Milošević: Prosvjetari na rubu bijede, u reformi obrazovanja se prave veliki propusti

Prosvjetna zajednica održala je protest u Podgorici sa kojeg je, između ostalog, tražena i ostavka ministra prosvjete Damira Šehovića.

Profesorica filozofije Jasminka Milošević održala je govor, koji vam prenosimo integralno.

"Ja danas neću govoriti tako da ugodim bilo kome. Neću govoriti o tome kako je prosvjeta stub društva. I kako mnogi prosvjetni radnici žive na rubu bijede. Niti o tome kako presjek stanja u jednom društvu najlakše dobijamo ako pogledamo klasu vaspitača, kako veli moj omiljeni filozof, V. Diltaj.

Hoću da govorim o sreći.

Govoriću o sreći naše djece. Jer, naša djeca nisu više opuštena i srećna kao nekada. Njihov život se svodi na trku za ocjenama i poenima za dobijanje stipendija. Iako škola, kao nešto što je oduvijek bila obaveza, po definiciji obaveze same, nikada nije bila mjesto gdje su djeca bila posebno srećna, danas je stanje alarmantno. Naša djeca su pod stresom, takvi nam dolaze i takve ih puštamo dalje u život. Takvi su i kada ih, godinama kasnije sretnem na ulici, ili u vozu i autobusu - tamo provodim veći dio svog života.

U reformi našeg obrazovanja, čija je opšta karakteristika nedostatak vizije, napravljeni su veliki propusti i prave se sve više i više.

Najgore je kad ne znaš da ne znaš - a mi smo djecu doveli u takvo stanje.

Još su stari Grci uočili da čovjek ne može biti srećan ako ne nauči da samog sebe obuzda i ako nije stanju da svoje mišljenje pravilno izrazi, da obrazloži svoje stavove i da saopšti ono što misli na drugima razumljiv način. Zato je Aristotel, taj veliki empiričar, posmatrajući svijet u kojem je živio i učeći od njega, stvorio dvije velike filozofske discipline koje svoju sjenku ili bolje: svoj sjaj, bacaju više od dva milenijuma od svog postanka. Da, sijaju one, različitim sjajem u Finskoj (svojevremeno je moj sin, u vrijeme bombardovanja ‘99, tada je bio osnovac, rekao: “Jace, hajde da se preselimo u Finsku, tamo verovatno žive fini ljudi”. Nije ni znao koliko je bio u pravu). Sija ta svjetlost u Bugarskoj, Argentini, Brazilu, Francuskoj, Italiji i mnogim drugim zemljama, a u manjoj ili većoj mjeri i u svim zemljama u okruženju, samo je nema kod nas. U našim školama je svjetlost logike i etike privilegija veoma malog broja učenika koji te predmete izaberu. Jer, kod nas se etika i logika proučavaju samo kao izborni predmeti, u nekim stručnim školama proučava se profesionalna etika, ali to nije isto. Uostalom, etika nije potpuna bez logike, one se dopunjuju.

Radi se o predmetima koji su komplementarni i bez kojih nije moguće savladati osnove ispravnog mišljenja, vrednovanja, procjenjivanja, donošenja važnih odluka. Bez kojih izgradnja karaktera, koja je dio obrazovno-vaspitnog procesa u školama nije moguća. Nemoguće je i ono što ja uvijek kažem na početku školske godine onima koji su odabrali etiku: odlučili ste da naučite kako da budete srećni. Predrasuda je da etika uči kako da morališemo i sudimo, ona uči kako da budemo srećni i slobodni. A to je ono što mi svojoj djeci uskraćujemo, ne samo time što taj predmet nije inkorporiran u naš obrazovni sistem na pravi način, već i zbog prirode samog sistema - što je, opet, uzajamno povezano, ali se ja ne bih na tome zadržavala danas.

Etika nam je neophodna na svim nivoima u obrazovnom sistemu: u osnovnim i srednjim školama, na univerzitetima, kasnije u ekonomiji, biznisu i u politici, u izgradnji samog obrazovnog sistema, u učionicama i zbornicama...I neodvojiva je od kritičkog mišljenja, jer ona sama to jeste. Zato ne možemo razdvajati logiku od etike, niti logiku i etiku od građanskog obrazovanja. I zato je takva vrsta obrazovanja neophodna i onima koji rade u učionicama ali i i onima koji kreiraju prosvjetnu politiku, nastavne programe, udžbenike i obuke za nastavnike. Ljudi teško usvjajaju ono što nije logično, a mnogi naši udžbenici i nastavni programi nemaju logički ispravnu strukturu, pa nije ni čudo što se ni učenici ni nastavnici ne snalaze u njima - to onda ide preko budžeta roditelja. Recite mi samo, koliko djece uzima privatne časove?

Ne želim sada da govorim o teorijskim osnovama naše reforme i o neskladu teorije s praksom - nije ni vrijeme ni mjesto. Samo želim da skrenem pažnju da tom epskom reformom koja traje već decenijama, ovako kako je mi sada vršimo, ma koliko tvrdili suprotno, gušimo kreativnost i kritičko mišljenje.

Reforma je izvođena nedovoljno studiozno i selektivno. Govori se o holističkom i interdisciplinarnom pristupu u nastavi, štaviše, to se od nas zahtijeva (a mi pretrpani programima). Pitam se da li je takav pristup moguć sa ovakvom disproporcijom u broju časova matematike i prirodnih nauka, sa jedne strane, i filozofskih nauka i sociologije, sa druge strane? Pa mi smo gimnazije pretvorili u prirodno-naučne škole, zaboravljajući da i sam koncept, pa i ime gimnazije, vodi porijeklo iz filozofije.

O osnovnim školama nema šta da se kaže. Dok se u svijetu, pa i u neposrednom okruženju, u osnovne škole kao predmeti uvode kritičko mišljenje i filozofija za djecu, kod nas ukidaju jedini predmet kroz koji se to moglo makar u tragovima sprovoditi - građansko obrazovanje.

Više je nego očigledno da od samog početka reforme filozofija smeta. Pa i samo odbijanje da se filozofija uključi u program takmičenja Ispitnog centra dovoljno govori. Isto važi i za sociologiju. Posljedica je više nego očigledna i kontinuirana diskriminacija učenika koji biraju da učestvuju na takmičenjima iz filozofije i sociologije koja organizuju strukovna udruženja.

Očigledno je, zaista bode oči, da su filozofska grupa predmeta, sociologija i građansko obrazovanje diskriminisani u odnosu na prirodne nauke i matematiku.

I to je proces koji traje i s godinama dobija na snazi.

Sada treba da se zapitamo zašto u ovoj zemlji nije moguće uvrstiti takmičenje iz filozofije u program takmičenja Ispitnog centra? A tek što Ministarstvo prosvjete Crne Gore, kao generalni pokrovitelj XXVI Uneskove Međunarodne filozofske olimpijade, održane u Baru 2018. godine, događaj nije objavilo na svom sajtu...skandalozno!

Isključili smo logiku kao obavezan predmet, a šta smo umjesto toga dobili?

Intelektualce koji prepisuju radove od svojih studenata, učenike koji nisu u stanju da dovoljno samostalno donose sudove, da pravilno argumentuju, da samostalno donose odluke. Izborni predmeti tu mogu pomoći samo maloj grupi učenika. Učenik je, po definiciji, biće koje ide linijom manjeg otpora u sistemu koji mu ne dozvoljava da razvija svoje potencijale, samosvijest, svijest o građanskoj odgovornosti i moralne vrijednosti. U sistemu koji mu ne dozvoljava da bude srećan.

I sama sam, kao roditelj, žrtva reforme. Moj sin nije mogao da se upiše ni na jedan fakultet u Crnoj Gori, jer su, u vrijeme kada je on završio srednju školu, majstori reforme zaboravili da u sistemu imaju i zanimanje veterinarski tehničar, tako da je mogao da bira: da polaže diferencijalne ispite iz sva 4 razreda srednje škole ili prijemni ispit negdje u okruženju. Odabrao je ovo drugo i nikada se više nije vratio", rekla je Milošević.

( Vijesti online )