De Niro se ovdje ne bi dobro proveo

Robert De Niro nekidan je Donalda Trumpa nazvao gangsterom. Učinio je to gostujući u gledanoj televizijskoj emisiji, da ga cijeli svijet čuje i vidi. Od svih teških rječetina kojima je mogao počastiti demokratskim putem izabranog predsjednika svoje države, izabrao je nazvati ga upravo kriminalcem.

A kad to kaže glumac njegove karijere, to, bogami, ima ozbiljnu težinu. Trebam li uopće podsjećati koliko je De Nirovo znanje o gangsterima? Čovjeka koji je bio i don Vito Corleone i Al Capone svatko od nas već desetljećima doživljava kao pouzdanog kustosa kroz svijet kriminala. Pa kad ti takav netko s grimasom gađenja na licu zalijepi etiketu zločinca, e to mora da je poprilično neugodno, čak i ako si predsjednik SAD.

Ta opaska izazvala je veliki publicitet. Dok si rekao „keks“, pače „cookie“, obišla je cijeli svijet. Njoj su oduševljeno zapljeskali svi Trumpovi kritičari; ona je strašno ojadila sve njegove poklonike.

I što se dogodilo poslije? Naravno, ništa. Strastveni borac protiv imigracije (iako i sam useljeničko dijete, po majci Amerikanac druge, a po ocu treće generacije) nije posramljen ponudio ostavku pa se povukao iz Ovalnog ureda, a državni tužitelj nije podigao kaznenu prijavu protiv De Nira zbog klevetanja i sramoćenja predsjednika države. Ukratko, izio vuk magare.

Činjenica što je veliki glumac odvalio tešku retoričku šljagu po obrazu velike, zapravo najveće političke čunke, nikoga nije uzrujala do te mjere da zatraži sudski progon lajavog umjetnika. Uostalom, Amerikanci dobro znaju kako ovo De Niru nije prvi sličan ispad. Minulih mjeseci i godina često je znao javno govoriti o Trumpu i šamarati ga bez milosti, ističući kako je rasist i budala. Ali odakle tom čovjeku uopće pravo vrijeđati predsjednika kako mu se prhne? Kako on to uopće smije?

Neki naš mudrijaš koji ispovijeda čvrstu vjeru kako nigdje na svijetu ljudi nisu pred zakonom jednaki, ovako bi, po prilici, odgovorio: „Lako je njemu kad je on Robert De Niro.“ Ali čovjek zaista ne mora biti živuća legenda da bi slobodno udario po Trumpu.

Malo tko je od nas čuo za komičara koji nastupa pod scenskim imenom Louis C. K. (Szekely mu je izvorno prezime i tipičan je Amerikanac: unuk je useljenika, mađarskog Židova). Izvan svake sumnje, u SAD-u njegovo ime snažnije zvoni, ali je ipak daleko od celebrityja De Nirova kalibra. A on je po Trumpu znao udarati i puno gore. Jednom prilikom ga je usporedio s Hitlerom. Ni to mu nije bilo dosta, nego je suvremenu Ameriku usporedio s Njemačkom tridesetih godina dvadesetog stoljeća.

Kazao je, dakle, nešto što je na skali polemičke subverzivnosti sto puta teže od onih nekoliko Pupovčevih izjava koje se već tjednima s pjenom na ustima prežvakavaju, i nije mu se dogodilo ama baš ništa. Njegovi istomišljenici - a, hvala bodu, ima ih u lijepome broju - srdačno su mu zapljeskali.

Oni, pak, koji se s njime ne slažu samo su slegnuli ramenima i okrenuli se, nikome nije palo na pamet zatražiti njegov sudski progon. Da jest, netko bi pozvao kola hitne pomoći da sprovedu nesretnika do najbliže bolnice gdje će liječnici ustanoviti koji je to teški poremećaj u pitanju, radi kojeg je pacijent zaboravio kako su SAD zemlja zajamčene slobode govora, prije svega prava na očitovanje kritičkog mišljenja o političarima.

Čovjek, naravno, ne mora ići tako daleko, sve do Amerike, kako bi se osvjedočio kako postoje zemlje u kojima je kritika - čak i u najbrutalnijoj formi - dopuštena. Nekidan je sud u njemačkom gradu Meiningenu donio odluku kako se Bjoerna Hoeckea, čelnika tirinškog ogranka populističke Alternative za Njemačku (AfD), smije nazvati fašistom. Da ne bude nikakve zabune, časni se tribunal nije očitovao o žalbi nekog novinara, nego o podnesku skupine prosvjednika kojima je dao za pravo čovjeka koji njeguje fašističke vrijednosti nazvati kako je i red - fašistom.

Pokušajte se sada na trenutak teleportirati iz daleke Amerike i nešto bliže Njemačke u ljupku našu Hrvatsku. Pokušajte nadalje nekom našem gangsteru, rasistu, budali, Hitleru i fašistu javno poručiti da je gangster, rasist, budala, Hitler i fašist. Naravno da nećete pokušati, jer niste idiot.

Dobro vam je poznato kako smo mi narod na uvjetnoj slobodi i kako je standardni hrvatski zapravo Ezopov jezik. Na tom, našem, jeziku fašizam ne postoji osim kao tuđica, premda fašista ima, ali o tome je pametnije šutjeti, da se oni, fašisti, ne bi uzrujali. Jer kad se dotični uzrujaju, pravosuđe radi do iznemoglosti, ganjajući lajavce koji su imali drskosti šljam nazvati šljamom.

(slobodnadalmacija.hr)

( Ivica Ivanišević )