Neiskazivo je najveći izazov poezije

Ako je svijet tekst sa svim njegovin nesaznatljivim dimenzijama, onda je poezija njegova najsuptilnija čitalačka pojava. Misliti poeziju, zapravo, znači, prije svega, misliti književnost. I tako obosmjerno. Poezija je, naime, kao poetsko - filozofska kondezacija našeg iskustva u ogledalu svijeta apartnog samog po sebi, bila, nezaustavljivi, plodonosni, remetilački faktor književnog pisma.

Ne znam, zapravo, što bi književnost radila da joj nema poezije. Nasporazumi sa njom donosili su joj i nevolje i pohvale.Tako je bilo i tako će biti ne samo danas već od kad se govori o književnom modernitetu. Novi senzibiliteti, ili nove estetike, su se prvo dešavale u poetskom diskursu da bi bile logistika recentnim književnim strategijama uopšte. Sa novim književnim i umjetničkim gledištima dolazila je, svakako, nova forma bez čega bi literatura bila uvijek u stanju fosilnosti. Poezija je uvijek umjesto totalne kanonizacije nudila totalnu subjektivnost.

Upravo, od tog tako neophodnog viška i nadviška subjektivnosti struktuirana je, kamerno projektovana, i poezija hrvatskog pjesnika srednje generacije, Marka Pogačara. Dakle, upornost dezauvisanja svega što nije u fokusu estetskog kao jedino značenjskog i odgonetnuto - neodgonetnutog. Pogačar na destabilizujući način traga za otkrivanjem nepotrošenog poetskog materijala. Suptilno i samouvjereno. Pogačarev spiritus movens je, zapravo, opsjednutost poezijom i njenim izazovima. I jedan je od onih pjesnika koji ne daju poeziji da ostane bez svojih nikad uhvatljivih svojstava.

Jer, misija poezije je u krajnjem slučaju da bude poezija. Samosvojno je u ovoj poeziji način na koji autor vodi i zatvara, odnosno, otvara pjesmu. Brzo se od ničega odlazi u nešto. Sve u skladu sa jednim stihom koji glasi: Čak I nakon apokalipse nešto se dešava. Ovaj izbor iz poezije najbolje definišu iskazi Pjesma je gusta stvar kao i stihovi Moj jezik je permanentna revolucija jezika… Moj jezik je taman…

Permanentna revolucija jezika

U tom kontekstu Pogačar pripada lucidnim autorima koji misleći, pokreću poeziju iz već pročitanog, iz svakog serijskog poeticiteta. On nastoji da nađe svoju reference, da apodiktično ide dalje od pjesme kakvu znamo, očekujemo, da bi osvojio neki novi poetski rez. Neku novu mogućnost uzdajući se u jezik kao glavni organon kojeg kako ne jednom mjestu kaže ima toliko da ne zna kud će s njim. Pri tome ne misli na to da li je ta poezija hermetična ili nije, da li će je neko razumjeti ili ne, već prije svega da posluša svoju unutarnju semiotičku misteriju koja podrazumijeva po prirodi stvari enigmatičnost i jezičko - estetsku opskrbljenost recepcije.

Poetika Marka Pogačara mapirana je jednom od, makar meni, najbliskijih definicija pjesničkog ogledanja uopšte a ona se odnosi na promišljanje klasika, hrtvatske književnosti, Daniela Dragojevića. Ovaj pjesnik, naime, kaže, parafraziram: pjesnik to je neko drugi, pjesma nam šapće nešto drugo, koje je naše JA, poezija je neki nagovor drugog, put do nas koji nijesmo, put do nečeg drugog, nagovor drugog, put do nas koji nijesmo.

Upravo taj efekat poezije nečeg drugog donosi Pogačar. On neočekivano, lako stiže od običnog, predmetnog, do poetskih nagovještaja i refleksa, od banalnog do oniričnog, od faktografije do bezpredmetnosti. Ne postoji pjesma radi njene tematske usmjerenosti već radi poetske mitologije i razuđenosti koju će ponuditi. Dakle, riječ je o neprestanoj razmjeni poetskog i nadpoetskog, odnosno, egzistencije i ništavila, praznine i riječi. Ta razmjena je kapitalna razmjena svih razmjena. Radi se o lakoći prizemljivanja neprizemljenog. Očigledno je da je duh apsurda kao najdominantniji duh u 20. vijeku ima svoju razvojnu nit, svoju semantičku rezonancu, u rukopisima Marka Pogačara. Rekao bih, zapravo, da je taj duh univerzalnog porijekla, bitna odrednica ovog pjesnika. Ođe se gradi poetika prisustva i odsustva svega. Biti obrnut od obrnutog. Naći esencijalno u razbijanju pjesme kao čina njenog ustanovljenja.

Poezija ostavljena poeziji

Marko Pogačar ima pjesmu koja se zove Markov trg. Ona se nalazi u zbirci Zemlja, zemlja. To može biti, naravno, i Markov trg na Kaptolu u Zagrebu, ili Trg Svetog Marka Jeanđeliste u Veneciji, ali to može biti i Markov, autorov, trg od poezije. Trg sa zrakastim sabirnicama koje bi se mogle imenovati sa naslovima nekih pjesama ili zbirki poput Sintaksa, Isprika jedne naranče, Kuli Babilonovoj, Metamorfoze, Paljenje biblioteke, Kućni Magelan, Hlađenje biblioteke, Paljenje podruma, Svi su ishodi povijesti isti, Bijela laž, Zidar, Kupole, Naranče, Elvis i smrt, Predmet izgubljen u svom preteškom tekstu, Čekanje pjesme, a, taj imaginarni pejzaž poezije bio bi popločan riječima koje su neki od markera ove poezije ka što su narandža, prozor, kutija, košmar, mrak, predmeti, bespredmeti, trulež, crne ptice.

Mislim, zapravo, na neuhvatljivi prostor autopoetike koja varirajući protuslovlja, od unutrašnje mikro mreže, mikro - scena, do kondezacije apstarktnog, nudi ono što je najbitnije - pluralizam teksta. Govoreći slikrskom percepcijom, u zbirci Zemlja, zemlja, odnosno, izboru Paljenje biblioteke dominiraju ekspresivne tamnine sa nijansama koje apostrofiraju buđavost svakodnenice I splinom obogaćene i uhodanu egzistencije. Funkcija teksta je tu da nas spriječI u konačnom okoštavanju od sebe samih. Samo prostor otvorene semantike je kiseonik poetskog iskaza. Pjesma se dešava pjesmi, a autor autoru.

Pisanje ili čitanje poezije je kao ispijanje kukute za koju znamo da, ipak, nije otrovna. Jer, tek kad napišemo to što smo mislili osjetimo kako nijesmo napisali ništa već nam ono bitno tek predstoji.

I ima jedna veoma bitna činjenica kada je riječ ne samo o ovoj poeziji. Kao da se, naime, pod utegama inercije i lakoće nekdašnjeg, estradnog, učenja poezije, sporo primjećuje da poezija, možda više od svih drugih žanrova, prevazilazi svoj žanr i postaje nova vrsta univerzalnosti. Ako je prepoznajemo kao takvu, onda taj nestašni demijurg poetskog nadiranja ima najviše aristokratskog u svom tekstuiranju.

Individualizacija dešifrovanja

Riječ je, naime, o pjesničkom konceptu koji razvlašuje svaki monopol u nama ili kanonsku inerciju. Tamo đe nema neprestane dekonstrukcije već rečenog, nema izdignute forme, poetski fokus ostaje uskarćen. Što više egocentričnog to više poetskog nadilaženja materije. Ova zbirka Marka Pogačara je epilog višestrukog prožimanja knjniževnog teksta. To su fluidni poetski prizori čijom deskripcijom se dodiruju sami temelji i lirskog i tragičnog, ironičnog i alegorijskog.

Oduvijek sam pokušavao da definišem poeziju ili pak da se u to ime poslužim sa nekim autorima koji su je promišljali ili kao veliki pisci ili kao istoričari i teoretičari literature, ali bih brzo uvidio da je sve to samo dio onog što poezija jeste ili nešto što svakako treba zapamtiti i imati pri ruci u svom pogledu na literaturu. Došao sam, međutim, do zaključka da poeziju može definisati najizvjesnije, najpribližnije, sam njen čin, dakle njeno pisanje i njen odraz u našoj čitalačkoj i spistalejkoj hermeneutici.

Poezija je savršena forma ljudskog duha jer je refleksivni odlomak svega postojećeg ili njegova otvorena inverzija u svijetu naših senzora i iskustva. Nema, niti prve niti posljednje zbirke poezije na ovom zemaljskom brijegu. Zašto? Zato što je nje koliko i kosmičkog bezmjerja i našeg susreta sa tom činjenicom.

Niko kao umjetnost, a posebno, poezija nije našao toliko svoje unutrašnjosti i svog ospoljavanja u onom što je spiritus movens svako umjetničkog čina, a to je neiskazivost svijeta koliko god bili virtouzi u tome. Što više poetske iskazivosti, to više novih viškova neiskazanog. Ili stalne potrebe da se ide dalje ne bi li, kako reče jedan pjesnik, očuvala neprestana svježina svijeta. Neiskazano je, zapravo, naš najveći izazov. Koliko ga gođ apstarhovali ona ima moć novih indukcija i reprodukcija. Uvijek je sa nama a najviše onda kad nam se učini da je dostignut njegov kraj.

I poezija o kojoj je ovđe riječ potvrđuje, zapravo, da je fenomenologija poezije istovjetna sa fenomenologijom života. Ako je, zapravo, univerzum jedan velika šifra, čiju, tajnu, kako bi rekao Njegoš, prozret ne možemo, onda je poezija inidividualizacija dešifrovanja te šifre. Prava poezija nije stvar logike, već logosa, odnosno, odsjaj intelekta, intuicije i potrebe da u svom kosmičkom udesu razmijenimo sebe sa svijetom onoliko koliko je to moguće.

( Borislav Jovanović )