crne Gore zahtijevano dobijanje Skadra sa okolinom, dio Bosne do Romanije, dio Hercegovine do Mostara…

Ne treba isključiti da je primjenjena taktika traženja više od realnog u očekivanju da će se time bolje proći u konačnom ishodu.

Ovakvi, očigledno maksimalistički zahtjevi, kasnije ipak nešto korigovani, imali su nerijetko i kontraproduktivne efekte u borbi za crnogorsku stvar.

Princip odnosa snaga među velikim silama, ponekad izveden diplomatskim valcerima, a u završnici igre i na brutalan način, je 1920. ustanovio novu političku kartu državnih entiteta i međunarodnih odnosa.

Na njoj više nije bilo mjesta za Crnu Goru. Ni kao nezavisnu države kakva je sa saveznicima ušla u rat, niti sa pravednim, dostojanstvenim statusom u novoformiranoj južnoslovenskoj državi.

Pokušaji crnogorske vlade da 1920. zatraži prijem Crne Gore u veliku, novoformiranu međunarodnu organizaciju “Društvo naroda” nisu uspijeli. Čak je negativan odgovor iz Političke sekcije Generalnog sekretarijata “Društva naroda” poslužio Francuskoj i Engleskoj kao formalan argument za obrazloženje da na kraju iste godine prekinu diplomatske odnose sa crnogorskim dvorom. Drugi korišćeni argument za prekid odnosa sa Crnom Gorom se odnosio na održane paralamentarnih izbora u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca novembra 1920. godine.

U istom periodu Italija je, poslije velike krize u pregovorima sa saveznicima i u jednom periodu napuštanja Mirovne konferencije, sa više pragmatizma prišla završnoj fazi rada Konferencije i u mogućoj mjeri ostvarila svoje interese. Tako je i nešto veće interesovanje i pomoć italijanske vlade i dvora prema crnogorskom kralju, vladi i vojsci koja se nalazila na italijanskoj teritoriji, postepeno i izvjesno slabilo.

Crnogorskom kralju je negdje krajem 1920. preostalo da se pomiri sa svojom političkom sudbinom.

Uostalom, surovi hod istorije se vrlo često prelamao na lične sudbine. To se dogodilo i crnogorskom kralju u izbjeglištvu.

(Kraj u narednom broju Arta)

( Miodrag Lekić )