Opozicija - dio problema Crne Gore

Opozicione političke partije su dio problema u kojem se decenijama nalazi crnogorsko društvo. Trideset godina ponavljamo da je problem Crne Gore nedemokratska vlast, ali je krajnje vrijeme da jasno kažemo da je značajan problem i opozicija.

U Crnoj Gori ne postoji slobodna i profesionalna institucija. Afera „Koverat“ pomogla je, vjerujem, i članovima DPS-a da vide ko su im lideri. Ali DPS lideri su zarobili ne samo državu, već i svoju partiju, jer njihovi članovi i pored očiglednih dokaza ne smiju da se ograde od protivzakonitih činjenja svojih kolega.

Sa druge strane se nalaze navodno opozicione političke partije koje su takođe dobrim dijelom zarobljene od strane njihovih čelnika. Da nije tako, rukovodstva partija bi do sada našla način da ispoštuju volju svojih birača i potisnu sve prepreke koje im stoje na putu da postignu dogovor oko stvaranja uslova za održavanje fer izbora i za formiranje nove vlasti koja treba da oslobodi institucije, a time i ubrza razvoj crnogorskog društva. Postavlja se pitanje da li opozicione partije zaista žele da osvoje vlast i smijene DPS ili im je dobro i u ulozi opozicije? Moj osnovni interes kao građanina je da konačno iskoristim svoje ustavom garantovano pravo i da glasam na slobodnim izborima. Moj interes je, takođe, da se izgrađuju slobodne i profesionalne institucije kao jedini garant razvoja našeg društva što je, opet, jedino moguće ako se izvrši više demokratskih promjena vlasti u relativno kratkom periodu.

Među opozicionim partijama najveću odgovornost za postizanje uslova sada imaju one sa trenutno najvećom podrškom - DF i Demokrate.

Da bi DF ostvario svoj osnovni cilj i zaštitio interese Srba u CG ima tri moguća pravca djelovanja. Prvi je da sam osvoji vlast tj. da većina biračkog tjela podrži DF zbog njihovog političkog programa i vrijednosti koje zastupaju. Vjerujem da je ova mogućnost teško ostvariva čak i kad bi svi koji se izjašnjavaju kao Srbi u CG glasali za DF. Druga mogućnost je da DF uđe u koaliciju sa DPS-om i tako pokuša poboljšati položaj Srba u Crnoj Gori. Treća mogućnost je da DF uspostavi korektne odnose sa Demokratama i drugim opozicionim partijama i pokuša da osvoji vlast na slobodnim izborima. Kako god, položaj Srba (kao ni drugih) se neće suštinski poboljšati uvođenjem druge zvanične zastave, drugog zvaničnog jezika i skraćenjem himne. Najbolji način da se ostvare programski ciljevi partija je da uđu u vlast, a DF treba da izabere sa kim će: sa DPS-om ili opozicijom u kojoj Demokrate imaju najveći procenat. Ovo lideri DF-a treba da objasne svojim biračima jer svojim postupcima i javnim istupima kontinuirano pogoršavaju odnose sa opozicionim partijama i svim djelovima društva koji su posvećeni demokratskoj CG i njenom razvoju, a to su građanski pokret „Odupri se“, mediji i NVO koje ne kontroliše DPS.

Ako se DF ne zalaže da uđe u vlast, što je takođe legitimno, onda treba da pojasni svojim biračima kojoj grupaciji će dati eventualnu podršku u formiranju neke nove, manjinske, vlade: DPS-u ili Demokratama, SDP-u, URA-i...

Istovremeno, Demokrate imaju takođe tri mogućnosti. Prva je da sami osvoje vlast tj. da većina ih biračkog tjela podrži zbog njihovog političkog programa i vrijednosti koje zastupaju. Vjerujem da je ova mogućnost teško ostvariva čak i kad bi svi apstinenti glasali za Demokrate na sljedećim izborima. Druga mogućnost je da Demokrate uđu u koaliciju sa DPS-om i tako pokušaju ostvariti svoje ciljeve. Treća mogućnost je da Demokrate uspostave korektne odnose sa drugim opozicionim partijama i DF-om.

Demokrate nisu do sada okupili oko sebe ostale partije iz opozicije kako bi usaglasili uslove za fer izbore. Opozicioni subjekti imaju, naravno, pravo na svoje odluke ali treba da budu svjesni posljedica svojih odluka. Posljedice ovakvog djelovanja opozicionih subjekata su prolongiranje unutaropozicionog dogovora oko izbornih uslova što smanjuje vjerovatnoću da će i sljedeći izbori biti slobodni i fer. Stalno iznošenje grubih kvalfikacija i optužbi, odsustvo dijaloga baziranog na činjenicama i argumentima, povećava razočaranost opoziciono nastrojenih birača. Razumijem, naravno, da su za dijalog potrebne najmanje dvije strane i da ga je teško voditi sa onima koji te svakodnevno pokušavaju diskreditovati lažima i podmetanjima.

Nesporno je da na političkoj opozicionoj sceni u CG postoje velike vrijednosne razlike. Raslojavanje opozicije na vrijednosnoj osnovi je legitimno, ali ako je ovo trenutak za raslojavanje na ovoj tački, onda bi trebalo odmah povesti dijalog čiji cilj treba da bude definisanje zajedničkih vrijednosti a i potpisivanje odgovarajućeg obavezujućeg dokumenta za one koji dijele i žele da promovišu određene društvene vrijednosti na kojima treba da počiva razvoj CG. Većina vrijednosti koje treba da budu temelj razvoja Crne Gore već su zapisane u Ustavu ali jednom dijelu političkih partija nije baš stalo do njih. DPS-u, na primjer, nije stalo do vladavine prava kao ustavne vrijednosne kategorije pa pokušava to nadomjestiti stalnim, opravdanim, promovisanjem antifašizma. Crna Gora se ne može razvijati bez vladavine prava, pa makar po cijeli dan pjevali partizanske pjesme. „Problem“ sa vrijednostima je što se one koje su osnovne za razvoj društva moraju dosljedno i kumulativno promovisati i slijediti. Nakon okupljanja opozicionih partija oko vrijednosti koje žele da baštine, mora se svakako povesti dijalog oko izbornih uslova. Ukoliko nema dijaloga opozicije oko uslova za fer izbore, onda se opozicija vjerovatno sprema da izađe na izbore pod bilo kakvim uslovima a opravdanje nakon još jednih izgubljenih izbora potražiće u nekoj manjoj ili većoj partiji koja je izdala opoziciono (ne)jedinstvo. Poslanici opozicije svojim ponašanjem pokazuju ili da nisu dovoljno sposobni ili da su zlonamjerni. Što god da je, jedinu korist od njihovog boravka u Skupštini imaju oni sami i njihove partije koje dobijaju novac od svih građana CG. Vrijedne pažnje ideje svih opozicionih partija ostale su neprimjećene, nisu razmotrene i privaćene od drugih jer su opozicione partije vodile akcije samouništenja umjesto ozbiljnog dijaloga.

Poslanici takozvane opozicije treba da shvate da su im ovo posljednji izbori nakon kojih mogu ostati u Skupštini kao opozicija. Ili će se uozbiljiti i početi dogovor oko zakonskih rješenja i dogovor oko formiranja nove vlasti nakon slobodnih izbora ili će nakon još jednog poraza na izborima nestati sa političke scene. Poslanici opozicije sigurno shvataju da će ako nastave sa bespredmetnim svađama, najveća politička grupacija na sljedećim izborima biti oni koji neće ni izaći na izbore - apstinenti.

Javno pozivam građane da ne izađu na sljedeće izbore ako se ne stvore fer uslovi i ako opozicija nastavi sa nepodnošljivim glupostima. Ovakvih poziva biće sve više i molim opoziciju da ne potcjenjuje građane. Kampanja „bijelih listića“ biće odgovor građana na nemogućnost iskazivanja volje na slobodnim i fer izborima. Jedan sam od onih građana (kojih, vjerujem, ima mnogo) koji ne pristaju da budu dekor u igri vlasti i opozicije. Ko god poziva građane da izađu po svaku cijenu na izbore radi isključivo u interesu DPS-a i održavanja postojećeg stanja a to je kratko - zarobljena država. Ključna uloga pokreta „Odupri se“ u narednom periodu treba, po mom mišljenju, da bude disciplinovanje opozicije. Protesti su doveli do potpisivanja Sporazuma o budućnosti. Sada treba natjerati opoziciju da poštuje Sporazum i da nekome ne padne na pamet da pojuri na izbore bez ispunjavanja uslova koji uključuju izmjene zakona i oslobađanje ključnih institucija a to su Državna izborna komisija, Agencija za sprečavanje korupcije, RTCG i Agencija za elektronske medije.

( Goran R. Đurović )