Peter Handke, nobelovac koji je branio Miloševića

Austrijanac Peter Handke dobio je Nobelovu nagradu za književnost za 2019. godinu, a odložena nagrada za 2018. godinu pripala je poljskoj autorki Olgi Tokarčuk, objavila je u četvrtak Švedska akademija.

Kako je objašnjeno u zvaničnoj izjavi Akademije, Handkeu će biti uručeno ovo prizanje za "uticajno djelo koje je jezičkom domišljatošću istražilo periferiju i specifičnosti ljudskog iskustva".

Kontroverze koje prate Handkeovo ime, o čemu su rasprave bile česte i u međunarodnim okvirima, vezane su za njegovo javno zalaganje u ime odbrane Slobodana Miloševića, koji je tokom suđenja za najteže ratne zločine 2006. godine umro u pritvoru Haškog tribunala. Handke je govorio i na skupu Miloševićevih pristalica okupljenih na sprovodu u Požarevcu.

Bez obzira na to, zvanični Beograd i Srbija prigrlili su Handkea i nakon Miloševićevog odlaska sa vlasti. Tako je 2015. godine dobio nagradu počasnog građanina Beograda, a 2012. godine postao je i inostrani član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU).

Vest o novom laureatu, Peteru Handkeu, nije prošla bez reakcija.

Keljmendi: 'Ovo je sramota'

"Ovo je sramota. To je isto kao kad bi pisac koji je proslavio Hitlera (Adolfa) dobio Nobelovu nagradu za književnost", napisao je na Fejsbuku novinar s Kosova Adriatik Keljmendi.

Ambasadorka Kosova u Sjedinjenim Državama Vljora Čitaku objavila je na svom Tviter nalogu jedan od Handkeovih citata: "Ponekad bih volio da sam srpski pravoslavni sveštenik koji se bori za Kosovo" i zatim prokomentarisala:

"U svijetu punom brilijantnih pisaca, Nobelov komitet je odlučio da nagradi propagandistu etničke mržnje i nasilja. Nešto je ozbiljno pošlo po zlu!"

Burić: 'Nobelov sistem vaganja'

Književnik i publicista iz Sarajeva Ahmed Burić smatra da politička uverenja književnika nisu obuhvaćena kriterijumima za dobijanje Nobelove nagrade.

"Handke je klasični, oprečni, asocijalni i reduktivistički čovjek, koji ima u biografiji i to da je podržavao režim Slobodana Miloševića, kao u ostalom i Harold Pinter, koji je dobio Nobelovu nagradu. Tako da politička uvjerenja ne igraju previše kada su u pitanju te stvari. Literarni kriteriji bi trebali biti iznad politike. Što se tiče njegovog rada, neki od njegovih tekstova napisanih tokom 80-ih godina prošlog stoljeća su zaista remek-djela, mislim na 'Strah golmana od jedanaesterca' i 'Nebo nad Berlinom'. Nakon toka, početkom 90-ih, zbog svog političkog djelovanja, prestaje mi biti zanimljiv. To što je on podržavao Miloševića, čak ga i u zatvoru posjetio, predstavlja cijeli set problema, koji pokazuje da njemu nije bilo dobro", zaključuje Burić.

Ahmed Burić smatra kako se i Komitet za dodelu Nobelove nagrade vodi sistemom vaganja.

"Nobelov komitet je napravio ono što obično radi u takvim slučajevima, a budući da je prošle godine bio skandal (Nobelova nagrada za književnost nije dodijeljena 2018. godine zbog skandala koji je doveo do ostavki članova Komiteta, povezanih s optužbama za vanbračne seksualne odnose i curenjem informacija, prim. red.) pa nagrada nije dodijeljena, a godinu prije je dobio kantautor Robert Cimerman, svijetu poznatiji kao Bob Dilan, onda su oni morali napraviti jednu vrstu onako kompromisa koji nas vraća u dobre, stare, trule Nobelove kriterije", smatra Burić.

Pisac iz Beograda Dragan Velikić, pak, smatra da je Nobelova nagrada za književnost došla u prave ruke.

"To je pravda za Handkea", kaže Velikić, aludirajući na njegove političke stavove, neskrivenu podršku Slobodanu Miloševiću u vreme ratova u Jugoslaviji koje je iznio, između ostalog, u knjizi pod naslovom "Pravda za Srbiju".

"Kad pogledamo niz pisaca koji ne mogu da se porede sa njim kao pisci, a koji su dobili Nobelovu nagradu, mislim da je on apsolutno zaslužio, tu nema spora. Meni je drago da je dobila i Olga Tokarčuk koja je zaista sjajan pisac, tako da je ove godine izbor svim poznavaocima književnosti to će biti zadovoljavajuće", ocenjuje Velikić.

"Što se tiče političkih reakcija za Handkea", dodaje Velikić, "svakako će ih biti". "Mislim da će to njemu da prija. Takav je čovjek."

Ilić: 'Nacionalisti će biti srećni'

Za razliku od Velikića, drugi beogradski pisac Saša Ilić kaže da je očigledno odlučivala konzervativna struja u Komitetu prilikom odlučivanja o nagradi.

"Vjerujem da će mnogi nacionalisti ovde biti srećni. Sa druge strane, to znači da je neka kulturna i književna infrastruktura u Evropi odlučila da odvoji Handkeovu književnu stranu od njegovog političkog angažmana i provokacije s Miloševićem (Slobodanom, nacionalističkim liderom Srbije u vreme ratova u Jugoslaviji, prim. red.) i zapravo jedne sumanute instrumentalizacije sopstvene književnosti i djela. Prvo na šta pomislim je sahrana Slobodana Miloševića i njegov govor, njegova hodočašća i sve ono što je uradio tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji. Mislim da je to diskreditovalo Handkea zauvijek kao potencijalnog kandidata za neku književnu nagradu tog ranga", stav je Ilića.

Biografija puna osporavanja

Iako ga kritika često označava kao jednog od najboljih savremenih pisaca u Evropi, Handkeov književni opus pao je u drugi plan nakon što je 1996. objavio putopisni esej “Jedno zimsko putovanje prema Dunavu, Savi, Moravi i Drini – ili pravda za Srbiju”, a potom i još četiri knjige intonirane na isti način.

Zbog podrške međunarodno izolovanoj Srbiji, kasnije posjete predsjedniku Srbije Slobodanu Miloševiću u pritvorskoj jedinici Haškog tribunala, te odlaska na njegovu sahranu – Handke je uglavnom bio kritikovan, pa čak i ozloglašen u međunarodnoj javnosti, kao skoro nijedan pisac do tada.

Salman Ruždi, i sam proganjan zbog svojih „Satanskih stihova”, optužio je Handkea za lojalnost „balkanskom kasapinu”, kako je Milošević nazivan, te za moralno sljepilo i mržnju prema modernom svijetu.

Zbog „epizode sa Srbijom“ čak su osporavana i mnoga književna priznanja koje je dobio. Tako mu je nagrada Hajnrih Hajne dodijeljena 2006, ali je povučena nakon reakcije političara i medija. I Norveška se javnost uskomešala zbog dodeljivanja Ibzenove nagrade Handkeu, a neki su ga uporedili sa Gebelsom.

Handke: Nisam poljubio Miloševićev kovčeg

Handke kaže da se odlučio da dođe u Srbiju 1996. jer je ona za zapadne medije bila „crna rupa“.

“U jednom trenutku znao sam da je to nemoguće, da samo jedna strana, jedan narod bude kriv za sve. Želio sam da tu doputujem i da zajedno sa njima sve to osjetim,” kazao je Handke u intervjuu za beogradsku „Politiku” pre nekoliko godina.

Potom je 1999. kritikovao intervenciju NATO, a zbog izjava da „oni koji su bombardovali Srbiju i ubili hiljade ljudi – ne pripadaju ni Evropi ni planeti Zemlji“, bio je izložen žestokim osudama.

Kaže da je Miloševića posjetio u Haškom tribunalu na molbu njegovog advokata Zdenka Tomanovića. Na sahranu bivšeg predsjednika Srbije 2006. u Požarevcu ističe da je došao na molbu porodice.

„Nijesam stavio ružu na Miloševićev grob, nijesam poljubio njegov kovčeg, to su bile laži koje je lansirao francuski nedjeljnik ’Nuvel obzervater’. Ja nemam stav prema Slobodanu Miloševiću, odbijam da ga imam, ali bih se osjećao kao da sam nešto važno propustio da nisam bio na njegovoj sahrani”, kazao je Handke u pomenutom intervjuu.

Nakon teksta u francuskom listu, „Komedi fransez“ je skinula sa repertoara Handkeov komad.

Međutim, to ga nije pokolebalo u djelovanju. Sastajao se i sa bivšim predsjednikom Srbije Tomislavom Nikolićem, koji mu je zahvaljivao na zalaganju "da se Srbi na što vjerodostojniji način prikažu publici u svijetu".

On kaže da ga ne uzbuđuju kritike jer, kako ističe, “stručna javnost visoko vrednuje moju književnost i to je to. Više me brine to što niko više neće da otvori priču o zločinu koji je Zapad učinio prema Srbima. Gotovo da mi je više prijao napad organizovanih grupa koje su me čekale pred Nacionalnim teatrom u Oslu od tog ćutanja Zapada.”

Kontroverzan od mladosti

Handke je od mladosti izazivao osporavanja. Kada mu je bilo 24 godine u nastupu na kružoku “Grupe 47”, literalnom krugu na Univerzitetu Prinston, žestoko je kritikovao nemačku književnost zbog “deskriptivne impotencije”. Već 1973. dobio je prestižnu Buknerovu nagradu. Međutim, 70 njegovih proznih djela i 20-tak drama pali su u drugi plan zbog izrečenih stavova i djelovanja.

Publika na Balkanu koji se sjećaju Handkea prije faze sa podrškom Srbiji, cijene njegova djela poput “Veliki pad”, “Popodne pisca”, “Užas praznine”, kao i “Juče na putu”. Riječ je dijelu sačinjenom od zapisa “od novembra 1987. do jula 1990,” kada je proputovao Evropu i bivšu Jugoslaviju, autobusom, avionom ali i pešice.

Okolnosti određuju pisca

Handke je rođen 1942. u austrijskoj pokrajini Koruška u blizini slovenačke granice, kao vanbračno dijete. Saznao je ko mu je otac tek kada je napunio 18 godina. Sa majkom i očuhom seli se u Berlin, pa se vraćaju u rodno mjesto. Kako ističe pisac Miljenko Jergović, okolnosti u kojima se odrasta određuje i pisce, ali rijetko koga kao Handkea. Naime, očuh je alkoholičar i nasilnik, vršnjaci ga ne prihvataju jer govori sa berlinskim naglaskom.

„Išćući pravdu za Srbiju iskao je pravdu za onog dječarca iz najmračnije koruške vukojebine. Očito mu je bilo više stalo do te rano doživljene uvrede nego do sve buduće književne slave.

Od svoga detinjstva on je načinio i svoju poetiku, i svoju politiku. Na kraju je kao jedan od najvećih živih evropskih i svjetskih pisaca, dopustio da ga okolnosti odrastanja zarobe, osame i suprotstave skoro cjelokupnoj društvenoj i književnoj eliti,“ navodi Jergović.

Vjerovatno će Handke doživjeti Nobelovu nagradu kao neku vrstu „zakasnjele pravde“ za sebe. No, sigurno je da će nad njegovim književnim djelom i dalje biti sjenka njegovog kontroverznog delovanja.

Sjenka skandala iz 2018.

Inače i sama dodjela ovogodišnje Nobelove nagrade za književnost djelom se odvija u sjenci prošlogodišnjeg skandala.

Naime, dodjela nagrada za književnost 2018, koja je bila odgođena nakon što je Žan-Klod Arno, suprug članice Akademije Katarine Frostenson, osuđen u oktobru na dvije godine zatvora zbog silovanja, pripala je Olgi Tokarčuk zbog "narativne mašte koja s enciklopedijskom strašću predstavlja prelazak granica kao formu života".

Inače, Frostenson je odstupila, a događaji su pokrenuli krizu u organizaciji koja je uključivala navode o sukobu interesa i propuštanje imena pobjednika za Nobelovu nagradu. Sve to rezultiralo je "smanjenim povjerenjem javnosti u Akademiju".

( Radio Slobodna Evropa )