Ko će to da plati?

Piše: Maja Đondović, Pravni savjetnik i Zamjenik direktora za Opšte pravne poslove, Operativu i Međunarodnu saradnju, A-prava Montenegro

Reklama jedne banke koju sam prvi put čula u bioskopu nedavno, počinje sa : "Nekada brojčanik, sada brzo biranje, nekada kasete sada mobilni. Imali smo VHS, sada imamo neke druge stvari. Ali oduvijek je tu bio novčanik. Sada je tvoj novčanik u tvom mobilnom telefonu...“ Savršen uvod za tematiku koja se tiče pojma i prirode naknade za privatno umnožavanje ili kako se u svijetu zove PRIVATE COPYING LEVY.

Upravo krajem tih 60-tih godina prošlog vijeka, naknada za privatno umnožavanje je nastala u Njemačkoj, pojavom kasetofona koji su imali mogućnost snimanja/presnimavanja muzike. Naknada je tada obuhvatala pored kasetofona i prazne kasete na kojima se mogla kopirati/snimiti muzika (svi se sjećamo praznih kaseta, (otuda još i naziv BLANK TAPE LEVY...). Muziku koja je nečiji autorski zapis, nečije autorsko djelo.

Zašto kod nas još uvijek ljudi ne vide paralelu između ova dva scenarija: Čovjek je ušao u supermarket, uzeo dvije čokolade, dva Domestos-a različitih mirisa i za različitu namjenu i 3 štedne sijalice, pokušao bez namjere da plati ono što je uzeo, nonšalantno izaći iz supermarketa, nakon čega je uhvaćen zbog optužbe da je UKRAO/ bespravno prisvojio, gore navedenu robu iz supermarketa..... i Scenarija broj 2: Mlađi Gospodin je nakon posla, preko svog mobilnog telefona skinuo/dowloadovao 3 zadnja hita od Beyonce i zadnju epizodu serije The Game of Thrones (jer eto, nije stigao da pogleda cijelu sezonu dok se prikazivala na TV-u) i niti je producent serije (kojem su vjerovatno sva imovinska prava autora, glumaca, scenarista itd. ustupljena...) dobio centa od toga korišćenja, niti je Beyonce toga dana imala priliv na bankovnom računu... U toplini doma svoga, pola sata kasnije mlađi Gospodin iz scenarija broj 2 gleda pribavljeni sadržaj i niko ga ne oslovljava sa lopove (kako bi recimo komšiluk slobodno oslovljavao Gospodina iz scenarija br. 1.)... Scenario broj 1 i scenario broj 2 imaju jednu sličnost: nezakonito prisvajanje i/ili nezakonito korišćenje tuđe svojine bez davanja novčane nadoknade za uzvrat . Približićemo u nastavku o čemu se radi...

Kako je sistem PCL nastao?

Već sam pomenula Njemačku i pojavu uređaja kojim se autorski zaštićen sadržaj mogao kopirati neograničen broj puta bez odobrenja autora. Privatno kopiranje je zabranjeno i podliježe kaznenoj i drugim vrstama odgovornosti što znači da je u srži ovog sistema načelo da nosilac autorskog prava (BEYONCE, ZORAN MAKROVIĆ -ZONJO, ZDRAVKO ČOLIĆ, PARAMOUNT PICTURES CORP...) ima ISKLJUČIVO PRAVO raspolaganja svojim djelom, jer jedino autor/odnosno nosilac prava (npr. Paramount Pictures Corporation - inače dio medijskog konglomerata Viacom od devedesetih godina prošlog vijeka, može biti nosilac prava je su mu imovinska prava autora, intepretatora itd. ugovorom ustupljena - Primjer: film Titanik…) ima pravo da drugome dozvoli odnosno zabrani svako, pazite svako, pojedinačno korišćenje svog djela. Gore pomenuta epizoda GOT-a je mogla biti pregledana više puta, sa više uređaja od strane recimo jos tri člana porodice mlađeg Gospodina iz scenarija broj 2. Dakle, akcenat: naknada za svako pojedinačno korišćenje….

Tu se javlja problem...

Praksa je pokazala da je nemoguće kontrolisati privatno kopiranje autorski zaštićenog sadržaja, odnosno jasna je neodrživost zakonske odredbe opšte zabrane kopiranja djela bez odobrenja nosioca prava nad tim djelom, posebno u današnje vrijeme rapidnog razvoja digitalne tehnologije, gdje se na brz i jeftin način muzička i audiovizuelna djela masovno kopiraju/download-uju svakodnevno.... Sa telefona, laptopa, usb-a, tableta itd. itd. Zamislite samo koliko je danas dugačka lista uređaja koji imaju mogućnost privatnog umnožavanja autorski zaštićenog sadržaja.... (2019. godina, kada skoro pa svakomjesečno, ako ne i češće, na svjetskom tržištu izađe makar jedan novi uređaj koji ima kapacitet da bude nosač slike i/ili tona ili oboje).

Jasno je da je nemoguće ući u broj, način, vrijeme i obim bespravnog korišćenja autorski zaštićenog sadržaja, kako onda da nosioci prava, čiji je to sadržaj, dođu do pravične naknade i namire svoja imovinska potraživanja...?

Cilj postojanja opisanog Sistema zaštite, koji do sada funkcioniše skoro u svakoj zemlji svijeta, jeste da omogući da nosilac prava dođe do nadoknade tako što će direktno ili indirektno potrošač/krajnji kupac da plati za privatno kopiranje koje čini/ne čini/ ili ima mogućnost da čini (possible copy-slika br. 1).

Ali kako? - Cilj sistema je da uvoznik i/ili proizvođač svakog uređaja, počevši od Compact Disc-a, preko USB drive-a, laptopa, mobilnog telefona, tableta itd itd. (lista mora biti potpuna i jasna), plati na osnovu dogovorene tarife sa kolektivnim organizacijama poput naše, ( ili intervencijom države ukoliko dogovor oko visine tarife nije izvodljiv), iznos koji odgovara pravičnoj nadoknadi, koja se određuje shodno mjerljivim parametrima, uporednoj praksi i drugim relevantnim podacima. Naknadu koja dalje biva distribuirana nosiocima prava – Zonjo, Beyonce, Paramount Pictures Corp. itd… Zbog njih PCL sistem postoji.

Cijela industrija praznih nosača/uređaja za snimanje temelji svoje postojanje i snažnu ekspanziju upravo na omogućavanju brzog reprodukovanja zaštićenog autorskog sadržaja, te se logično i pravično nameće pravilo da autori/stvaraoci dobiju pravičnu nadoknadu po tom osnovu. Teorijski i praktično je nemoguće ući u trag svim eventualnim reprodukovanjima na svim mogućim različitim uređajima (pričamo o milijardama reprodukcija u sekundi), zbog čega SISTEM uvođenja naknada za privatno umnožavanje - PCL nalazi svoj legalitet i legitimitet u primjeni.

Svi smo mi u prilici da svakodnevno nečiji pravno zaštićen, ali dostupan autorski sadržaj eksploatišemo za svoje privatne potrebe.

Uporedna praksa, Zakon o autorskom i srodnim pravima (“Sl.List Cg” Br.37/11 53/16, Zakon u nastavku), evropske direktive/Copyright directive, i manje-više cjelokupna legislativa EU (koja doduše nije harmonizovana po pitanju sistema naknade za privatno umnožavanje, te se isti razlikuje od zemlje do zemlje članice, o čemu ćemo više u nastavku..), kaže da Proizvođač odnosno Uvoznik uređaja, koji podliježe obračunu ove naknade, ima obavezu da, shodno donešenoj tarifi, plati određen iznos, koji biva dalje distribuiran do nosioca prava.

Devedesetih godina je postojao pokušaj harmonizacije legislative u EU po pitanju PCL sistema, međutim kako Komisija nije došla do jedinstvenog rješenja, imamo PCL kao sistem naknade različito regulisan od zemlje do zemlje.

Sudska praksa je veliki izvor saznanja kad je privatno umnožavanje u pitanju. U nekim zemljama je upravo sudska praksa bila razlog i temelj za uspostavljanje PCL sistema na nivou cijele države. (slučaj EGEDA - nakon odluke CJEU u predmetu EGEDA, Vrhovni sud Španije donio je presudu kojom se poništava Kraljevski dekret br. 1657/2012, kojim se utvrđuje pravna struktura koja podupire sistem kompenzacije koja se finansira iz državnog budžeta - tzv. State Fund).

Uopšteno, sistem postoji već 50 godina, ali tek zadnjih godina se u okviru EU potežu značajnija pitanja oko regulisanja ovog sistema naknade, a sve u cilju zaštite nosioca prava. U tome je cijela svrha postojećih i budućih direktiva iz oblasti Copyright-a, generalno.

Pošto će u Crnoj Gori svi relevantni imenitelji imati otklon prema novom sistemu plaćanja PCL naknade koji se mora imprementirati što prije moguće, (u ovom slučaju to će biti svi direktni uvoznici - firme/ (proizvodnju nemamo), uređaja koji podliježu ovoj naknadi), sa klasično crnogorskim a priori stavom: „-A što bismo mi to plaćali i kome?!“, kao da je naknada za PCL izmišljena baš ovdje u Crnoj Gori, kao još jedan „poreski namet“ crnogorskim firmama koje se bave gore pomenutom djelatnošću, u nastavku dajemo pojedinosti o raširenosti ovog sistema u svijetu i nadalje, vrlo važno, o zakonskom okviru u Crnoj Gori. Na kraju, o dozvoli države Crne Gore koja je dala ovlašćenje kolektivnim organizacijama poput naše, da ne samo imaju pravo da postave sistem PCL u ovoj državi, već OBAVEZU da po postavljanju sistema, prikupljaju naknadu za svoje nosioce prava - domaće i inostrane kojima prikupljeni novac biva dalje distribuiran.

Šta kaže svijet?

Evropa

Osim Kipra, Malte, Luksemburga i Velike Britanije, sistem PCL postoji u svim zemljama Evropske Unije. U Litvaniji i Slovačkoj, zanimljiva je tendencija porasta PCL naknade iz godine u godinu i proširenja na gejmerske konzole, smart telefone, tablete i druge proizvode….

U Njemačkoj, zemlji gdje je sistem nastao najvažniji napredak je zabilježen kada je kao rezultat pregovora između digitalne asocijacije BITKOM i ZPUE, od 2008. godine retroaktivno postavljena i naplaćena tarifa za mobilne telefone i tablete. (Bitkom - je njemačka digitalna asocijacija koja okuplja više od 2.500 kompanija koje se bave digitalnom ekonomijom, od kojih su 1000 malih i srednjih preduzeća, 400 start-up-ova, i svi su važni globalni uvoznici.)

Zanimljivo je da je Vlada Velike Britanije konačno obustavila PCL sistem uz objašnjenje: “It is not right to extract more money from the pocket of hard pressed consumers” (Nije fer izvlačiti još novca od ionako preopterećenih krajnjih korisnika/potrošača). Međutim, u V.Britaniji ovo je otišlo i do suda koji je presudio da je ovaj stav Vlade nezakonit i da se legislativa mora mijenjati…

U Sjevernoj Americi, PCL postoji u USA i Kanadi, ali je znatno drugačije postavljen u odnosu na ostatak svijeta. Nije ni čudno imajući u vidu generalno opšte funamentalne razlike između evropsko-kontinentalog i anglosaksonskog pravnog sistema.

U Južnoj Americi Paragvaj, Ekvador i Peru imaju funkcionalan PCL.

Afrika: Burkina Faso, Nigerija, Cote d’Ivoire, Maroko, Senegal - (od 2016.god).

U Aziji - Japan.

Australija je takođe uvela PCL sistem nakon opsežne javne rasprave koja je na kraju rezultirala nesumljivom potrebom uspostavljanja sistema u zemlji. Sličnu javnu raspravu smo imali mi u Crnoj Gori, međutim, došli smo do zaključka da se sistem per se ne razumije niti prihvata kao zakonska obaveza i sveopšta nužnost u cilju poboljšanja položaja nosioca prava.

A-prava Montenegro postoje, kao kolektivna organizacija za zaštitu prava filmskih producenata od 2012. godine. Pored A-prava Montenegro postoji i PAM koji štiti prava autora muzike. Obje organizacije imaju dozvolu kojom je država dala ovašćenje za prikupljanje naknade/odnosno prvashodno za implemetaciju PCL sistema u Crnoj Gori.

Pošto Zakon o autorskom i srodnim pravima, kaže da se prije svega pozovu Korisnici i da se predloži iznos tarife koja bi (upitno je), kroz pregovore bila dogovorena između Kolektivne organizacije i Korisnika, a u slučaju da se to ne desi, protekom zakonskog roka za pregovore, država mora, na predlog neke od dvije pregovaračke strane, donijeti Privremenu tarifu i model za PCL koji će biti na snazi sve do pravosnažnosti presude iz kolektivnog spora/ako do toga dođe, ili do rezultata novih pregovora.

Kako god, došlo je vrijeme da, A-prava Montenegro shodno Zakonu i shodno pravima svojih nosilaca, pokrenu proceduru za uspostavljanje sistema o kojem je riječ. Nadamo se da će prije svega Korisnici imati sluha za nužnost postojanja ove naknade, a da će Država shodno ovašćenjima koja su joj zakonom i međunarodnim konvencijama data (koje podsjećamo, imaju jaču pravnu snagu u odnosu na nacionalno zakonodavstvo), urgirati i pomoći kolektivnim organizacijama poput naše da sistem zaživi i u Crnoj Gori.

Postupak će biti iznova pokrenut uskoro i stručni tim A-prava Montenegro stoji na raspolaganju svim zainteresovanim subjektima, ne bi li se što prije pokrenuo konstruktivan dijalog u interesu svih kojima je u cilju zakonito poslovanje i dobrobit svih građana/nosilaca prava naše zemlje. Shodno principu reciprociteta datom u Bernskoj konvenciji iz 1886.godine čiji je potpisnik i Crna Gora, dužni smo da kroz ovaj sistem zaštite obezbijedimo sigurnost stvaralaca/nosioca prava iz inostranstva.

Za kraj, šema pregovora i implemetacije PCL sistema, pojednostavljeno izgleda ovako:

( Promo sadržaj )