Smrt starog Kralja - kraj jednog svijeta
Postoji više verzija zašto italijanska kraljica Jelena nije bila prisutna na sahrani svog oca u Sanremu. Nijedna do kraja pouzdana...
Antib, 1921.
I u posljednjim periodu svog emigrantskog života crnogorski kralj ostaje u Francuskoj. Seli se na jug zemlje. Na Azurnu obalu. Poslije Bordoa, Neja, Kana, kralj prelazi u grad Antib. Živi u prilično skromnoj u vili Liserion. On je politički sve usamljeniji. Crnogorski kralj je 1921. u Antibu sa kraljicom Milenom i dijelom svoje porodice. Porodični krug je tamo sve brojniji posljednjih dana februara. Smrt crnogorskog vladara se približavala. Daleko od svoje zemlje, crnogorski kralj Nikola Petrović je umro 1. marta 1921. godine u Antibu.
Njegova poruka o svom grobu je glasila: “Ako umrem u inostranstvu, za vrijeme izbjeglištva, neka bude opijelo sa sprovodom izvršeno prema propisima naše kuće, i neka moje tijelo bude položeno netaknuto u privremenu grobnicu, dok moji posmrtni ostaci ne budu mogli biti preneseni u našu dragu otadžbinu i tamo sahranjeni…”
Među prisutnim članovima porodice, vlade, prijateljima u Antibu vlada atmosfera velikog pijeteta prema preminulom crnogorskom kralju, ali i jaki osjećaji neizvjesnosti i neodlučnosti o mnogim pitanjima. U prvom redu, kojim putem dalje u borbi za crnogorsku stvar.
Nepoznanice su se odnosile i na mnoge detalje sahrane crnogorskog kralja. U nastaloj situaciji sve se dodatno komplikovalo i sa nejasnoćama protokalarnog karaktera, dakle formalnih pravila, kako onih zvaničnih francuske države na čijoj je teritoriji crnogorski kralj umro, tako i onih “domaćih”, porodičnih i crnogorske vlade. Konačno, plan da se crnogorski kralj sahrani u Italiju, u Sanremu, je zahtijevao precizne dogovore sa italijanskom monarhističkom državom. Da bi čitava situacija bila krajnje neobična, gotovo nadrealna, se ogledala i u činjenici da je kraljica Italije bila ćerka upravo preminulog crnogorskog kralja.
U Antibu su se nalazili kraljica Milena, sinovi Danilo i Petar, ćerke Vjera, Ksenija, Ana, dvije Romanov - Anastazija i Milica sa muževima, velikim kneževima Petrom i Nikolajem Romanovima. Tamo su članovi vlade sa predsjednikom Jovanom Plamencem, zatim i druge, najbliže osobe sa crnogorskog dvora, vjerni pratioci kralja u izgnanstvu. Porodični sastav u Antibu je izražavao ne samo rodbinske veze sa kraljem, već na neki način oslikavao i situaciju na evropskim dvorovima.
U Prvom svjetskom ratu nisu pale samo milionske žrtve, nego su se kao kule od karata srušile i četiri velike imperije, Austro-Ugarska, Njemačka, Rusija i Turska. Dogodilo se i desetak revolucija, konstruisana nova geopolitička rješenja od kojih će neka postati rodna mjesta novih tenzija i nestabilnosti.
U Antib, povodom smrti crnogorskog kralja stižu izrazi solidarnosti direktno ili porukama. Naravno, iz pobjedničkog tabora u završenom Velikom ratu.
Ali u Antibu se nalaze i poraženi u Velikom ratu. Tri ćerke i zetovi kralja Nikole, prisutni u tom trenutku u Antibu, pripadaju poraženom plemstvu Rusije i Njemačke. Igrom istorije radi se o dvije zemlje koje nisu bile poražene na ratnom polju već nemirima i revolucijama kod kuće. Nikolina ćerka Ana i zet Franc Batemberg, iz visoke njemačke plemićke porodice, su već tokom rata emigrirali u Švajcarsku. Poslije Oktobarske revolucije emigriraju ćerka Milica, velika knjeginja i njen muž Petar Nikolajević Romanov, kao i ćerka, knjegina Anastazija i njen muž velikoi knez Nikolaj Romanov.
Za kratko vrijeme, u samo nekoliko godina istorija je radikalno promijenila njihove životne sudbine. Dovoljno je podsjetiti se kako je izgledao život velikih kneževa Romanov i knjeginja, crnogorskih princeza koji se 1921. nalaze u francuskom gradiću Antibu - samo sedam godina prije.
Uoči samog početka Prvog svjetskog rata, 20. jula 1914. francuski predsjednik Poenkare je posjeto Rusiju. Program posjete je predviđao da 22. jula francuski predsjednik bude gost velikog kneza Nikolaja Nikolajeviča Romanova, komandanta Carske garde koji je sa svojom suprugom, velikom knjeginjom Anastazijom priredio večeru u rezidenciji Carskog sela.
“Prizor je bio živopisan: tri dugačka stola postavljena pod poluptvorenom šatoru oko svježe zalivenog vrta prepunog miriršljavog cvijeća. Francuskog ambasadora su pozdravile Anastazija, suproga velikog kneza Nikolaja, i njena sestra Milica udata za Nikolajevog brata Petra Nikolajevića. Ove dvije sestre bile su kćeri izuzeztno energičnog I ambicioznog crnogorskog kralja Nikole: ‘Shvatate li’, rekle su gostu, (obje istovremeno) ‘da su ovo istorijski dani!’”. (Kristofer Klark “Mesečari - kako je Evropa krenula u rat 1914” Heliks, str. 385.)
Nastavljamo opis događanja sa istog prijama riječima Anastazije - ovoga puta direktno citirajući francuskog ambasadora Morisa Paleologa iz njegovog dnevnika. “Danas sam dobila telegram od mog oca (šifrovano kako je već dogovoreno). Moj otac (crnogorski kralj) je takav heroj! Dostojan Ilijade… Milice, nastavi da razgovaraš sa ambasadorom. Reci mu koliko nam je današnji dan značajan, a ja odoh da sačekam cara” (Mauric Paleologdque, An ambassodor’s memoirs, 22. july 1914).
U istom dnevniku francuskog ambasadora je zapisano - a što će i profesor Klark citirati u svojoj knjizi “Mjesečari” - da se “crnogorska rapsodija nastavila tokom večere” izlivima proročanstva Anastazije koja je govorila prisutnim: “Biće rata… Od Austrije neće ostati ništa. Povratićete Alzas i Lorenu… Naše vojske će se sreti u Berlinu… Njemačka će biti uništena… Poenkare je video princeze u akciji”. I između baletskih činova te večeri u Carskom selu, crnogorske princeze, velike ruske knjenginje Milica i Anastazija su nastavile, pa i kritički da predsjednika Francuske snadbjevaju informacijama i predviđanjima oko daljeg razvoja događaja u velikom svjetskom konfliktu koji se približavao.
Sedam godina kasnije poslije opisane večeri u Rusiji, 2.marta 1921. predsjednik Francuske Poenkare će izjaviti saučešće povodom smrti kralja Nikole u Antibu. Poenkare će to uraditi i preko visokog funkcionera Pomorskih Alpa koji će se kurtuazno staviti na raspolaganju crnogorskoj kraljevoj porodici okupljenoj u žalosti.
Agilne sagovornice 1914. godine francuskog predsjednika Poenkarea - Anastazija i Milica, kao i domaćin gala diplomatske večere u ruskom Carskom selu Petar Nikolajevič - se 2. marta 1921. nalaze u Antibu među najužom ožalošćenom porodicom kralja Nikole. Sasvim sigurno niko od njih prije sedam godina nije mogao predvidijeti događje koji su dolazili. Nisu mogli predvidijeti pobjedu boljševika Oktobarskom revolucijom, poraz ruske političke elite i njenog visokog plemstva kojem su pripadali. Nisu ni sanjali da će se dramatično spašavati i biježati iz Rusije pred Crvenom armijom. Ono što nije uspjelo njihovom najbilžem srodniku, caru Nikolaju II koji je pogubljen zajedno sa svojom porodicom.
Vlade i institucionalne ličnosti koje šalju telegrame saučešća povodom smrti kralja Nikole se nalaze u mnogim protokolarnim teškoćama - da li da sučešće izražavaju povodom smrti bivšeg suverena bivše države ili preminlom šefu postojeće države. To čine uglavnom uz pomoć diplomatskih ambivalentno sastavljenih formulacija, tkz. korisnih i ljubaznih nejasnoća, u svakom slučaju uz izraze visokog uvažavanja prema preminulom crnogorskom kralju. Telegram saučešća šalje i regent (kralj monarhije Srba, Hrvata i Slovenaca) Aleksandar Karađovrđević, unuk kralja Nikole.
U Antibu je i vjerni pratilac crnogorskog kralja markiz Montaljiari, italijanski diplomata opunomoćen kod crnogorskog dvora.
U telegrmu Rimu, 3. marta, koji je klasifikovan “urgentissimo” (“najhitnije”) - Montaljari javlja: “Preminuli kralj Nikola je ranije i na formalan način saopštio da njegovo tijelo počiva na italijanskoj zemlji sve do momenta sahrane u Crnoj Gori, pa je zato kraljevska porodica odlučila da privremeno bude sahranjen u Sanremu u Pravoslavnoj crkvi. Prenos preminulog kralja sa francuske teritorije će se obaviti na najprivatniji način. Kraljeva porodica će u Sanremu, na osnovu dogovora crnogorske kraljice i italijanske vlade, odrediti način sahrane. Danas će se sastati porodični savjet da bi odredili vrijeme i detalje transporta u Sanremo.
Molim da mi javite koje su namjere naše kraljevske vlade u nastaloj situaciji, da bih mogao da postignem dogovore s tim u vezi. Montaljari”. (Archivio Ministero degli affari esteri. Montagliari. Telegrama, 3.marzo 1921.)
U međuvremnu, prema instrukciji italijanskog admirala Sekija italijanski vojni brod “Palestro” je bio spreman da uđe u francuske vode, prema luci Antiba.
Očigledno se u prvim momentima nakon smrti nisu do kraja znali detalji povodom predstojeće sahrane.
Između smrti kralja i njegove sahrane proći će šest dana.
Kapetan italijanskog vojnog broda “Palestro” je ostavio zapis o tom događaju koji nam može pomoći za razumjevanje atmosfere u nastaloj situaciji. (“Transferimento della salma di re Nicola I – da Cape D’ Antibes a Sanremo 6.3. 1921 con il cacciatorpediniere”) Nakon što je po dolasku u luku Antiba poslao jednog oficira u vilu u kojoj se nalazila porodica i preminuli kralj kako bi dobio prve informacije kapetan italijanskog ratnog broda je razumio da još ne postoji potpun dogovor oko mjesta i detalja sahrane. Navodi da je saznao kako “kraljevska porodica želi da kovčeg sa kraljem prenese u Sanremo kopnenim putem i da su francuske vlasti pripremili za tu priliku specijalan voz.” Kapetan broda “Palestro” se povezao sa markizom Montaljarijem, obojica zatim intezivirali kontakt sa Rimom, nakon čega je upućen predlog porodici da se kralj prenese u Sanremo italijanskim brodom.
“Otišao sam zatim u porodičnu vilu gdje sam se sreo sa crnogorskim predsjednikom vlade Plamencom i ministrom Šoćem kojima sam izrazio saučešće u ime italijanske mornarice. Zahvaljujući se oni su me uveli u jednu sobu ove skromne vile gdje je na krevetu obučen u tradicionalnu nacionalnu robu počivalo tijelo kralja Nikole.
U sobi su se nalazili princ Petar na koljenima, nekoliko Crnogoraca, među njima i stari general Gvozdenović. Približio sam se krevetu i poljubio u čelo kralja koji je bio pun vrlina i nesrećne sudbine i koji je umro od bola zbog žrtvovanja njegove zemlje… Moj gest je uzbudio prisutne a princ Petar ustajući me je zagrlio. Odmah zatim sam predstavljen princu Danilu kojem je Montaljari saopštio moje predloge. Princ Danilo mi se zahvalio na sučešću Mornarice Italije u trenutku bola njihove porodice i svih Crnogoraca vjernih kralju. I da u ime svih njih izražava osjećaj da bi mornarička počasna straža bila najviše pri duši njihovog Roditelja.” (Iz izvještaja “Transferimento della salma di re Nicola I - da Cape D’ Antibes a Sanremo 6.3. 1921 con il cacciatorpediniere”)
U dogovorima oko mnogih detalja italijanski kapetan je primjetio da “Kraljevska porodica apsolutno ne želi nikakve počasti od Francuske, iako bi htijeli da ta njihova odluka ostane koliko je moguće bez javnosti…” (Transferimento della salma di re Nicola I…)
Nakon telegrafskih komunikacija sa Rimom i kontakata sa porodicom definitivno je odlučeno da se sahrana obavi u subotu 6. marta u Sanremu. “Dobio sam obavjest da će njegova ekselencija kralj Vittorio Emanuele III sačekati u Sanremu naš dolazak sa posmrtnim ostacima i da je sahrana previđena u 12 sati…”
“Obavjestio sam francuske vlasti, koje su to od mene vrlo intezivno tražile informacije o tome kada treba da isplovimo da bi bile postrojene njihove garnizonske trupe na trideset metera od “Palestra”. (Transferimento della salma di re Nicola I...)
Nakon crkvenog obreda kovčeg je iz vile Liserion na rukama muških članova porodice i kraljevske vlade prenešen u prigodno vozilo. Povorka je u 9.15. ulicama Antiba krenula prema luci gdje je pored zvaničnih predstavnika, među kojima i predstavnik Predsjednika Francuske, bio postavljen francuski bataljon koji je odavao vojne počasti.
Kako je prethodno dogovoreno na italijanskom ratnom brodu “Palestro” se zavijorila kraljevska zastava Crne Gore.
Kovčeg kralja Nikole su uz počasti iznijeli na brod oficiri “Palestre”. Iz kovčega su se nalazili kraljica Milena, princeze Ksenija i Vjera, princ Petar, predsjednik vlade Plamenac, Veliki knez Nikolaj od Rusije, velike knjegine Anastazija i Milica, Princ Batemberg, princeza Ana, Princ Petar Romanov, general Gvozdenović, general Vučinić, ministar Šoć, markiz Montaljari i druge osobe.
More je bilo mirno. Išli smo sa efektivnih 26 milja. Jedan francuski ratni brod, možda na planiranoj vježbi, nam se približio, u pokušaju pravljenja pratnje…” (Transferimento della salma di re Nicola I…)
U Italiji, na sanremskom portu je, između ostalih, čekao kralj Italije Vitorio Emanuele III, okružen državnom i vojnom pratnjom. Italijanski kralj je prethodno stigao u Sanremo ratnim brodom “Falko”. Princ Danilo je stigao u Sanremo kolima.
Uz državne i vojne počasti, sprovod ulicama Sanrema uz gradsku muziku, je vodio impozantnoj Pravoslavnoj ruskoj crkvi gdje je pogrebna povorka stigla u 12 časova. Poslije crkvenog opela kovčeg kralja Nikole je položen u crkvu.
Kapetan razarača “Palestra” završava svoj zapis napomenom da je kraljevsku crnogorsku zastavu lično predao Pomorskom muzeju lučkog grada La Specija.
Kraljica Italije, ćerka kralja Nikole nije prisustvovala sahrani.
Postoji više verzija zašto italijanska kraljica Jelena nije bila prisutna na sahrani svog oca u Sanremu. Nijedna do kraja pouzdana.
Prema jednima, Jelenino odsustvo na sahrani bilo je uzrokovano pogoršanjem zdravstvenog stanja. Prema drugima ipak neobičan gest neprisustvovanja sahrani svog oca u zemlji u kojoj je Jelena kraljica se objašnjava specifičnim okolnostima i atmosferom koja je vladala u samoj crnogorskoj kraljevskoj porodici. Radi se o momentu žalosti i vrlo kompleksnom političkom trenutku, zatim mnogim nedoumicama i mogućim nesporazumima kako dalje, od detalja sahrane do pitanja nasljeđivanja kraljevskog prijestola.
Sve to uz specifične individualne, vrlo dramatične životne bilanse i prtljage koje su nosili u tom trenutku mnogi članovi kraljevske porodice. U tim višestruko složenim oklonostima, i u stanju karakterističnih crnogorskih emocija, ne treba isključiti postojanje i određenih neporazuma među najbližima.
Drugim riječima, ne treba isključiti mogućnost da su članovi kraljeve porodice očekivali na raznim planovima “više” od ćerke i sestre Jelene, dok je Jelena institucionalna kraljiaca Italije, sa specifičnom ulogom i obavezama u složenom političkom trenutku same Italije, smatrala da njeni najbliži s crnogorske strane očekuju od nje “previše”.
Brojna delegacija crnogorskih oficira i vojnike iz Gaete je na njihovu veliku žalost zbog štrajka voza u Toskani stigla na sahranu u Sanremo sa zakašnjenjem od nekoliko sati, kada je pogrebna ceremonija bila završena.
Oni će ostati u Sanremu narednih dana kada će otpočeti dramatična politička dešavanja povodom pitanja kraljevskog prijestola i načina nastavka političke borbe.
( Miodrag Lekić )